TKO JE VIDIO MALINU?

0
67

Foto: Jill Wellington – Pixabay  

 

TKO JE VIDIO MALINU?

         Malina je nalikovala na kratku priču. Onu koja se preleti pogledom i u jednom trenutku pročitaš početak i kraj. Preskočiš sredinu, opisne pridjeve i još ponešto. Kao nagli vjetar Malina ti oguli lice. Onda te izljubi. I nestane. Nitko ne zna treba li je voljeti.
 Malina se kotrlja, vidim je u kinu, na izložbi, u gostionici, u kavani, u parku, na biciklu, na kamenu. Zatim ishlapi.

         – Je li tko vidio Malinu? – pitam.
         – Nitko je nije vidio – odgovaraju ulice.
         – Nema je – zvekeću trgovi.
         – Nema je.
 

         Nitko ne traži Malinu. Ni ja. Dugoruka i dugonoga Eva ovija me kao bršljan i miriše na parfem. Stojimo u staklenom kafiću, nježni kao porculanske igračke. Puder s Evinih obraza pada na baršunaste žljebove sakoa. Eva je lijepa i treperi. U mramoru poda gledam obris njezine suknje. Kosa u plavičastim valovima klizi niz ramena. Nokti se sjaje dok prinosi usnama čašu. A usne se razdvajaju, jedva jedvice.
        Odjednom s druge strane izloga – Malina. Nakon toliko vremena opet se pojavila. Prislonila je nos na staklo i maše. Dah je zamagljuje, smije se. I uozbilji se, odmah. Pa odjuri…
        Još nikad nisam potrčao za Malinom. Uvijek me nešto zaustavilo. Nečija ruka ili pogled. Svijet s druge strane stakla, uvučen u dugačke sladunjave cigarete čiji mi dim polako nagriza pogled. Neka uščuvanost, njegovanost, odvojenost… Eva se smiješi.
 

        – Jesi li vidjela?
        – Koga?
        – Malinu?
        – Nikoga nisam vidjela – odgovara Eva.

         A Malina je svugdje. Došlo je njezino godišnje doba. Viđam je u autobusu, u tramvaju, na pješačkom prijelazu. Trubim. Kočim. Trči preko zebre u crvenom kaputu. Sva je u bojama i pokretu. Preskoči raskršće u tri koraka.
         Jednom sam poljubio Malinu. I dodirnuo. Sudarili smo se u mom stanu i prevrtali. Iz njezinih džepova ispali su orasi. Mirisala je na putovanja, u kosu joj se učahurila čađa i smog. Zaspala je na podu, skvrčena. Pokrio sam je plahtom. Izgledala je kao mali djetinji leš. Onako mirna. Ujutro smo se gledali. Malina gleda u oči i nikad ne svrne pogled. Stalno se smije. 
 

          – Operi kosu – rekao sam joj.
          Malina se istuširala kao ostale djevojke i hodala po stanu s ručnikom na glavi. Zatim je pojela jabuku, skupila orahe i stavila ih na stol. Otišla je prije negoli joj se kosa osušila.
          Nisam potražio Malinu.
          Čekao sam da mi se sve dogodi. U tome nije postojalo mjesto za nju. Bila je jedno usporedno događanje koje mi nije presijecalo put.
          Osim na raskršću.
          Vidim je, ide s tržnice.
         – Popravi haljinu, Malina – šapnem.
         – Haljina, ah, haljina – kao da se vraća s nekog putovanja – haljina se ne može popraviti.      

          Krivo sam je odrezala – i gleda me.
          Moram pobjeći. Eva me čeka.
          I knjiga, i posao, i putovanja. Vrijeme se stisnulo, zgusnulo, skupilo. Kontinenti se smanjili, svuda sam stizao.
          Eva me čekala vječna kao sfinga.
 A u hotelu, ponekad, u tišini vidim: Malina. U nekoj pjesmi: ona. Na zidnom grafitu: evo je. Mačka na kraju ulice pretrčava ulicu i nestaje: Malina. Kad se vratim u svoj grad prvo ću do nje otići.
          Kad se vratim.
          Nitko se ne sjeća Maline. Protegnem korak od izložbe do gostionice, od kavane do parka. Nema je. Nitko je nije vidio. Razmišljam, i nije imala neko lice. Ali kako da je se nitko ne sjeća. Svi smo je poznavali. Ali nitko se ne sjeća. Kao kratka priča, kao sićušna pjesma, tako je izgledala. Poput tanke knjižice u knjižnici s tisućama knjiga. Onako stisnuta. Moraš je noktima iščupati. A kad stranice otvoriš, vedrina se razlije. Nikakve tuge u tim kratkim pričicama. Ni pouke. Rečenice raspletene, slike jednostavne. Poput oraha na stolu, nema mudrosti. Ali kad se sjetiš, nešto te preplavi, a poslije postane hladno. Kao kad se sumrak spušta, mrak se naježi.
           – Pitao sam za Malinu, ništa nisu znali.
           – Glupog li imena – rekli su. – Zar ne znate gdje stanuje?
           – SJEĆATE LI SE MALINE? – pitam.
           – NIJE POSTOJALA NIKAKVA MALINA – kažu mi.
           Šutim.
           Malina, to je brojalica iz djetinjstva. Kolač u kutovima usana. Riba ispod vala, na mjesečini. Balon koji je odletio iz ruke. Gondole koje plove nebom. Neki crtež, skica. Bez težine. Malina, to je čista djetinja ljubav. Zašto je nisam potražio dok je imala ime i adresu?
           Izgubljeno, nenapisano pismo, to je Malina. Prešućena nježnost, utapanje u sentimentalnost, suze koje kližu i šapuću, prekasno: Tko je vidio Malinu, tko je vidio Malinu?
          

Sanja Pilić

 

O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.

Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.

Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here