„Budnost“ – Stanka Gjurić

0
55

Našoj spisateljici i pjesnikinji Stanki Gjurić prije nekoliko dana (kao što je već izviješteno), u izdanju nakladničke kuće „Alfa“, Zagreb, u biblioteci „Dobra proza“, objavljena je dvadeset i prva knjiga (deseta prozna), pod naslovom „Budnost“. Valja naglasiti kako je Gjurić ovu svoju knjigu posvetila Bogu.

Naš uvaženi akademik, književnik, antologičar i jezikoslovac, Vinko Grubišić, iz Kanade, za njenu je knjigu napisao:

     „Stanka Gjurić, pjesnikinja, glumica i filmska redateljica, objavila je više vrhunskih proznih i pjesničkih djela, dobitnica je nekoliko značajnih književnih nagrada te nagrade za jedinstveno uspješan kratki film „Ubojite misli“. Već u prvom tekstu “Nepovredivi dio'”, određuje se čvrstivo i neprobojnost vanjštine “no moja stamena kamenost u meni svejedno vrišti, zapomaže, traži svoje pravo na mekoću kakvu nose drugi ljudi”. Sami naslovi nekih devedesetak pjesničkih proza svojevrsni su sažetci tako neposrednih lirskih iskaza, raspoloženja pjesnikinje koja se tako često navraća trima misaonim uporištima, odnosno trima tako nedovršivim i neprihvaćenim rastancima, koji –  i nakon odlaska, bolje rečeno odlazaka – nastavljaju bivati stalno novim Stankinim osloncima u bijegu od trajanja, u pronalascima životnih intenziteta.

     Ne bi bilo teško utvrditi da je najviše snova i oscilacija snova i jave posvećeno upravo Majci: “Sad mi je žao što pred tobom nisam više plakala, i kao odrasla, i kao dijete.” I plač je pojava koja se događa i u snu i na javi. Potrebno  je čitavo pletivo snova, njihove oscilacije u javu i prijelazi iz jednog sna u drugi za olakšanje življenja, u tom “prepuštanju neumitnom”, a to je sve pretočeno u zanimljiv pjesnički izričaj. “Koliko vam se često događa da, spavajući, želite otvoriti oči kako biste se probudili, ali vam nešto ne dopušta? Možda biste poništili čaroliju da vam to uspije, i upravo zbog toga vam to ne uspijeva ili niste svjesni toga da svoje oči držite otvorenima. Da bismo se susreli s onostranim, nužno je da lebdimo između jave i sna, na neki način da budemo tek napola budni, poput somnambula.” Tolike su i tako intenzivne  zajedničke uspomene s Majkom:  “Jedna od lutaka nosi tvoje lice, prozračno i glatko…” Valja naglasiti: nije rečeno da ta lutka ima nego da “nosi majčino lice”, tj. da je ona uzela to lice od fizički nenazočne Majke. I odmah u slijedu: “Oči su to koje proučavaju, ozbiljne i pomalo tužne čak i kad se osmjehuju; ja – tvoje oči.”

     Kao što je čest slučaj s djecom s posebno naglašenom imaginacijom da imaju toliko potrebna zamišljenog prijatelja, koji je stvarniji od bilo koje stvarnosti, jer uvijek je tu uz osobe koje su “posrnule u vrijeme”. I uvijek je težak izlazak, tj. svojevrstan isplov iz djetinjstva, jer riječ je o odlasku u nepovrat iz Zlatnog doba, u kojem ne bi “zabrana ni stega, samo ljubavi, podrške, uživanja; jer, da nije bilo toga, bih li uopće mogla izgraditi svoje samopouzdanje?” Bolje rečeno:“Možda bi trebao ponovno naići moj davni, nevidljivi prijatelj da mi pomogne prebroditi to razdoblje u kojem sam djevojčica u tijelu žene, odjednom ogoljela i bez svog neprobojnog štita.” 

     “Ako je život privremen, zašto ne bi bila i smrt”? Pitanje je kojim završava “Krhkost”. Drugim riječima, moraju li se dimenzionalnosti smrti toliko razlikovati od dimenzionalnosti života? Može li postojati podudarnost bar u jednom djeliću tih dviju dimenzionalnosti, u djeliću koji bismo onda mogli smatrati bitnim? Sama pjesnikinja daje nam odgovor: “Metafora za život u kojem ne postoje pravi odgovori ili odgovori uopće, na mnoga esencijalna pitanja, postoje samo ‘slučajna’ rješenja na koja naiđeš usput, ovisno o stupnju vlastite motivacije i sposobnosti u danom trenutku.”                     

     Uz Majku, “najvažnija poveznica s mojim životom”, koja ispunja toliko životnih svakodnevlja, u pojavama iz tako raživljenih snova ima, iako rjeđe, i uspomena na oca iz mladih dana. Među inim uspomenama, poneka stara fotografija vješto nas uvodi u dočarani krajolik. Ili pak glasovi u kutiji koji su svojevrsne ptice koje bi trebalo osloboditi da lete tražeći svoje vlastite beskraje.

     Tu je naravno i psić Rex, koji pomno sve prati, zna se učiniti diskretnim, pa čak i nevidljivim kad to ustreba, ali znade i suosjećati  sa svojom gospodaricom, koja, na primjer, s njim na šetnji razlikuje nekoliko vrsta (lažnih) šetača. 

     A onda roboti u nama i izvan nas s kojima smo danas prisiljeni sporazumijevati se. I to bez obzira na njihove hirove. Tu je mobitel koji iz tame žmirka jednim okom, a da bi se uspostavio kontakt s robotom u sebi treba pratiti “sićušnu kazaljku” koja “ovisno o jačini moga glasa, klizi čas desno, čas lijevo. “Okovani smo tehnologijom koja nas u potpunosti zaokuplja.” 

     I dok čitamo kako joj je primjerice privlačna „ jedna vrlo jednostavna kvaka, jedna od onih kakve najčešće viđamo na vratima šarmantnih talijanskih stanova”, spontano pomišljamo na ono misteriozno, tajnovito, puno strepnje i straha otvaranje kvake u jednom filmu A. Hitchcocka. Jer ništa ne razdvaja neizvjesnost od prokušane sjete, kao brava. Tim više nam se ta kvaka velikog filmskog redatelja utuvljuje u sjećanje kao još neočitovan pljusak straha, a naša pjesnikinja tvrdi kako joj pomisao na tu kvaku “budi osjećaj miline” i kako “istog trena vidim ljubavnike koji zagrljeni ulaze u apartman na periferiji grada…” Nije li jedan od efekata imaginarne pjesničke riječi i u tomu da budi efekte suprotnih zamišljaja…

     ‘Istina o sreći’  koju je Stanka Gjurić objavila 2018. (Naklada Ceres) pokazuje tematski i izražajno poneke sličnosti s knjigom ‘Budnost’. Teme kao što su nježnost, prijateljstvo, privrženost, posezanje za mističnim i onostranim, sve je to opet tu, ali to je tek najbolji dokaz kako spisateljica i pjesnikinja proširuje i produbljuje svijet svojih snova i jave, a kao što joj u esejistici najbolje odgovara poetski esej tako joj lirsko u prozi omogućuje širok i otvoren izražajni zahvat.
                     
     Čitajući njene tekstove  opažamo kako sa sadržajem ništa ne žrtvuje obliku. Na jednom mjestu sama pjesnikinja reče: “Sve je naoko isto, dnevna rutina gromko zabija čavle u naš lijes.” Poezija je otimanje prostora tako nametljivoj rutini i odmicanje od tog lijesa kojem čavli nisu nikada dovoljno zakucani, pa bilo to kroz san ili javu.”
 
 

Donosimo ulomak pod naslovom „Boj“, iz Stankine nove knjige „Budnost“:

„Svakoga jutra odlazim u boj. Ne dopuštam sunčevim zrakama da prevare mi dušu, da posustanem samo zato jer me ugodom hrani trenutni val. Moram hitro prijeći razdaljinu od krajnje vjernosti tebi, do povratka u samoživu sebe, prije no što zavitlam hladnim ili vatrenim oružjem koje držim u koricama na boku i, doduše, rijetko izvlačim. Dok ne prođem trasom bojišta na kojoj u redu stoje svi naši neprijatelji poredani kao vojska uz vanjsku ogradu vojarne, kako bi nas dočekali spremni za naš međusobni sraz, ošinuli s tisuću cirkularnih pogleda, prestrašili sikćući grozote svojim stisnutim tananim usnama, ne mogu s mirom pratiti tvoj hod. Ti prolaziš kao da se ništa značajno ne događa, no za mene rat je počeo pri samome izlasku, i trajat će sve do teškog disanja pri uspinjanju uza stube, u tvoj dom. Pripravna sam na nedaće, naoko ležerno držim ruku na desnome boku, u sebi brojim korake, preračunavam, procjenjujem, pužem kroz šikaru, nečujno zavijam, dok se ljudi unatoč potmuloj tutnjavi, potiho raduju nebu, ali samo na svojim omalenim prozorima-i-balkonima.
        Voljela bih putovati s tobom u balonu iznad linije ratišta. Bi li nas dotaklo nešto na toj razini gdje se uklanjamo zbilji? Bi li pale na nas sive ptice, svojim kljunom grebući po nama, surovo zaposjedajući naš posljednji.let?
      Rat se vodi na svim razinama, svatko je spokojan tek u kutku svoje sobe, do koje nas dvoje trebamo stići kroz mećavu metaka, izranjavani, pogaženi, s trpkim okusom u ustima od gustih crnih sokova sadašnjosti.“

https://www.alfa.hr/vijest/budnost

 

Biografija autorice: Stanka Gjurić rođena je u Čakovcu, a danas živi u Zagrebu. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (Basel, Švicarska), te Hrvatskog društva skladatelja. Do danas je objavila 21 knjigu (što pjesama, što proze: filozofskih i lirskih eseja). Pjesme su joj prevedene na španjolski, kineski, engleski, talijanski, arapski, turski, litavski…
Kritičari njezinu liriku često uspoređuju s onom Sylvije Plath. Istaknuti subotički književnik Robert G. Tilly napisao je za Gjurić da se „bavi tematskim opsegom duhovnog obzorja jednoga Henryja Millera, stilom i jezičnim vokabularom dostojnim Jursenarove ili onoga iz ponajboljih eseja Simone de Beauvoir”. O njezinu stvaralaštvu pisali su Nikola Milićević, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Božidar Petrač, Nedjeljko Mihanović, Milivoj Slaviček, Ljerka Car Matutinović, Igor Mandić, Alojz Majetić, Tin Lemac, i drugi.
Autorica je kolumni u mnogim hrvatskim tjednicima i dnevnim novinama: “Večernji list”, “Slobodna Dalmacija”, “Nedjeljna Dalmacija” itd.
Kontinuirano piše poeziju i esejistiku koju objavljuje u književnim časopisima: Republika, Kolo, Hrvatska revija, Književna Rijeka, Riječi, Poezija, Motrišta, Zadarska smotra, Mogućnosti, Most/TheBridge, Portal Strane (BiH), Časopis Kvaka, na Trećem programu hrvatskog radija i dr. Bavila se autorskim televizijskim voditeljskom i glumila u više dugometražnih filmova hrvatskih redatelja. 2006. samostalno počinje snimati nezavisne kratkometražne filmove, te u svojstvu redateljice, spisateljice/scenaristice, montažerke, snimateljice i producentice svojih filmova sudjeluje na brojnim filmskim festivalima diljem svijeta: Francuska, Portugal, Grčka, Rusija, Argentina, Italija, Egipat, Kanada, Bangladeš, SAD, Slovenija, Švicarska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Indija, Austrija, Republika Južna Afrika, Španjolska, Brazil, itd.
Za svoje kratke filmove, do danas je primila 16 međunarodnih nagrada.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here