HOĆEŠ LI ME POLJUBITI?

0
349
Foto: Pixabay

 

HOĆEŠ LI ME POLJUBITI?

 

     – Hoćeš li me poljubiti? – pitala sam, a on je kupovao ribe. Nisam se razumjela u ribologiju, ali voljela sam cunjati ribarnicom, ogledavati se u ljuskama i uvijek bi tada neko more, slano, pitko, plivalo u meni. I on je volio ribarnice, a kužio se u sve po pitanju ića i pića, onako koštunjav, ko osu­šena srdela.

     Bili smo čudan par.

     Ja razvedena, s odraslom djecom, on oženjen, s odraslom djecom. Unajmili smo sobu u potkrovlju u blizini naših zajedničkih života. Kuhalo, bijeli zi­dovi, telefon, hladnjak, jogi na podu. U tim gospod­skim godinama nisam mislila da ću ikada više uživati spavati na podu, na zgužvanim plahtama.

     Voljeli smo se ljubiti.

     Često smo se ljubili.

     Šutjeli smo. Ljubili smo se. Bili smo gladni jed­no drugog na poseban, spokojan način. Mogli smo šutjeti satima. Potom mirovati. Gledati se. Zurila bih u taj profil koji se pomaljao iz prapovijesti, iz dalekih, savršenih, nijemih svjetova u vječnosti. Znala sam da smo od iste zrake bili sastavljeni, a onda se, onako znatiželjni razdvojili, davno, davno.

     More ga je izbacilo na obalu, u moj zagrljaj.

     Izuvali smo svoje živote i sjećanja prije nego što bismo ušli u sobu.

     Bili smo nevidljivi drugima. Živjeli u paralel­nim svjetovima. On je govorio obične stvari: treba promijeniti žarulju i upaliti ventilator. Ja sam go­vorila obične stvari: tiskaju me sandale, gdje je moj češalj. Ispod tih rečenica skrivala su se nagomilana carstva literature i ljubavne poezije.

     Trajalo je godinama, njegova su djeca sazrela, moja su djeca sazrela.

     – Hoćeš li me poljubiti? – pitala bih i zatva­rala oči.

     Ponekad bi me poljubio, ponekad ne bi. Barem ne odmah. Prvo bi obavio kupovinu: celer, masline, paški sir. Imao je bijele zube, nevjerojatno bijele. Nije stario. Ni ja nisam starjela.

     Naposljetku, ipak su nas prokljuvili. On je po­čeo upadati u moj svijet, a ja u njegov. Bili smo zna­tiželjni, kao nekoć. Rastao se od žene, a ja sam se uplašila.

     Voljela sam imati samu sebe, nakon toliko go­dina. Ima nekog dostojanstva u nepripadanju, ne­čeg mudrog i vječno zaljubljenog. Ima nečeg mud­rog i u pripadanju, znala sam, a opet, osjećala sam ne­lagodu.

     Sjedili bismo i pili kapučino. Vidiš li konobara, pitao bi; šlag je star, rekla bih. Jednom sam se probudila u sobi prepunoj bijelih ruža, a on se brijao. Mogli bismo se ljubiti, dosjetila sam se, jer uvijek mi je ljubljenje bilo na pameti. Ruže su mirisale, kupio ih je u zoru, dok sam još spavala.

     Milovala bih mu lice, bili smo čudan par, za ne vjerovati.

     Voljela sam ga, ah voljela, i stalno se izmicala. On me nije zaustavljao i zato sam mu se vraćala. Sloboda nas je tako čvrsto povezivala. Mogla sam uvijek izići iz sobe. Mogao je uvijek izići iz sobe. Gazdarica je živjela u suterenu i mislila da smo ćak­nuti.

     Predavao je zemljopis u školi, ja sam prevodila filmove. Objektivno, bili smo u najdosadnijim i naj­tupljim srednjim godinama, ali znali smo izmisliti vrijeme i srednje godine, ali i da možemo mijenjati taj uobičajeni scenarij. Ljudi oko nas su starjeli i umirali, a mi smo se ljubili i šetali unuke po parko­vima. On je nosio dolčevitu pa kravatu, potom kariranu košulju, ja sam trčala u balerinkama, japan­kama i visokim petama. I dalje nismo previše trošili riječi, on bi rekao da ribe nisu svježe, a ja bih pitala kako se uopće zove ta riba.

     Prošlo je sto, dvjesto i tisuću godina, soba u potkrovlju nije se promijenila, gazdarica se nije pro­mijenila, a on je bio uobičajeno lijep i brijao se istom britvicom, bez obzira na razvoj ili propast raznih tehnologija, i ja bih ponekad, makar malo, razmišljala o tome kako kidnuti i nestati, trebam li uopće biti u toj sobi, u tom vremenu ispred i iznad vremena. Ali to su bile samo privremene misli, puš­tala sam ih da prođu, gledala kako nestaju.

     – Hoćeš li me poljubiti? – pitala bih, nepres­tano raspoložena za ljubljenje, a on bi me dodirnuo svojim usnama i uvijek bi bilo drukčije. Nisam mog­la prestati voljeti nekoga tko je toliko različit, a isti. Kiša pada, rekao bi on, a ja bih rekla: Možda sutra neće padati.

 

Sanja Pilić

 

O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.

Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.

Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here