Esej: Odreknuće od zemaljskih dobara, izazov siromaštvu

1
139

Foto: Denis Kožljan

 

Odreknuće od zemaljskih dobara, izazov siromaštvu

 

Piše Denis Kožljan

Tko to običnog malog čovjeka dovodi do stanja siromaštva, do stanja u kojem isti gubi dostojanstvo kopajući po kontejnerima pod stare dane, odlaskom u mirovinu ili uopće ne dobivati nikakve prihode kojima bi mogao objezbjediti najosnovnije uvjete za život? Istina problem siromaštva pojavljuje se pojavom razmjene dobara, samo se možda tada pojavljivalo u nekakvom drugačijem obliku. Kasnije , razvitkom proizvodnih snaga , i klasnom podjelom sve je više bilo razlike u imućnosti obitelji, tako da je siromaštvo sve više izmicalo kontroli. A da i ne spominjemo današnji trenutak življenja u svijetu globalizacije, poremećenih moralnih vrijednosti, kada se gotovo gubi srednji sloj ljudi, stalež radnika i kad sve više nastaje period nemira, socijalne izopačenosti. Siromaštvo, dakle i socijalna isključenost, veliki su problem današnjice, a tome u prilog govore i podaci o porastu beskućnika u industrijskim zemljama.

Postavljamo si pitanje: „Kako riješiti problem?“  I dajemo odgovor: „Vrlo teško, gotovo nemoguće. Trebalo bi prije svega, promijeniti politiku razvijenih zemalja jer dokle god država vodi računa o novom naoružanju, rasti će broj beskućnika. Nehat ljudi na vlasti zapravo će dovesti do propadanja sve većeg dijela stanovništva. Za mlade adolescente, tinejdžere, , veliki je izazov živjeti u prilikama siromaštva. Napose jer su to godine kad bi se svaki mladi čovjek htio dokazati nečim novim, boljim, kvalitetnijim. Mislim pri tome na materijalno.“  I to je ono zlo kad znamo da nas vjera uči kako je bogatstvo u nematerijalnom. Naši mladi zasigurno neće u tim godinama ni pokušavati držati se tih vrednota vjere ili možda hoće ali negdje skriveno duboko u sebi. I možda im nije za zamjeriti ako shvatimo kako je to zapravo sazrijevanje ljudskog bića.
Kroz povijest dakle, ovim vrlo značajnim problemom, koji je danas, rak rana u svijetu, posebno u zemljama Afrike, Latinske Amerike i Azije, gdje svakodnevno od posljedica siromaštva umire na tisuće djece, bavili su se sociolozi poput Amerikanca Charlesa Mareja: “Socijalna pomoć uništila je motivaciju ljudi za rad.” On je razradio osnovnu tezu o kulturi siromaštva, a koja promatra ovu pojavu u društvu sa dva aspekta. Naime, po jednom shvaćanju, siromasi su si sami krivi zato jer su uskraćeni za normalnom egzistencijom, dok druga teza ukazuje na to da siromaštvo uzrokuju sile društva.

 

 

Ja ipak mislim kako interakcija postoji samim time jer društvo je to koje svojim članovima treba i mora obezbjediti uvjete i osnovne prilike za rad tj. dobivanje plaće za svoj rad i podmirenje troškova života i sebe kao jedinke u društvu. Normalno, ukoliko se mlad čovjek nađe u situaciji da nakon školovanja, obveznog obrazovanja, obija vrata trgovina, preda se lopovluku ne bi li tim činom prehranio sebe i porodicu, jasno je kako će za svoj čin snositi sankcije što će njega odnosno njegove obitelji dovesti do još veće izbačenosti iz normalnog kolosijeka.
Oscar Luis (1961), postavio je jednu od najutjecajnijih teorija. On, naime smatra da postoji kultura siromaštva među mnogim siromašnim ljudima: “Siromaštvo nije rezultat nečije sposobnosti već šire društvene i kulturne atmosfere u kojoj se vrši socijalizacija siromašne djece.” Zaista pravo sociološki rečeno. Vidljivo je iz svakodnevnih primjera kako se vrlo teško socijaliziraju djeca iz obitelji koja su siromašna, nezaštićena, a onda to vuče i problem neujednačenosti, nasilja. Samim time šira bi se društvena zajednica morala pozabaviti neskladom djece iste starosne dobi, a koja se odgajaju, socijaliziraju, u bogatoj, nešto manje bogatoj ili pak vrlo skromnoj obitelji. Mislim pri tome naravno na materijalno siromaštvo.

Primjeri teorija ove dvojice poznatih sociologa, mogu se iščitati u književnim djelima kako predstavnika europskog realizma tako i jednog odličnog poznavatelja socijalne tematike, u hrvatskim prilikama, Vjenceslava Novaka.

Stendalov roman “Crveno i Crno“, koji govori o osjećajnosti i ponosu, a protiv svakog konformizma. Njegov junak Julian Sorel koji od ateista i jakobinca teži prema uglednoj svećeničkoj službi ili službi pod okriljem aristokrata je zapravo djelo koji je vjerni prikaz tadašnjeg društva. I Honore  de Balzac je u svojim pustolovnim djelima dao preko svojih junaka, vremena i situacije, što znači biti stranac u svojoj nutrini odnosno rasti u kulturi koja je radikalno različita od one koja prevladava u društvu. Sajam taštine, borba snobova za opstanak, ismijavanje siromašnih, tema je engleskih predstavnika realizma, dok je Tolstoj kao i većina ruskih predstavnika ovog književnog razdoblja, u svojim djelima iznosila krizu obitelji i morala kao također posljedicu siromaštva. I kako to već biva , čovjek nije sam u svojoj nesreći. Danas na svakom koraku možemo usred bijela dana susresti na ulici ljude gladne, iznemogle, a koji su u većini slučajeva, i ne svojom krivnjom, dospjeli na rub gladi, proseći , gube dostojanstvo i postaju ljudi na margini društva… A ono najstrašnije, što se rijetko uspijeva pronaći netko tko bi razumio njihovu tugu i pokušao im pomoći, dignuti ih, vratiti u život. Je li moguće da je danas takva malodušnost ušla u čovjeka i više nema volje, nema interesa, nema srca i duše pomoći nevoljniku. Je li moguće da svatko nosi svoju brigu?

…”Na Iličkom trgu u Zagrebu neki čovjek sjedi na klupi duboko zamišljen; ne osjeća snijeg koji mu je napadao po odjeći ni studen, ne primjećuje prolaznike. ne obraća pozornost na poznanika koji ga u prolazu opominje da tu ne sjedi nego da ide kući…Bio je to nezaposlen pilar drva, Mika koji bi povremeno dobio kakav posao, a trebalo je prehraniti ženu i troje djece…” Prizor je to iz “Velegradskog podzemlja” u kojem glavni junak utjelovljuje siromašnog pilara, a koji se zbog problema, odaje piću pa i zlostavlja obitelj. Spoj siromaštva i socijalne bijede, a koji je sve češći u današnjem društvu prepunom ljudi slabog imovinskog statusa, obitelji koji nisu u mogućnosti prehraniti svoje potomke. Zar nije to strašno ali i još strašnije što ni blizu nema naznaka da će se stvari ipak početi rješavati i razvijati u nekom pozitivnijem pravcu. Teško je podnijeti ovaj problem, siromaštva i besparice koji sve više pogađa obitelj, a onda obitelj slabi izvana i iznutra pa su tim teže posljedice za djecu.

Crkva je oduvijek proklamirala kako treba suzbiti siromaštvo i graditi mir (socijalni) prije svega, a onda i mir duše. Zadivljuje me Papa Franjo koji je na čelu Crkve tek nekoliko mjeseci, a svojim skromnim životom po uzoru na Svetog Franju Asiškog, zadivljuje svijet i vjernike, ali i nevjernike. Njegov pozdrav “Dobra večer“, daje naslutiti da ćemo se možda napokon imati u koga pouzdati, oslanjati jer će nas Papa Franjo ponovno tješiti, hrabriti i možebit učiti na vlastitom primjeru kako treba početi od sebe, bez obzira koja ti je uloga u društvu namijenjena, kako treba suosjećati sa siromaštvom drugih ali početi na vlastitom primjeru osvješćivati i ukazati da zaista ako si duhom bogat, onda će ti i tijelo blagodariti i početi značajno pokazivati pozitivnije pravce na području metafizike.

 

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here