Dio iz romana “Video call” – Denis Kožljan

1
515
Foto: Pixabay

Dio iz romana “Video call” Denis Kožljan

 

U sudnici glavni sudaci još dvoje, pažljivo slušaju javljanje osumnjičenika. Jurica već više od dvije godine zatvoren u četiri zida, a još uvijek ništa konkretno ne zna. Je li kriv ili nije, hoće li se potvrditi prvotna presuda od teških četrdeset (ne dana), (ne mjeseci), već godina. U jednom trenutku, video callom javlja se mršavi mladić, ovog puta u crnom elegantnom odijelu, kravati, bijeloj košulji. Njegova prekrasna ugljenasta crna kosa, polukovrčava, frizirana je gelom, a uredna, moderna bradica, izražava blijedoliko, mršavo lice i znatiželjne oči. Da, rekao bi neupućen da je to glumac iz nekog poznatog trilera ili krimića jer javlja se iz zatvorskih prostorija, pod budnom paskom pravosudnog policajca koji ne skida pogled s njega,

Očito je da se postupak vraća na početak i da se samim time agonija Roke, dečka okrivljenog za trostruko ubojstvo, nastavlja.

Pita ga sudac Milin je li zna što se događa i zašto se morao javiti videom. Odgovor slijedi, otprilike:

“Da, upoznat sam sa ponavljanjem postupka ali i dalje mislim da nisam kriv u ni jednoj točki, da ja nisam učinio to za što me se tereti i da u to vrijeme nisam bio na tom mjestu. Ali, ako me se želi okriviti za to što sam živ, onda želim ne četrdeset, već pedeset godina.”

 U sudnici trenutno muk dok sudac ponovno pita;
“Jeste li se čuli sa Vašim odvjetnikom?”

Nakon nekoliko sekundi stanke, puca Roko kao iz topa;

” Jesam, no, smatram da sam ja zapravo žrtva u sistemu koji je gori od Staljinovog vremena. Da sam ja u situaciji malog Olivera Twista koji je kao lik iz romana, izuzet sa ulice i poput teškog kriminalca bio prinuđen preuzeti grijehe drugih i kazneno odgovarati.”

Tu se prekida veza za mladim Dalmatincem i progovara njegov odvjetnik koji kaže kako je Jurica očito neubrojiv, kako ništa s njime nije u redu jer si on zamišlja da je na nekom drugom mjestu, kako se obavezno vještačenje treba ponoviti i detaljnije učiniti, a on će i dalje ostati njegov branitelj jer mu to nalaže savijest.

Kako su se stvari odvijale od samih početaka

Buy Me A Coffee

Jurica je bio jedan od trojice sinova koji su u velikom gradu bili itekako poznati ali nažalost u negativnoj konotaciji. Naime, stariji brat Zdenko imao je kao maloljetnik problema sa zakonom odnosno bio je na “dopu” i završio u Komuni. Mlađi pak Tonko više je spavao na ulici nego kod kuće. Kretao se u sumnjivom društvu koje je dilalo drogu te svakodnevno završavalo u policijskoj postaji. U igri je bila još jedna polusestra jer majku Anitu, silovao je neki mornar dok je bila još vrlo mlada djevojka. Od tog događaja Anita se pomalo ali sigurno gubila i postajala psihički sve bolesnija. Shizofrenija je načimala njezine nervne stanice, a i svi koji su je poznavali,priznavali su i šaputali o njenoj psihičkoj rastrojenosti.

No, mlada Anita istovremeno je slovila kao tjelesno vrlao privlačna mlada žena, a kako je grad osnosno mjesto gdje je živjela, bio pomorska luka, nije ni čudno što se zaljubila u pomorca Luku. Luka je potjecao iz siromašne i reklo bi se vrlo zločeste obitelji koja se bavila uglavnom poljoprivrednim poslovima. Njegova mater Julika, imala je posla sa vradžbinama i onog trenutka kad je Luka doveo izabranicu srca u kuću tj. svoju obitelj, započele su svađe, česte popračene fizičkim obračunima u kojima bi Anita izvlačila deblji kraj. Odlazila bi ona svakim danom u crkvu, no, život joj se počeo polako ali sigurno pretvarati u pakao. Naime, Luka bi plovio i mjesecima ga nije bilo doma. U međuvremenu je ona ostala tri put trudna pa su na svijet došli Roko, Zdenko i najnestašniji Tonko.

Firma u kojoj je otac bio zaposlen dodijelila je obitelji Dobrović jedan skromni stančić u radničkoj četvrti u kojoj je svatko svakoga poznavao, u mjestu gdje se mnogo tračalo, a malo radilo i uglavnom preživljavalo. Dok su glave obitelji godinama tukli more, majke i bake čuvale bi dicu i kukale jer novaca je bilo jako malo, a prohtjeva puno. Trebalo je djecu oblačiti, hraniti, školovati, odgajati kako bi izrasli u prave ljude. Familija Dobrović djelovala je osakaćeno jer je majka Anita uglavnom svoje vrijeme provodila ništa ne radeći, lutajući do kasnih noćnih sati i često zaboravljajući na svoja tri muškarčića. Znala je dolaziti kući prljava, pijana i sve više zapuštena. Njezina djeca su pohađala školu, često i markirala, pogotovo Zdenko i Tonko, a što se za Juricu nikako nije moglo reći. On je bio sasvim drugačiji. Još kao mali preuzeo je odgovornost o braći, a koja su sve češće upadala u probleme družeći se sa mladićima koji su predstavljali opasnost za mjesto u kojemu su živjeli. Krali su, obijali prodavaonice, ljekarne, ne bi li se domogli novca za kupnju droge.

Gotovo svi susjedi poznavali su obitelj Dobrović, a kako i ne bi kad je sredina u kojoj su stanovali bila skučena i mala, a istovremeno predio trećeg grada po veličini u Hrvatskoj. Kuće su bile natisnute jedna na drugu, samo se kamen, dalmatinski isticao na ljetnom suncu za najveće žege. Žene majke i domaćice odgajale su djecu kako su znale i umijele, a da je sve to bilo vrlo teško izvedivo, zacijelo jeste. Očevi su bili zaduženi za financije i iskrcavali bi se doma, možda jednom do dva puta godišnje. Luka se uokolo hvalisao svojom djecom, svojim dečkima, a zapravo je bio svjestan što se sve dešava s njima u vrijeme njegova odsustva od kuće. Da je Anita bila prava majka, naravno da bi bilo lakše i bolje izlaziti na kraj sa svim tim pubertetskim mušicama njenih sinova. No, nitko se na nju nije mogao oslanjati. Heroin, koka ili trava, sasvim svejedno njoj su se vrzmali po glavi. Sve na svijetu bila bi dala za jedan gramčić bijeloga jer bi tada bila mirna, opuštena, odlazila na svoje poznate seanse i gdje bi joj onda bili u mislima njeni pilići. Roko je bio od rođenja posebno dijete, volio je sanjariti, maštati, lijepo se oblačiti, držati do sebe. Obožavale su ga curke i trčale za njim, a braća su znala da im jedino on može dati koji novčić, savjet ili ih obraniti od ostale hejterske škvadre u gradu. Uvijek je našao način Roko da dobije džeparac makar pa bi pomogao kojem ribaru u portu, našao se i na tržnici i pomogao kad bi seljaci iz zaleđa dovezli voće i povrće na merkat. Istovremeno je vapio za majčinim zagrljajem, za očevom toplom riči. Nije ih nažalost bilo na vidiku. Dapače, samo su se problemi gomilali poput zrnaca na ogrlici koja bi često pucala od prenategnutosti. Svaki dinar koji bi otac donio kući sa navigavanja, završio je negdje, tko zna gdje, a ne ni za hranu, ni za plaćanje računa, ni rješavanje školskih potreba.Anita se sukobljavala kako s mužem, tako i s djecom. Bila je gladna samo sebe, smatrajući se žrtvom zlih duhova i vradžbina. Kad nije više imala s čime, onda je otišla toliko daleko da je djecu, pogotovo Roka, ubacila u “stroj”. Tjerala bi svoje vlastito dijete da krade tuđe bicikle, milostinju ili vrijedne predmete iz crkve pa ih onda prodavala, a već slijedećeg dana sugrađani su je viđali na klupi parka kako priča sama sa sobom, drži u ušima slušalice, u ruci bocu. Jedno vrijeme Roko ju je slušao ali onda je poludio zbog majčinih postupaka, zasramio se žene koja ga je donijela na svijet. Bio je utučen, a kad ne bi učinio što mu je Anita naredila, bio bi najstrože kažnjavan. Jednom prilikom ona ga je objesila na “tiramol” gdje se suši rublje. Iako je možda to za ne povjerovati, istina je to zbog koje su mu se prijatelji rugali i ismijavali ga. Zdenko je onako malo povučeno upao u to klošarsko društvo da mu više nije bilo pomoći pa su ga uspjeli nagovoriti da ode na liječenje u Zajednicu. Dok je bio tamo, bio bi za kratko mir na ulici. No, bježao je i iz Komune i naravno opet na ulici kupovao, dilao i pravio nered. Zdenko, pak, u dubini duše i nije bio tako loš. Međutim cigare u ruci i spavanje na ulici, upadanje u tuče zbog lihvarenja okarakterizirale su vrijeme njegova odrastanja. Neuredno derište moglo bi se reći. Takvo stanje kidalo je srce njihovog brata. Uz svu silnu trpnju, skupio bi snage, pobjegao iz prljavog i zapuštenog stana u koji su stalno ulazili i iz kojeg izlazili odroni društva. Uzeo bi svoju knjigu pod ruku i sjeo tamo negdje u podrumu kako bi mogao učiti. Jer volio je školu, matematiku posebno, imao velike planove za budućnost. Voljeli su ga nastavnici i žalili istovremeno jer priča u kakvoj obitelji živi, širila se gradom brzinom munje.

 

O autorici: Denis Kožljan rođena je 13.08. 1961. godine u Puli gdje danas živi i stvara. Iako je po struci odgajatelj predškolske djece, od polaska u mirovinu, dakle već desetak godina, piše, slika i bavi se fotografijom. Intenzivnije je počela iskazivati svoju kreativnost koja čuči negdje njoj od prvih školskih dana. Sloboda, prostor, humanost na djelu, to je samo djelić onoga što zaokuplja njene misli, bilježi perom, škljocanjem fotića ili na slikarskom platnu- prostor, prirodu, zapravo motivi njezinih fotografija su nebo, zemlja, zrak i voda. Zalasci sunca, buđenje zore, krajolici Istre, cvjetovi, kukci su najčešći motivi njenih fotografija u boji ali također i crnoj bijeloj tehnici. Kako je Denis, žena u kojoj neprestano tinja plamičak ljubavi, sasvim je očito da se ta ljubav prenosi i na njezina stvaralačka djela.

 

Buy Me A Coffee

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here