Intervju: Krešimir Mišak

0
218

Povodom izlaska nove knjige “Smrt transhumanizmu, sloboda narodu” razgovarali smo s autorom Krešimirom Mišakom. Za Centar Kulture razgovor je vodila Andreja Sedak Benčić.

 

Krešimire možeš li nam za početak reći što znači pojam transhumanizam i kako bi jednom laiku, osobi koja prvi put čuje taj pojam objasnio transhumanizam?

Obično se kaže da je dobra riječ ona koja jako dobro opisuje sadržaj pojma na kojeg se odnosi zato je transhumanizam dobar pojam jer on se odnosi na nadilaženje ljudskih ograničenja. Znači – biti  više nego ljudski. Tako da ćemo mi kao kroz tehnologiju nadići svoja ograničenja što se u prošlosti već i radilo kao što je auto, sjekira i slično. Jer čovjek u stvari niti nema prirodni način života. Čovjek u prirodi samo umre. Prema tome njegov prirodni način života je neprirodni način života. Ali taj ‘neprirodni život’ se ostvaruje kroz tehnologiju, društvo, zajednicu, kulturu i simbolički jezik prije svega. A s obzirom da čovjek daleko složeniji od tehnologije i trebaš spojiti čovjeka i stroj – što ćeš prilagoditi čemu? Kao što vidimo oko sebe, u svim sustavima kompjuteri koji su došli da nam olakšaju stvari i poboljšaju procese nama nisu ništa pomogli. Samo su nam ih učinili dosadnijima i nerazumljivijima bez ikakve veze sa procesima koji se zbivaju, samo ti dolaze neki inženjeri koji ti govore ‘tu stavi crticu’,’tu točkicu, ključić’, a ti ne znaš zašto. I na neki način ovaj transhumanizam možemo opisati kao tehnološki transhumanizam jer on kroz tehnologiju želi nadići ljudska ograničenja. Na kraju krajeva evo, vojska je jedan oblik transhumanizma. Sto ljudi pogine, tisuću pobjedi, a zapravo je pobijedila cijela jedinica, jedan kolektivni organizam je pobijedio, a pojedinci su izgubili. To je jedna vrsta društvenog transhumanizma. Tehnološki transhumanizam je kolektivistički. Znači čovjek ne napreduje kao pojedinac, nego stagnira. Pažnja mu opada, postaje sve veći invalid i sve manje toga radi, ali kao kolektiv kao cijelo čovječanstvo naizgled napreduje. I odjednom ti imaš kao u onim reklamama za telekomunikacijsku kompaniju, novi oblik života čovjeka koji vidi sve mostove iznad atmosfere i svijet iz stratosfere.

Međutim pitanje je što je transhumanizam izvorno značio? Ja bih rekao da je čovjekova temeljna težnja nadići ljudska ograničenja. Ali transhumanisti  obećavaju da će se to dogoditi na kvazi-demokratski način – to će svi napraviti. To je nemoguće jer klasični transhumanizam, organski i prirodni je zahtijevao individualni rad, introspekciju i samoslatlno nadilaženje vlastitih ograničenja.

 

Možemo reći da ekipa, određeni ljudi imaju neku agendu koja se polako se ostvaruje. Koji im je konačni cilj? Živim bićima je prirodna težnja slobodi, ali oni uporno žele porobiti čovjeka i držati ga u nekom obliku kaveza. Što dobivaju time?

Pa gle, ta priča ima jako puno razina jer tu se stvari mogu promatrati i simbolički. Neki će reći ‘aha ta elita je tu već godinama, svi ti kraljevi, vladari…’, govorim o pravoj eliti koja se okuplja na tim skupovima, ne o  prolaznim demokratski izabranim vlastima. I ti u stvari vidiš da postoji jedan trend koji bi se mogao simbolički opisat kao da tehnosfera pokušava preuzeti biosferu. Znači već danas imaš GM-stabla, bez kukaca… i općenito se život promatra tehnološki. Kada se pogleda malo šire može se vidjeti da je sama civilizacija od samog svojeg početka transhumanistički pothvat jer ona u sebi ima protokole, a oni su nalik umjetnoj inteligenciji, jer se i ona temelji na protokolima. Znači pravni sustav, demokracija, koja je isto procedura… Takav sustav nastoji anticipirati probleme, imati algoritme za njih i kroz proceduru ih rješavati. Normalan čovjek u svakodnevnom životu, kada mu se dogodi problem, on ga rješava kreativnošću i svaki put drugačije i svaki put u skladu sa situacijom. Znači, on nema algoritam. Već imamo neki algoritam koji nastoji napraviti od svijeta apsolutno uravnoteženo stanje u kojem neće biti mira, rata, ali neće biti niti sreće, ispunjenosti… niti jednog od tih ekstrema zato jer je to kao donijelo jako puno nesreće čovječanstvu, što isto nije točno jer, primjerice – ratovi su se počeli događati čovječanstvu dolaskom civilizacije. Tad su krenuli ratovi – 33 tisuće ratova od Sumera, a prije toga u 200 tisuća godina ljudske prošlosti niti jedan. Što nam to govori? Tad se spustio taj korporativni sustav: hram – svećenik, vladar i novac, sve u jednoj instituciji, i sustavi protokola… Prije toga nije bilo, samo zdravi razum.

Moglo bi se zaključiti i da iza transhumanističke agende stoji neki mentalitet kojeg motivira strah od smrti, jer se tehnološki transhumanizam temelji na materijalističoj ideologiji kod koje je svijest, smatra se, proizvod materije. Dok su stare tradicije smatrale da čovjekova bit nadživljava smrt, materijalistički usmjerenim transhumanistima ostaje da smrt pokušaju nadvladati besmrtnošću u ‘cloudu’. I ne samo to. Mnogi i nazivaju transhumanizam jednom vrstom pseudoreligije jer ona obećava iste stvari kao i religija samo što ih je ona obećavala iz perspektive da postoji duša koja nadilazi materijalni svijet, bez obzira pričali o kršćanstvu, budizmu ili hinduizmu, reinkarnacijama… Materijalistička agenda zapada potpuno je isključila duhovni aspekt čovjeka tijekom 18. i 19. st. i sve bacila kao na neku empiriju. Ona zapravo smatra da ne postoje takve stvari i oni kažu ovako: mi ćemo osigurati čovjeku besmrtnost jer ćemo preslikati njegov mozak (uz pretpostavku da su duša i um u mozgu), u ‘cloud’. Mi ćemo oživjeti mrtve jer ćemo ‘uploadati’ (apload – učitati op. ured.) sve njihove misli. Oni smatraju da će se svi koji će biti u ‘cloudu’ spojiti i da će vjećno živjeti u informacijskom polju, što je zapravo nalik tradicionalnim idejama o univerzalnom, informacijskom akašičkom polju iz kojeg proizlaze svi nacrti za svijet. Ovo ‘informatičko’ polje u stvari kopira  ideju ‘informacijskog’ polja. U tim religijskim idejama se spajaš sa svima ostalima u neko veliko jedno. I ovdje je tako. Ako se ti možeš spojiti sa softwareom bilo kojeg sustava, zašto se ne bi mogao spojiti sa softwareom nekog drugog, ‘učitanog’  čovjeka. Tako da oni sanjanju o jednom novom kolektivnom organizmu.

To su sve pseudoreligijski koncepti. Osim toga ljudi kad umru često puta dožive stanje u kojem nema vremena jer temeljna stvarnost je nevremenska. To čak pokazuju i nekei fizikalne formule, kao što je Bruce-Devitova formula koja pokazuje da vrijeme kod opisa svemira ispada iz jednadžbi i sve dalje štima. Nigdje nije objašnjeno zašto vrijeme ide samo u jednom smjeru. Moglo bi ići u obadva. Znači, vrijeme je u toj perspektivi neka fikcija svijesti. Kad ljudi dožive iskustva bliska smrti, znači umru pa se vrate, kažu da im se pred očima odvijao cijeli film njihova života. Ali u stvari nije im se odvio film nego su oni bili u situaciji da vide cijelu vremensku traku – simultano. Kada se iz 4D vrate u 3D oni nemaju jezik da to iskustvo prenesu. Kada čovjek umre u transhumanističkom idealu života, isto se nađe u bezvremenskom i bezprostornom mjestu, nalik internetu, koji je također bezvremenski i bezprostoran. Tako da postoje mnoge sličnosti između tehnološkog transhumanizma i religija. Međutim temeljna pretpostavka transhumanizma od koje proizlaze svi zaključci je ona materijalistička koja je u stvari ključna, a glasi da je svemir nastao slučajem i da je sve rezultat slučajnosti. A drugo, suprotno gledište je da postoji neki središnji organizacijski princip. Ta dva načela danas se obično nazivaju znanost i religija makar je sve to vrlo manjkavo jer vrhunski znanstvenici u povijesti su bili religijski ljudi, a danas se znanstvenici ponekad ponašaju kao da su svećenici neke religije.

Naša civilizacija je vezana uz um, a on nam je dat kao alat da rješavamo situacije i probleme. Um postavlja stvari tako da uvijek gradi najgore moguće scenarije jer je to najbolji način da se spasiš. Međutim ako ti prihvatiš neku drugu opciju, da postoji organizacijski princip i da je ispod naizglednog kaosa neki dublji red, onda dolaziš do drugačijeg zaključka – da se trebaš malo prepustiti, čekati i promatrati.

 

“Znači tvoja slobodna volja vezana je isključivo za tvoj odnos prema stvarima koje se događaju, kao i za tvoje unutarnje motivacije. Djelovanje je u stvari bit života. Ali to djelovanje bi trebalo biti vođeno kroz analogije sinkroniciteta i čitanje svijeta – gdje su vrata otvorena, a gdje su zatvorena. To je lako ustanoviti. Što ide, tu su vrata otvorena, što ne ide, tu su zatvorena.”

 

Postavlja se pitanje onda koliko dugo čekat i promatrat…? Možeš ti cijeli život čekat i promatrat…

To su pojednostavljivanja. Ljudi se trebaju dogovoriti na kojoj razini žele razgovarati. Ako se mi dogovorimo da ćemo razgovarati na razini politike onda pričamo koja stranka ima koji utjecaj itd. Ako pričamo na nekoj višoj razini, ne možemo se više vraćati na argumente iz niže. Tako je i ovdje. Ovdje promatranje ne predstavlja ne-sudjelovanje jer ti ne možeš u životu promatrati, a da ne postojiš. Srce ti tuče, jedeš, hodaš… Znači djelovanje jest život. Princip nedjelovanja ne znači da ti stojiš na mjestu i ne mičeš se. To znači da ti sudjeluješ u igri života. Ali u isto vrijeme imaš odmak od nje i ne identificiraš se. Jer u ovoj priči, ako postoji središnji organizacijski princip, a onda postoji i sudbina. Ako postoji sudbina ljudi će reći „Ah, a što je sa slobodnom voljom?“. Pa po pitanju okolnosti svojega života prihvatit ćeš činjenicu da ju uopće nemaš. Ali je imaš u jednom drugom aspektu koji se jedini računa, a to je kako ćeš odrediti svoje motivacije i hoćeš li se ili nećeš vezivati za stvari. Znači tvoja slobodna volja vezana je isključivo za tvoj odnos prema stvarima koje se događaju, kao i za tvoje unutarnje motivacije. Djelovanje je u stvari bit života. Ali to djelovanje bi trebalo biti vođeno kroz analogije sinkroniciteta i čitanje svijeta – gdje su vrata otvorena, a gdje su zatvorena. To je lako ustanoviti. Što ide, tu su vrata otvorena, što ne ide, tu su zatvorena.

Ako ti pokušavaš svojim malim umom obuhvatiti cijeli svijet i nađeš neki jako dobar recept za njega onda ćeš postat fašist, nacist, komunist, ekolog ili pripadnik bilo kojeg političkog pokreta koji je kroz svoje umovanje zaključio jedan segment, i u skladu s tim želi promijeniti svijet. Ili ćeš krenuti od krive pretpostavke. Recimo –  da su ljudi stvorili rat, nepravdu, siromaštvo i bijedu, što uopće nije točno. Ljudi su u tome aktivno sudjelovali kao dio mreže i možda kao dio kozmičkog ciklusa. Ali sigurno je jedno – kad ljude pustiš same po sebi,  oni nikad u povijesti nisu stvorili korporativnu strukturu. Mi učimo isključivo povijest koja je počela u Sumeru i na još par mjesta gdje se počelo pisati, graditi, osvajati… I na kraju je Velika Britanija u 18. st. cijeli svijet pretvorila u taj model. Paralelno sa Sumerom, Egiptom, itd postojali su ljudi koji su živjeli na drugačiji način. Kod njih nitko nije živio od tuđeg rada i to je nekakva ključna razlika. I nije bilo strukture koja vrijedi više od pojedinca. Ali tu moramo biti jako oprezni jer tu se uvijek iskrivljava istina. Nekada su ljudi imali obavezu prema zajednici jer su dio šire cjeline. A to je značilo da imaš odgovornost. To nije značilo da ti postaješ kotačić u stroju neke velike cjeline i da si potpuno neosviješten kotačić u stroju koji proizvodi šaraf koji se zove broj 1231 i ništa drugo ne znaš.

Mi ljude uvijek definiramo po nečem i onda ne razgovaramo s čovjekom nego s našom definicijom čovjeka, npr. ‘on je ubojica’. No, ne postoji niti jedan čovjek koji nije potencijalni ubojica. Dakle, svaki čovjek je potencijalni ubojica. Zašto? Evo jednog primejra: Svaki čovjek na Zemlji spreman je ubiti za svoju djecu. I što se sad događa?Mi ljude uvijek mjerimo prema postupcima, a sebe prema motivacijama. I to je veliki problem – ‘ja znam zašto sam nešto učinio jer moja motivacija je bila dobra, mada sam učinio neštošto netko vidi kao zlo’. Ne razmišljamo o tuđoj motivaciji na taj način nego kažemo ‘a vidi ga, što je učinio’. I to se ne tiče samo ubojstva, to se tiče svakog segmenta života. Sebe mjerimo prema motivacijama, a druge prema postupcima, a nikad ne mjerimo sebe po postupcima, a druge prema motivacijama. Zato ljudi misle da nikad nisu pogriješili, nego su svi drugi pogriješili.

 

Spajanja čovjeka i robota nije samo budućnost nego je sadašnjost i to je očito dio naše evolucije ili barem dio čovječanstva. Možda će tu i doći do razdvajanja svjetova. Što misliš da će se dogoditi recimo u idućem desetljeću? Je li moguće predvidjeti budući razvoj događaja?

Rekao bih da sada po prvi put u povijesti čovjek ne može znati, ili možda se čak ne usudi znati kako će svijet izgledati za pet godina. Prije je bilo jednostavno. Kada je došla struja, prilagođavao si se trideset godina, isto tako i za avione, radio, televiziju… Pazi, You Tube se pojavio 2007. godine, a danas čovjek ne može zamisliti život bez njega. I što se sad zbiva? Automatski se taj transhumanistički san koji se zove ‘BrainNet’, ostvaruje. Fizičar Michio Kaku je reako: „Internet je zastario, mi želimo ‘Brainnet’. Znači, transhumanizam spaja ljude na središnji centar, kao da stvara neku košnicu i ljudi zapravo gube individualnost. Staromodni, ‘ajmo reći ‘organski’ transhumanizam spaja ljude horizontalno. Imaš prvo užu obitelj, pa širu, prijatelje, regiju, zemlju pa cijeli svijet. Kao nekakva divovska spirala. Oba se smjera razmišljanja danas razvijaju. Siguran sam u jednu stvar, da niti jedan od ova dva trenda kojima svjedočimo neće stati, niti jedan. Jedan je jako vidljiv, a to nije spajanje čovjeka i robota, što je krivo reći. Roboti su samo izlazne jedinice. Dakle, prvo je da se čovjek teoretski svede na stroj za računanje i taj trend neće biti zaustavljen. Međutim onaj trend koji se manje vidi jest to što na početku 21 st. raste jedna druga paradigma u kojoj čovjek više nije materijalno biće nego vibracijsko frekvencijsko biće. Znači cijelo vrijeme pojavljuju se ljudi (i to ne pripadnici New age pokreta) koji vide stvari drugačije i oni ne znaju što bi s time. Oni misle da su sami, ali u biti nisu sami. I oni se neće povezivati jer su oni su već povezani. A čime su povezani? Zajedničkim razumijevanjem. Neki od njih su zbunjeni, neki razmišljaju o bijegu u planinu, neki razmišljaju o organizacijama… Ali u stvari ne shvaćaju da su već dio te organizacije koja je sinkronicitetna, netemporalna, neprostorna i koja ima isključivo veze sa uvjerenjima i stavovima što svijet jest, a što nije. Znači, stari obrazac uvjerenja očigledno puca i taj trend svih tih pojedinaca neće prestati. Ja od 2002. godine gledam te stvari iz prvog reda. Sjećam se 2002. godine. Nisam mogao lako naći teme, tad nije bilo većije tih tema. Tad smo se bavili onim što se prije zvalo ‘misteriji Artura Clarka’, NLO, Atlantida, parapsihologija, paleokontakti …. Danas, te su teme postale nešto sasvim drugo, uplele su se u naše razumijevanje svijeta i mijenjaju njegovu sliku, a to je postalo sasvim normalno već za vrijeme manjeg dijela mog života. 21. st. iznjedrilo je mnogobrojna znanstvena otkrića – ne neke mistične uvide – koji pokazuju da je čovjek vibracijsko biće. Epigenetika, neuroplastika, znanost o svjetlosti, zvuku, vodi… U tom svijetu, ključno je pitanje: Što ti misliš? Jer se kroz placebo to odražava na tebe i stvara nova uvjerenja u svijetu koja kroz sinkronicitet utječu na vanjski svijet. To je nova paradigma. Stara bi bila: ja sam unutra, svijet je tamo vani, između nas je koža i s njim nema direktnog doticaja.

 

“Sebe mjerimo prema motivacijama, a druge prema postupcima, a nikad ne mjerimo sebe po postupcima, a druge prema motivacijama. Zato ljudi misle da nikad nisu pogriješili, nego su svi drugi pogriješili.”

 

Dobro, od kuda onda izvor tih znanja… Toga da postajemo sve više svjesni?

Mislim da to ima veze sa kozmičkim ciklusima. To je možda ono što su stari narodi mjerili precesijom, to je možda odraz referentnog okvira u kojem naš sunčev sustav sudjeluje sa možda još nekim drugim. Čovjek po imenu Walter Cruttenden u knjizi „Izgubljena zvijezda mitova i vremena“ tu precesiju inerpretirao je kao: Zašto su stari narodi pomoću precesijskog kruga od 24 tisuće godina mapirali i predviđali uspon i pad ljudskih civilizacija i svijesti, što su i jesu. Na razne načine. Zašto? I on je rekao „Možda je ta precesija odraz referentnog okvira u kojem je naša zvijezda kružeći kroz svemir, ulazi u području višeg i nižeg pobuđenog elektromagnetskog okoliša“. Eksperimenti s Faradejevim kavezom su pokazali da ono što mi nismo svjesni da smo mi umočeni u moćno elektromagnetsko more. To ti je kada riba pita ribu: „Gdje je voda?“. Riba ne može vidjeti vodu. Kod ljudi se događa to, kada ih staviš u Faradejev kavez i izoliraš ih od svih vanjskih zračenja, oni padaju u depresiju. Ako pojačaš ta zračenja oni doživljavaju zanimljiva stanja svijesti, mistična iskustva itd. To je pokazatelj na koji način elektromagnetski okoliš nas oblikuje, na temeljnoj razini, unutra. Dakle, ako Zemlja prolazi kroz drugačija stanja, povišenog i sniženog elektromagnetskog okoliša to će nužno utjecati na stanja ljudske svijesti. I to je ono što su stari narodi pokazali. Znači, mislim da je izvor toga to što sada jednostavno jest – elektromagnetski okoliš i kozmički ritmovi. To je kozmički ciklus koji ne možeš sagledat jer podrazumijeva nizove generacija, tisuće godina.

 

Jedan dio knjige čini i tema „Pomnost“. O čemu je riječ i što uopće znači pomnost? Može li ona na neki način pomoći čovjeku da se otrgne okovima matrice koja sve više steže?

Ljudi se boje da se ne spoje sa umjetnom inteligencijom, sa robotima, ali oni to već jesu napravili na neki način. Oni su kao prvo ‘daunloadali’ (download – skinuti – op. ured.) programe, iz novina, svijeta, iz obitelji… i u skladu s njima ponašaju se kao roboti, glasaju, ljute i svađaju. Uz to su dio jednog velikog sustava. Ljudi kažu: „Umjetna inteligencija će zavladati svijetom“ – a što je kad neki ljudi donesu neki zakon? Onda neki sudac vidi, to je u zakonu, lupi žig. Neki policajac isto to pogleda pa radi po tome napravi… Svaki čovjek napravi nešto u skladu s algoritmom koji nije sam zadao, s što je to nego umjetna inteligencija, ali nisu elektroni u njoj nego ljudi. A što je demokracija? Neki pravni stručnjak je na TV kazao da je demokracija procedura. I to je istina. Ta procedura se lako hakira i to se stvarno događa. I ti proceduralno imaš odluke koje nitko normalan ne bi prihvatio.

Doslovce se život prosječnog čovjeka, zato jer se ne bavi pomnošću, može svesti na dvije stvari: opsesivno kompulzivni poremećaj i samoostvarujuće proročanstvo. Što to u prijevodu znači? Mi smo naučeni razmišljati da je opsesivno kompulzivni poremećaj ono što se zbiva kad se čovjek, recimo boji da nije zaključao stan, pa se stalno vraća provjeriti. On ima reakciju koja ga tjera da ode tamo. Zašto? Zato jer nije zastao i rekao: „Jesam li zaključao? Jesam – namjerno neću ići.“ Dakle, pomnost znači – uzmi svoju reakciju pod svoju kontrolu. E sad, u našem životu, na svaki podražaj treba reagirati, tako mi funkcioniramo. Naši podražaji su opsesivno kompulzivni. I što se onda događa? Opsesivno kompulzivno reagiramo na temelju misli koje imamo o određenoj osobi što stvori reakciju i tvoje proročanstvo je postalo – samoostvarujuće proročanstvo.

Pomnost započinje vježbanjem mišića koji se zove svjesna pažnja. Ti vježbaš svjesnu pažnju na malim stvarima – hodanju, slušanju, možeš i kroz meditaciju… Kao što u teretani dižeš ruku u teretani. Ima li to smisla? Nema nikakvog smisla. Ali kada dođe sanduk, ti ćeš ga lako podići s tom uvježbanom rukom. Isto ti vrijedi i za pomnost. To je jedan mišić koji bi mogli nazvati ‘svjesna pažnja’, koji je zanemaren svuda u svijetu. Ljudi cijeli svoj život prolaze kroz svijet tako da isključivo hodaju u svijetu svojih scenarija. Hodaju po ulici cijelo vrijeme u svijetu svojih misli i razmišljaju. Koliko često ljudi hodaju po ulici i gledaju oko sebe, ali bez razmišljanja? Hodaš po ulici i gledaš – zid, ljudi, auti, ptice… Kad počneš gledati, počneš viđati stvari, počneš mijenjati interpretacije, počneš se transformirati iznutra. I u stvari ti se malo po malo pripremaš za jedini siguran i neminovan događaj koji ti u isto vrijeme poništava sve što si ikad mislio, a to je smrt. Da ljudi svaki dan razmišljaju o smrti, to bi bilo fenomenalno za svijet.

Jedino što nosiš sa sobom nakon smrti su stavovi i uvjerenja, a to je u isto vrijeme jedino čime se čovjek ne bavi – jer nema unutarnjeg prostora, jer se stalno bavi reakcijama na vanjski svijest i svojim scenarijima. Ne bavi se time jer je u vlasti gmazovskog mozga koji služi za nekoliko reakcija koje oblikuju cijeli naš svijet. Taj dio mozga služi za teritorijalnost, hijerarhiju, ritualnost, osnovni princip – udari ili bježi, strah za preživljavanje… i pogledaj si naš svijet. Kao da je skrojen prema njemu.

 

“Ljudi cijeli svoj život prolaze kroz svijet tako da isključivo hodaju u svijetu svojih scenarija. Hodaju po ulici cijelo vrijeme u svijetu svojih misli i razmišljaju. Koliko često ljudi hodaju po ulici i gledaju oko sebe, ali bez razmišljanja? Hodaš po ulici i gledaš – zid, ljudi, auti, ptice… Kad počneš gledati, počneš viđati stvari, počneš mijenjati interpretacije, počneš se transformirati iznutra. I u stvari ti se malo po malo pripremaš za jedini siguran i neminovan događaj koji ti u isto vrijeme poništava sve što si ikad mislio, a to je smrt.”

 

Kad sve to ukineš, uspiješ doći do te svijesti i onda si i dalje tu. Kud se onda smjestiti?

Pa živiš. Već sam rekao da razlika u življenju nije u vanjskim faktorima nego u motivaciji. Kako funkcionira svijet, Bog ili ti sama? Dakle, o čemu se radi. Ti, ako osjetiš da u nekom smjeru kreneš, ti trebaš krenut u tom smjeru. Ako počneš zamišljati što će ti biti, nećeš krenuti. Jedna izreka sve to svodi u jednu rečenicu: „Kada ti kreneš prema svemiru jednim korakom, on krene prema tebi s tisuću“. Ali dok ti nisi krenuo niti s jednim nego prvo se hoćeš osigurati za sve, ti se možeš cijeli život osiguravati. Tu se jedino krije jedini tvoj slobodan izbor: u tvojem unutarnjem odnosu prema stvarima. A oni neće utjecati toliko na događaje koliko će utjecati na tebe u samim tim događajima.

Unutarnja motivacija je krasna stvar, ali ona ništa ne znači sama za sebe. Ona se mora oživotvoriti u životu kroz dva ključna faktora koji su u isto vrijeme recept za sretan život. Ljudi ga uvijek traže u metafizici, a recept za sretan život je vrlo jednostavan. U životu moraš imati cilj i disciplinu.

Cilj nam služi da stignemo negdje, disciplina nam služi da to ostvarimo. Kada to ostvarimo onda nam cilj više ništa ne znači, biramo drugi cilj. Nakon nekoliko ciljeva, mi smo se samoostvarili. Zato se ne mogu mladi ljudi baviti onime što se obično naziiva duhovnost, barem ne oni koji se pokušavaju ostvariti kroz duhovnost, a to ne ide. Ti se moraš prvo ostvariti kroz život, i u trenutku kad shvatiš da od tih ciljeva i disciplina nema ništa, odnosno ima, ali je sve prolazno, onda se zapitaš: što ima više? I tu se otvaraju neka vrata. Ako imaš cilj i disciplinu ti ćeš biti sretan čovjek jer sreća je jednako entuzijazam. Ali za sve to trebaš prostor, ne vrijeme, nego unutarnji prostor.

 

“Ti ne možeš mijenjati okolnosti. Možeš činiti što god želiš, ali ih nećeš promijeniti. Zgrade su tu, računala su tu, vlada… Ništa od toga ne možeš promijeniti, ali možeš promijeniti sebe.”

 

Ako transhumanizam prodire u sve pore ljudske svijesti, misli, događanja… Na koji se način tad obraniti?

Ako transhumanizam nastoji smanjiti tvoju pažnju, ti ju trebaš proširiti. Ako transhumanizam namjerava ukinuti horizontalnu komunikaciju među ljudima i pretvoriti svijet u košnicu, ti ju trebaš jačati. Transhumanizam utječe na transformaciju društva. On kroz informacijsko komunikacijske tehnologije, kroz ideju globalnog zatopljenja kojom pokušava nametnuti zatvor od ugljika kroz penalizaciju stvaranja energije, pametne gradove, korz transrodnu ideologiju kojom želi promijeniti smisao spolova da oni postanu neka vrsta košnice, mijenja svijet ljudi. Transhumanizmu ne trebaju bipolarni fraktalni sustavi kakvi su u prirodni među sisavcima, pticama… Trebaju mu sustavi kakvi su u košnicama i termitnjacima, koji su isto u prirodi. Tu su dva oblika sustava: bipolarni ili kolektivistički, nema trećeg. Tu dolazimo do cijele transformacije cijelog ljudskog društva u kolektivistički dio. Tu se javlja kompletni nadzor, odvajanje ljudi, ali spajanje preko zajedničkog centra i mijenjanje definicije spolova da bi se ljudi u konačnici proizvodili umjetnom oplodnjom u pogonima i nadzirali genetski. Da bi u konačnici cijeli svijet bio u savršenoj ravnoteži i jako miran jer vidiš da su ljudi od njega napravili rat i svakakva sranja, a u stvari ravnoteža je jednako smrt, a život jednako dinamika. Po meni transhumanistički sustav je simbol za smrt.

Ali ovdje trebamo razlikovati organski transhumanizam. Znači čovjek je oduvijek želio nadići svoja ograničenja, ali kako je to radio? Organski transhumanizam je urođenu čovjeka. Za primjer uzmi karatista. On će razbiti hrpu cigala, to je nešto što ne može bilo tko. On tako gradi sebe i svoj duh kao individuu. Transhumanist će reći: „Idemo mi to napraviti demokratski da svi mogu to učiniti“. I napravit će ruke od titana. Tehnologija će ti omogućiti da budeš kao karatist, ali ti nisi ništa pametniji, a ni bolji. A kod karatista, pogledaj koliko je on toga stekao učeći to. Dakle, organski transhumanizam je urođen u čovjeku i on je uvijek individualan. On uvijek teži nedjelovanju. Dok tehnološki uvijek teži djelovanju, popraviti sve… organski zna da čovjek izgrađuje sebe, a okolnosti su kakve jesu. Ti ne možeš mijenjati okolnosti. Možeš činiti što god želiš, ali ih nećeš promijeniti. Zgrade su tu, računala su tu, vlada… Ništa od toga ne možeš promijeniti, ali možeš promijeniti sebe.

 

Fraktalna geometrija tema je koju si obuhvatio u knjizi. Na koji način se uklapa s temom transhumanizma? Što je to uopće fraktalna geometrija i kako nam spoznaja takve prirode svemira i života može pomoći u svakodnevnom životu?

Kao prvo transhumanizam, kreće od klasične postavke teorije evolucije da je svijet kaos, pun slučaja i da se mi osiguravamo od smrti pomoću tehnologije. Fraktalna geometrija pokazuje da svijet ima strukturu. Dakle postoji dva gledišta na svijet. Prvo gledište da je svijet upravljan slučajem i nasumičan i tako se razvija. Drugo gledište je da postoji središnji organizacijski princip. Vjernici bi ga nazvali Bogom. Sad imamo tu znanost i religiju. Fraktalna geometrija s jedne strane pokazuje da postoji jedan sveprisutni odnos i princip. Znači ti možeš kroz fraktalnu geometriju gledat kako ćeš izgradit kuću, kako ćeš živjeti, disati, vježbati, učiti… U isto vrijeme fraktalna geometrija je u tvojim plućima, glavi, u ruci… Nalazi se svuda. To je jedna novija geometrija. Ime je dobila krajem ’70-ih, početkom ’80-ih kada je prvi put otkrivena jer su stvorena dovoljno snažna računala da mogu beskonačno vrtjeti jednu formulu, iz čega su proizašli oblici kojima se konačno moglo opisatii prirodu. Nama dominira euklidova geometrija, koja funkcionira i na razini stroja. Kuće, gradovi na primjer građeni su euklidovom geometrijom. No, recimo, naša stanična voda u nama ima omjer (unutar stanična i izvan stanična) 68:32 što je točno zlatni rez. Pritom priroda uvijek teži toj perfekciji, a nikad ju ne dostiže. Što u prijevodu znači sljedeće (kako je Bruce Lipton rekao): „Ako mi znamo da naše tijelo nema niti jednu funkciju koju nije imala naša stanica, onda mi ne moramo ići u sve fragmente da bismo nešto saznali, već iz svakog djelića možemo znati sve o cjelini.“

U toj priči, kao prvo, moramo angažirati maštu, jer fraktalna geometrija je uvijek nedovršena i uvijek nekako drugačija, mada u temelju ista. Kao drugo, kroz nju vidimo da postoji središnji organizacijski princip koji možemo pretočiti i na moral. Ako se rađamo sa središnjim principom…a rađamo se! Dokaz tome je da mala djeca sama po sebi nisu ubojice. Dakle mala djeca imaju urođenu moralnu vertikalu koji se još ne zove moral jer nisu sklona preispitivanju. Ako ti vidiš da postoji neki središnji organizacijski princip, onda znaš da ako si blizu tom principu da si u redu. A ako si dalje od njega nisi u redu, ali tim gore po tebe. Nisi napravio nikakav grijeh, nećeš završiti u paklu, nećeš biti kažnjen, samo si ostao glup sam za sebe i tebi će biti gore. U jednom poglavlju u knjizi spominjem otkriće osi svemira koja je jedna struktura koja pokazuje da svemir ima organizacijski princip, a to je geometrijski otisak u kozmičkom pozadinskom zračenju. Ono bi navodno trebalo biti homogeno i distribuirano. Ali nije, nego ima strukturu, Ti odjednom vidiš da ulaziš u svijet holografsko fraktalnog modela. On ima organizacijski princip koji je uvijek dovršen, ali i istovremeno nedovršen. Generalno je dovršen. A ovo gdje se mi krećemo su rubovi nedovršenosti. Evo primjera. Ti si generalno dovršena time što si rođena u određenom stoljeću, od određenih roditelja itd… Dakle makro si određena, ali neke sitne stvari u životu su ti neodređene kao što su tvoji odnosi prema stvarima.

Dakle, fraktalna geometrija pokazuje da postoji organizacijski princip koji se može znanstveno izmjeriti. Drugim riječima po meni fraktalna geometrija spaja znanost i religiju, ali na žalost ni znanost ni religija nisu ono što bih ja podrazumijevao pod znanost i religiju jer su i jedno i drugo postali neki sustav dogmatskih sustava. Ali unutar i jednog i drugog postoje mnogi blistavi primjeri.

 

Da li bi onda ta spiritualna znanost bila da se emocijama može liječiti fizička razina?

Rekao bih da su emocije tu samo kao prijenosnici. Neki oblik komunikacijske žice. One prenose samo tvoja uvjerenja i ništa drugo. To je bitna razlika. Zašto je epigenetika toliko važna za novu paradigmu – kvantno vibracijsko frekvencijsko biće? Što nam ona pokazuje? Ona pokazuje da je naša stanica izložena epigenetskom utjecaju, odnosno na nju utječe njen okoliš. Taj okoliš je jedan niz kemijskih koktela koje je odredio mozak, koji se nalazi oko nje, ali još uvijek unutar našeg tijela. Mozak je direktor i rekao je: „Taj koktel će biti ovakav i ovakav“. Taj koktel dolazi do stanice i prenosi njoj kako da se ponaša Da li da raste i iscjeljuje se ili da se brani? Pitanje je na temelju čega je mozak stvorio taj koktel? Na temelju svoje percepcije događaja! Tvoja percepcija određuje da li ćeš biti bolestan ili zdrav. Ali to nije tako jednostavno, mi ne možemo namjerno vidjeti situaciju drugačije jer puno tih percepcija je naslijeđeno. Time se treba baviti.

 

Na kraju, koje bi ideje, možda bolje rečeno spoznaje mogle omogućiti čovjeku da se oslobodi (ne)vidljivog zatvora i ostvari svoje potencijale i da konačno postane ljudsko biće u pravom smislu te riječi?

Ograničenja onog što možemo su uglavnom ograničenja onog što mislimo da možemo. Dobar primjer je Joe Dispenza autor knjige „Placebo ste vi“. On je iznio mnogobrojne dokaze da placebo funkcionira. Istražio je kako naša uvjerenja oblikuju stvarnost tijela, kao što su lažne operacije koljena, mehanizam neuropeptida itd… I rekao je: „Gledajte, sada se nema više ništa za objasniti jer je sve objašnjeno. I ostaje nam samo jedno pitanje. Ako shvatite da vas misli mogu ubiti, počnite se pitati o čemu mislite?“ Drugim riječima, ako ti shvatiš da je placebo ili nocebo ono što te određuje, da si ti hodajući placebo, sklop određenih uvjerenja, plus ako ustanoviš kroz sinkronicitete da postoji izvanprostorna i izvanvremenska veza s vanjskim svijetom, kao neki tajni tunel, ta promjena paradigme automatski te izdvaja od stvari jer ti ćeš dobivati beskonačno mnogo potvrda u životu i o onome što ti misliš o svijetu. To je taj zaokret prema poimanju stvarnosti kroz dva pojma kojima sam u knjizi posvetio jedno poglavlje. Zaključio sam da pojmovi placebo i sinkronicitet u sebi sadrže cijelu novu paradigmu. Zaokret će se neminovno preliti na tvoju djecu jer mi djecu ne odgajamo nego ona kopiraju nas. A to se neće dogoditi (zaokret) ako djeca budu prepuštena sustavu, što su svi totalitaristički sustavi oduvijek htjeli. Znači sustav želi odgajati djecu da ju ne odgajaju ljudi. Jer ljudi šire empatiju, razvijaju se kroz odnose i razvijaju neuronske mreže kroz odnose. Samo čovjek može stvoriti čovjeka, jer čovjeku je empatija urođena osobina. A kada strojni sustav počne preuzimati djecu, ta nova djeca će biti lišena empatije, ali to nitko neće primijetiti, pa ni ona sama, jer će ona biti naučena biti bez empatije.

Jedan dio ljudi će neminovno u svojoj neosvješćenosti prihvatiti transhumanistička kolektivna počela, a drugi će u svojoj unutarnjoj potrebi reći ‘ja to neću’. Ne mogu zamisliti drugi razvoj svijeta, a da ne nastanu dvije rase: digitalna i analogna. I time nisam ništa novo izmislio.

Čovjek treba znati kako funkcionira placebo i sinkronicitet, znati da se neuroplastika oblikuje njegovim mislima, znati da ono što želi od sebe treba vježbati razmišljajući i onda će mu biti jasno kako da živi u ovom svijetu, a da u stvari i ne bude u njemu.

 

Došao sam do jednog zanimljivog zaključka. Da bi čovjek bio slobodan prvo i osnovno, mora se lišiti ideje slobodne volje. Ne možeš biti slobodan i vjerovati u slobodnu volju. Slobodna volja ti govori da je sve na tvojim leđima, dakle ti nisi slobodan jer tvoje odluke koje donosiš slobodnom voljom oblikuju stvari (događaji) koji utječu na tebe i tvoje odluke. Stvari su kakve jesu, a ono što ćeš ti raditi i kako ćeš se prema njima odnosit je jedina točka gdje imaš utjecaj. Kad se počneš mijenjat iznutra uočiš nevjerojatnu stvar: da zakonom akcije i reakcije i svaka tvoja odluka ili način govora neminovno utječe na druge ljude.

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here