“Priča o neobičnom djetinjstvu – SVJETLANA” – Luca Cetinić

0
187

“Priča o neobičnom djetinjstvu – SVJETLANA” – Luca Cetinić

 

OSVRT UREDNICE

„Svjetlana“ je dirljiva i poučna priča o neobičnom djetinjstvu jedne djevojčice koja je, unatoč velikih poteškoća sa zdravljem od najranijega djetinjstva, uspjela pronaći ljepotu i draž života. I ne samo to, uspjela se afirmirati kao  žena koja je cijeli život pomicala granice svojih mogućnosti, a istovremeno je radila i za dobrobit drugih, kad god je to bilo moguće. Priča je interaktivna. Bila nam je namjera potaknuti djecu na davanje pažnje i ljubavi drugima. Napose članovima obitelji, ali i prijateljima, te ljudima koji su, iako različiti, vrijedni pažnje i divljenja. Željeli smo da tijekom čitanja odrasli s djecom  pišu, crtaju i razgovaraju o svojoj obitelji, o djetinjstvu.

Iz dugogodišnje prakse bibliotekara-informatora u GKMM-u, dobro znam kako ljudi izbjegavaju „teške“ teme za čitanje. Ova priča jedna je od takvih. Jer, „neobično “ djetinjstvo, zapravo je teško djetinjstvo. Unatoč tome, rado ću preporučiti ovu knjigu za čitanje, kako  roditeljima tako i djeci. Ona pršti pozitivnim primjerima iz nimalo lagodnog života djevojčice koja je svakodnevno rasla kao osoba i uspješno se penjala ljestvama života ka svojim ciljevima. Također, ovom pričom želimo djecu senzibilizirati za poteškoće drugih. Želimo im odškrinuti vrata budućnosti u kojoj će biti sposobni prihvatiti različitost drugih ljudskih bića. Jer bogatstvo je u različitosti. Prihvaćanje će ih učiniti boljim, plemenitijim, ustrajnijim, marljivijim ljudima koji su svjesni svojih potencijala pomoću kojih mogu pomicati granice i ostvarivati snove, kreirati bolju budućnost.

Priča je nastala u okviru projekta „Osmijeh me nosi – tribina OSI“, koji sam kreirala i provodila  u suradnji s autoricom priče, Lucom Cetinić (GKMM Split, 2019./21.). Objavljena je kao sedmi naslov  Biblioteke  Marulica, pri GKMM-u Split.

Vesna Jukić-Oštrek, dipl. knjiž.

 

***

 

LJUBAV SE ŠIRI I TAKO NASTANE DOBROTA

Priča Luce Cetinić na trenutak mi je oživila sjećanje na djetinjstvo i djetinjarije koje su ga sačinjavale. U njoj je naglašena surova stvarnost tadašnjeg života, a istovremeno i ljepota življenja u Dalmatinskoj zagori. S jedne strane, opisana je stamenost ljudi od kamena, a s druge, njihovo meko srce i plemenita duša. Autorica je na jednostavan način opisala bremenite  životne situacije tamošnjih ljudi, njihova nadanja, uspone i padove, s vjerom u  ljepše dane.

U nekim momentima činilo mi se  da je priča  napisana za odrasle, a u nekima za djecu. No, ono što me se naročito dojmilo jest zadivljujuća upornost pomoću koje je djevojčica rušila gotovo sve barijere na koje je nailazila tijekom odrastanja. A najljepše u svemu je što različitost nije doživljavala kao  teret, već kao priliku da svoj život učini zanimljivim, unatoč invalidnosti. A to mnogi ne umiju!

Priču „Svjetlana“ pročitala sam učenicima 2. r. OŠ „Mertojak“, i to u više navrata (kako bi je lakše pratili). Nakon čitanja, porazgovarala sam s djecom o priči, s namjerom da im pomognem u shvaćanju njezine poruke. U tome su mi bila od koristi pitanja koja se nalaze na kraju svakog poglavlja. Na upite koja su mi postavljala djeca, odmah na početku (zanimalo ih je po čemu je ova priča neobična) otkrila sam da je neobično to što su oni prvi učenici koji imaju priliku čuti priču koja još nije tiskana u obliku knjige. Potom je uslijedilo druženje sa Svjetlanom, djevojčicom iz priče,  i njihova velika pozornost tijekom čitanja. Svaki odlomak morali smo malo prokomentirati jer su mi postavljali brojna pitanja. Ali, pitala sam i ja njih!

 

Izdvojila sam neke zanimljive i duhovite odgovore učenika na pojedina pitanja iz knjige:

 

 Ima li nešto neobično u priči i kako se kreće djevojčica?

-Puzi, a ima pet godina.

-Kopirala je puža.

-Puzi zato što nema snage u nogama.

-Nitko je nije učio hodati.

Poznaješ li nekoga tko se služi štakama pri hodanju?

-Moja baka, jer ne može raditi gimnastiku.

-Moje prijateljice tata, jer se ozlijedio na nogometu.

-Moja prabaka, jer sporo hoda.

-Sestra kad je slomila nogu.

Što znači kada kažemo: Ljubav se dijeljenjem množi?

-Ljubav se širi i tako nastane dobrota.

-Postaneš bolja osoba.

-Ljubav trebaš dobivati i darivati.

-Ako je dajemo bit će je prepun svijet.

-Ljubav s jednog čovjeka prelazi na drugoga.

Kad se prenosi ona se povećava.

Kad dijeliš ljubav, postaneš bolji.

I, za kraj, što si naučio slušajući Pričo o leptiru?

-Ako netko ima posebne potrebe isto može uspjeti u ostvarenju snova

-San može biti stvaran.

-Leptir nas je naučio da su svi  jednako važni i vrijedni.

-Ne rugaj se drugačijima od sebe.

-Ako ne uspijem, nema ljutnje, vježbanjem mogu doći do cilja.

-Kad padnemo, odmah trebamo ustati.

-Sve mogu ako sam uporan, ali trebam se zahvaliti drugima.

Odgovori učenika zrcale dječju radost i uživanje tijekom samog čitanja, ali i obrade priče. Većina odgovora bila je vrlo maštovita i lucidna, primjerena osmogodišnjacima. Sve ukazuje na to koliko je važno poticati djecu na druženje s knjigom, koliko je čitanje djece važno, a isto tako i razgovor o pročitanom.

Učenici su mi postavili još mnogo pitanja o autorici, na koje nisam znala odgovor. No njihova upornost možda će se i isplatiti, ako nam Svjetlana, odnosno autorica, dođe u posjet (kao što je obećala). Tek tada će priča o neobičnom djetinjstvu zaživjeti u dječjim srcima i ostati im u trajnom sjećanju. I to baš u Godini čitanja 2021!

Duboko sam uvjerena da ćemo svi uživati – učenici, spisateljica i ja, jer ljubav se dijeljenjem množi!

 

Ivka Kavelj, dipl. učiteljica razredne nastave, savjetnica i učenici 2. r. OŠ „Mertojak“ Split

 

***

 

PRIČA KOJA MALO GOVORI, A PUNO KAŽE

 

            Knjigu jako volim. Iz njih sam puno naučila. No, nisu sve knjige iste. Podijelila bih ih u dvije skupine. Knjige s dopadljivim izmišljotinama, koje gode onome tko ih je pisao i onome za koga ih je napisao, i knjige koje govore lijepo upakiranu bolnu istinu, koja jeste, ali koja kao da nije i koja može ostaviti snažan dojam na onog tko je čita Bio on odrastao ili dijete. Te knjige, posebno ako su namijenjene djeci, treba znati napisati.

Djeca su suptilna i lako ih je povrijediti.

             Takvu knjigu koja dotiče dječju dušu, ali potičući je da raste, napisala je Luca Cetinić, fino, tanano tkajući prenježne svilene niti svojeg ranjenog i bolnog djetinjstva u pitku priči koja ne straši, a kaže sve što treba o bolnoj realnosti. Tako pišući, svojem srcu daruje olakšanje, a u dječja srdašca šalje prihvaćanje, razumijevanje i suosjećanje, putokaze za nošenje s boli, a da se izađe kao pobjednik. Velika je to vještina. Luca ju je dosegnula, jer govori iz srca i, usprkos nadnaravnim patnjama koje je prolazila, nije ogorčena.  Zato je i mogla dokučiti spoznaju da se (gotovo) sve može kad se hoće, nastoji, posrće, pada, ali se nakon svega diže i uporno nastavlja dalje i dalje.

            To je prvo što dijete, samo ili vođeno učiteljem ili roditeljem, može iščitati između redaka naoko običnog narativnog teksta. Drugo, jednako važno, jest ne osvrtati se unatrag, ne kopati po crnilu, nego tražiti i slijediti svijetlo na kraju tunela. A svijetlo uvijek tamo jest.

            Tu je i važna poruka da, uz snažnu unutarnju motivaciju, koja nas gura naprijed, valja imati bar jednu osobu na koju ćemo se nasloniti kad je najteže, koja će nas voljeti, poticati, gurati, nositi, sve dok treba i dok ne budemo dovoljno snažni da, usprkos sveprisutnoj boli i zaprekama, preuzmemo svoj život u svoje ruke i hrabro nastavimo kročiti naprijed, ponekad posrćući, stišćući zube od boli, bilo koje vrste, ali kročiti naprijed i samo naprijed, slijedeći svoju zvijezdu.

            Ispričane su i slike koje naglašavaju značaj socijalne mreže. Obiteljske i šire društvene zajednice, u kojoj je škola nezaobilazna. Impresivno je, optimistično i ohrabrujuće Lucino, tj. Svjetlanino iskustvo s vršnjacima, u školi i srodnim sredinama. Prihvaćaju je i vole. Ali i ona njih. Daje i prima, živeći kao i oni, i kao da poteškoća nema. To je pobjednički izbor.

            U vješto i ohrabrujuće ispričanu, potencijalno tmurnu priču, dinamiku unose interaktivne sekvence. To su pitanja koja autorica Luca postavlja malim čitateljima na kraju određene cjeline. Ta pitanja još čuvaju pozornost čitača, potiču njegovo poniranje u osobni život i iskustvo, valorizaciju istog u usporedbi s iskustvom junakinje priče te potiče razvoj empatije. Površinu priče Luca tka varljivom jednostavnošću i glatkoćom, istovremeno naglašavajući da zbilja ne može biti takva kad ti je tijelo puno zapreka koje drugi nemaju. Tako, trikom bajke, one kojima je priča namijenjena  štiti od zastrašivanja i obeshrabrivanja, pokazujući im da izbor postoji i, ako je pravi, vodi uspjehu i radosti, bez obzira na sve.

            Svojim crtežima, koji su vrlo nalik dječjima, a kojima  ilustrira priču,  autorica najmlađima prilazi još bliže. Lijepa ilustracija profesionalca godi oku, ali koji put, naročito ako je blizu savršenstva, zasjeni priču ili obeshrabri dijete koje čita. Lucine ilustracije mogu ih ohrabriti i potaknuti da i sami nešto slično napišu i ilustriraju. Nikad se ne zna u što će se to razviti. A poticaji, to ova priča baš naglašava i potvrđuje, čine čuda.                                                                                                                                                                 

            Mali i veliki, uživajte čitajući „Svjetlanu“, sjajnu priču o neobičnom djetinjstvu.

Milijana Kovačević, dječja psihologinja i pjesnikinja

***

 

PRIČA JE ZAPRAVO ČUDESNA!

ČUDESNA ZATO ŠTO JE DJEVOJČICA ČUDESNA! 

 

Draga Luce, sjećaš se kad si jednom napisala kako si „željela biti motivacija i inspiracija“, a ja sam ti odgovorila da te želje neprekidno ostvaruješ?! 
Rekla si i „kako ispod svega podvlačiš crtu“, a ja sam ti i onda napisala da  znam, da je to samo zato da bi dio računa mogla zbrojiti, a onda nastaviti dalje i množiti i dijeliti…

I to ostvaruješ …

S posebnom sam pažnjom pročitala priču o djevojčici Svjetlani jer se u njoj zrcali cijela tvoja duša.

Prvo ću o krutoj i teškoj realnosti života djece s teškoćama u to doba: nekako mi ispada kao da se to nije događalo pred svega šezdesetak godina.  Posebnost je dodatna težina tadašnjeg života i siromaštva koje živi mala, krhka  djevojčica bademastih očiju. Tegobno i gotovo nerazumljivo, gledano iz ovog sadašnjeg  trenutka. Zato su  dobra ideja pitanja kao poticaj za razgovor pri čitanju priče.  

S druge strane, zapravo, vrlo ohrabrujuće,  jer ipak se danas puno toga promijenilo u odnosu na  prava djece s poteškoćama i sve njihove mogućnosti danas.

 

Priča je zapravo čudesna!

Čudesna zato što je djevojčica čudesna! 

Zato što je Svjetlana u cijeloj toj priči, bez obzira na bolest, na posljedice, na siromaštvo, na nemogućnost redovnog polaska škole, na odvajanje od roditelja, na teške operacije…, predivno, strpljivo, skromno i drago stvorenje.

Djevojčica začudnog pogleda na onaj mali, njoj dostupan komadić svijeta. Sa sposobnošću da s čudesnom radošću proživljava svoje obične dane s ljubavi prema svima. Posebno za male radosti, malene stvari i malena  bića…

Ali, već i tada, njen unutarnji  svijet je puno, puno veći.  Ona prerasta svoje seoce i svoja ograničenja. Širinom svoje male duše otkriva nove mogućnosti;  čitanjem , maštom, učenjem… I ljubavlju. I nikad ne odustaje.

 

I, na kraju, priča „Svjetlana leptiru“ nosi! 

S njom poletite…

Leptiri su prelijepi, ali u priči  leptir je puno više od ljepote. On se rađa iz  mukotrpne preobrazbe, a u tom se procesu ne opire, ni  ne predaje, nego ga prihvaća, jer je to njegova priroda. To je on…

I zato, kad  raširi krila, može dodirnuti nebo…

Priču sam dva puta čitala…ostavlja  toplinu u srcu! 

Draženka  Topol-Vukmirović, prof. defektolog

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here