Djed Kolar – Dragan Miščević

0
181

 

Osvrt na knjigu “”DJED KOLAR i druge priče””, Dragana Miščevića

Umirovljeni profesor Dragan Mišćević se nakon i ne baš sretnog spisateljskog početka u
djetinjstvu, prekinutog dugim godinama rada s djecom u školi, tek odlaskom u mirovinu
ponovno odlučio okušati u spisateljskim vodama. I zasad mu to dobro ide.

Nakon priča za djecu odlučio je pisati i priče za odrasle isprepletane doživljenim ili
prepričanim događajima. Glavni junaci njegovih priča su obični ljudi, ljudi sa sela ili iz
gradova u kojim je pisac živio. Svaka priča i sebi nosi i podsjećanje na život onakav kakav
on zaista jeste, često i zagonetan i nepredvidiv, no i određenu dozu humora, koji te priče
čini i zanimljivijim i bližim čitateljima.
 
Pisac se ne upušta u analize i traženje razloga ili odgovora, već dopušta svakom čitatelju
da sam zaključuje na osnovu pročitanog. On i svojim pričama ne stvara umjetne svjetove
i krajolike već priča o vremenima koja su iza nas, o seljacima koji su živjeli od vlastitog
mukotrpnog rada, a ne od državnih dotacija, o ljudima koji su sretni vozili svog Fiću
(Zastava 750) i nisu sanjali Maserati ili Mercedes. O ljudima koji su bili obični seljaci,
poštari, slastičari, o djevojčici koja plaće za uginulom pticom, o svojim ili tuđim, bivšim
ljubavima ili simpatijama.
 
Ukoliko ste od Dragana Miščevića očekivali knjigu koja će vas promijeniti, pomoći vam da
riješite osobnu krizu ili vam ponuditi odgovore na pitanja važna za opstanak svijeta onda
ovo svakako nije knjiga za vas.

No, ukoliko ste se odlučili malo razonoditi, zabaviti i pročitati niz priča o običnim ljudima i svijetu kakav on zaista jeste ili kakav je nekad bio onda je knjiga “”DJED KOLAR i druge
priče””, Dragana Miščevića i više nego odličan izbor.

I upravo zbog toga knjiga “”DJED KOLAR i druge priče””, Dragana Miščevića ima našu
preporuku.
 
                                                                            U Zagrebu, 03.11. 2018, Nenad Grbac

 

Dio iz knjige:

Ne može se reći da mi je pri rođenju pala sjekira u med. Otac i mati jesu bili selske gazde, ali samo za seoske pojmove, a gazda je bio svatko tko je imao mrsa i na veliki petak, dvije-tri krmače koje su se svake godine prasile, koju kravicu, konje i štalicu. Sve smo to imali. Doduše, kuća je obična seljačka. Nema u njoj podova, ni parketa, nego gola zemlja, dobro nabijena i dobrano utabana.

Otac me odmalena učio tamburi. Čak sam išao i na poduku kod crkvenog kapelnika te sam naučio i notno sviranje i čitanje nota.

U pučkoj školi bio sam prvi u rangu. Najbolji učenik. Kako i ne bih kad se učo često mrsio kod ćaće Vjekoslava i matere Jele. Završim i opetovnicu[1] te izučih za kolara kod najboljega majstora u cijeloj Slavoniji, kod Kazimira u Slavonskoj Požegi. Vrstan majstor, a strog do zla Boga! Znao me iz čista hira izgrditi na pasja kola, a takve psovke ne bi ni pas s maslom pojeo. Nije mi jednom odvalio šamarčinu da sam sve zvijezde vidio, a opet me i volio.

Kod njega sam i stanovao, bolje rečeno služio. Mislio sam da se na meni kola lome, jer sam svagdje morao uprijeti svoja leđa. Čistio sam štalu, timario i krave i konje, čuvao svinje, ali se zagledao i u njegovu kćer. I ona u mene.

I u radnji sam crnčio od zore do mraka. Bolje da ne pričam.

Stariji brat ode u kraljevu vojsku. Gdje i kako nakon nekoliko mjeseci izgubi svoj mladi život – ne znamo! Vojna tajna! Dopremili ga i zakopali uz neke vojne počasti:

U vis nišani! Pali!

Odjeknuše hici, ali ne vratiše brata.

Ćaća pošteno istrese gaće na žandare, kralja i otadžbinu[2]zbog pokojnog sina te ode u prdekanu[3] godinu dana. Na svu sreću tamo se uhvatio sa zatvorenicima u vrzino kolo i poče nam pritjecati dobra potpora. Otac samo mrko gleda i broji dinare. Kuća napreduje. To je važno. Je li to pošteno ili nije koga briga kao što nikoga nije bilo briga ni za jedan usahli nevini život.

Od straha da me ne izgube roditelji me savjetovali da lijepim neke trave koje će izazvati žive rane na nogama. I tako sam izbjegao vojsku, ali rane se gnoje cijeli život.

Mladost – ludost! Tambura me opsjela poput zla duha, a veselo društvo se uvijek našlo. Udri brigu na veselje. Sviraj, tancaj. Deri se i pjevaj.

Čim sam se vratio u naš Šljivar, otac mi otvori kolarsku radnju. I ne prođe ni godina dana, a ja skupih lijepu svoticu. Majstorova kći Mija, donijela mi lijep miraz. Bogme sam se dobro omrsio. I vrag sere na veliku hrpu!

Pošteno se to nekad živjelo. Sve su djevojke do udaje bile nevine, ali da nisam pomogao Miji da zatrudni, ne bi je majstor dao za mene. Bijesno je siktao poput guje:“ Na koga mi kći pade? Na gologuzca i bekriju! Kćeri moja nećeš s njime sreće okusiti!“

Proživjesmo lijepe dvije-tri godine. Rodi nam se već nakon dva mjeseca braka i kćerkica Suzana. Zašto joj dade takvo ime. Jadno dijete je već u trećoj godini ostade bez majke.

Što ću s djetešcem? Dovedoh jedne večeri Maru, sirotu djevojku iz našega sela, da mi odgaja dijete. Uskoro posao cvjeta.

Otvorih birtijicu,[4] pa trgovinu, a one uskoro zaradiše za još jednu, i još jednu i uskoro se lijepe novci za me kao pčele na med.

Zaposlih jednog slugana, pa drugog, i trećeg. Stanje i imanje samo buja. Raste. I obrt raste. Moji kalfe izrađuju kola da im i carske kolarnice mogu zavidjeti. Izradih svojim rukama fijaker.

E, jesam se u njemu kerio[5]. Vranci paradiraju kroz sela. Ugojeni. Zobi u izobilju. Svirci u kolima me prate kroz sela. Nek se vidi tko je gazda. Šeširi se skidaju i meni se klanjaju u deset sela, a tko ne skine šešir skinem mu ga bičem. Zamahnem bičem i ravno po glavi. Šeširi frcaju. Bogme su me se bojali.

Niče kuća katnica s parketima i orahovim namještajem. Posuđe naručujem iz Beča. Uvijek se pošteno trgovalo preko granice.

Imam dvdesetak trgovina i birtija rasutih po slavonskim selima i mjestima.

I žene se počele lijepiti. Letjele ko goveda na solilo. Eh, lijepih li dana. Samo je mojoj vrijednoj Ruži prekipjelo i ode ona za Bojkana. Nema veze, dovedoh iz Banjaluke najljepšu striptizetu. Mrtve bi probudila. Žena za gromove.

Uskoro sam imao i tri kočijaša.

Prvi vozi u karucama[6] štap i šešir, drugi vozi u četveropregu mene, a onaj treći vozi tamburaše koji pošteno praše.

Dok prolazim selskim sokacima, izlazi na cestu sve živo. I cure! I snaše! I staro i mlado. Zavide mi svi, a ja iz obijesti uzmem bič pa samo fijuknem iznad njihovih glava.

Družim se samo s otmjenom gospodom, ali i sa studentima, profesorima, inženjerima, nakupcima i prekupcima. Razgovaram s njima o javnim kućama, javašluku[7] i o djelima svjetske i domaće književnosti. Nabavljam i čitam knjige. Upoznam sve pisce od Kačića, Gundulića, Držića, Adama Mickiewicza, Šenoe, Feliksa Barušića, Ivana Kozarca i Josipa Kozarca … Zagorke i do mladih pisaca Krleže i Andrića.

Dojadilo mi se drndati u fijakeru i gledati kobilama pod rep. Kupim auto! Ford model T! Proizveden 1930. Ne znam tko ga je još imao u cijeloj Kraljevini.

Više nije bilo javne kuće u koju nisam dospio niti na terevenkama[8] kola kojeg nisam poveo! Gdje god došao – dobro došao. Trgovina, šverc, i birtije samo se gomilaju.

Sve otmjena i učena gospoda oko mene u hotelima. Ja častim, ali ih na kartama ogulim. Igram pošteno ako lažem da Bog da me žarko sunce nikad na njivama ne pržilo .niti ikad kosio, niti kopao! Išla me karta i kad nije išla. I nož je koji put sijevnuo, ali tko se usudi na mene?!

Ali krenuše kola nizbrdo. Ludi Hitler zaratio s cijelim svijetom. Ne brine me rat, jer sam za vojsku nesposoban, a i noge mi sve više natiču. Gnoje se. Curi gnoj iz otvorenih rana, ali se još uvijek ne dam.

Kolo sreće se okreće. Završi rat. Opljačkaše me totalno. Jedva spasih jednu trgovinu i birtiju, ali malo pomalo i to mi odniješe. Ode i Kata. Odnese je vrag na rogovima.

Posao nazaduje. Udri brigu na veselje i sve malo po malo osvanuh jedno jutro na ovom uzanom gradilištu sa kolarskim alatom.

Odoh u šumu. Nasjekoh dobar naramak kolja i donesem na gradilište.

Deblje kolce zabijem na razmak od pola metra. Nasiječem šiblja. Iz potoka donesem žutulje i oblijepim pruće iznutra i izvana.. Oblicama spojim zidove i složim krov. Oblijepim sve terpapirom. Milina jedna. Smjestim alat u kolibu. Sklepam nekakvi ležaj. Još uvijek sam svoj na svome! Uzmem prim i zagudim:

„Kaput novi, kapa stara, a tur mi se širom para!“

Dođe i Mile, bivši lugar i bivši nadlugar. Zasviramo nas dva i zapjevamo:

„Kućo moja, bagremove grede, sve sam prodo, prodat ću i tebe!“

Ne žalim ni za čim. Tjerao sam kera[9] i dotjerao cara do duvara, a sada sam ovaj komadić gradilišta, koji je bio toliko beznačajan da ga zapijem i ne stucam na svirce i žene, prepisao na svog bliskog rođaka, dečka koji će me dohraniti i sahraniti.

Jedino me oblije hladni znoj kada iz Bihaća dođe Šefika, moja unučica s mojom kćerkom u posjetu. Šefiki baš lijepo kod mene. Ostane i po mjesec dana. Veli da voli više biti s veselim djedom, nego li se pržiti na ljetnoj jari u stanu dok Suzana i Mehmed rade u nekom peradarniku. Suzana ništa ne prigovara, ali znam da joj je teško gledati što sam si napravio, a i njezin život zagorčio.

Neće me danas žene ni pogledati. I one koje su ludovale za mnom, bacale se na kočije, i na auto, nabijale muževima rogove, bježe od mene kao vrag od tamjana.

Nema stanja i imanja, a i noge, i zavoji… krpetine treba prati i mijenjati svaki dan. Legle godine na leđa. Ode život dok trepneš.

Od kolarskog zanata slaba zarada. Tek toliko da ne krepam od gladi. Popravim koji kotač. Izradim palčine za kotače. Poneku lojtru… Sve se dalo na traktore. A čime će njive đubriti[10]?

U Šljivoševcima hoću osnovati tamburašku. Učio bih mlade svirati i pjevati, učio ih pjesmi i veselju, ali mi ne daju. Vele: „Taman posla da nam kvari mladež i uči nepodopštinama“

Ja pošteno proživjeh i uživah dok uživah, a da ne bi Hitlera i rata, tko zna gdje bi mi bio kraj…

Kad mi padne mrak na oči, nadignem svoju sijedu debelu šiltericu iznad očiju, potegnem iz litrenke, zagudim veselo:“Ja sam lola, bekrija…“ a seljani prezirno vrte glavom vičući:

– Sram te bilo, propalice jedna! Pjanduro stara!

 

 

[1] opetovnica – dodatno osnovno obrazovanje

[2] istrese gaće na žandare – nepristojno iskalio svoj bijes na žandare, kralja i otadžbinu (domovinu)

[3] prdekanu – zatvor

[4] birtijica – krčma, gostionica

[5] Kerio se – lumpovao, bekrijao, bančio

[6] karuce – kočija, fijaker

[7] Javašluk: javaš – nemarnost, lijenost, neurednost, neodgovornost

[8] terevenka – skakanje, dizanje, pijanka, orgija, bančenje

[9] kera – tjerati kera – lumpovati, bančiti, bećariti

[10] đubriti – gnojiti

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here