Uz Mjesec knjige 4: ZVIŽDUK – Nada Mihoković-Kumrić

0
105
Foto: Dariusz-Sankowski - Pixabay

Uz Mjesec knjige 4 – O spisateljicama, piscima, urednicima i kritičarima

ZVIŽDUK

 

     Noći i noći, u oblaku dima, s čašom u ruci pisci i prijatelji Izidor Pavlić i Vicko Kritiko sa žarom su razmjenjivali mišljenja o svojim tekstovima, otkrivali u njima slaba mjesta i pronalazili nove mogućnosti. Iznenada je svatko za sebe zaključio da je mjerodavniji kritičar od onoga drugog. Istodobno su jedan drugome prešućivali iskreno mišljenje o tekstu onoga drugog ako im se činilo da njemu to ne bi bilo po volji. Ali kad se zagrize u neiskrenost, nagrize se i prijateljstvo.

     Dok je Izidor Pavlić oduvijek želio postati pisac kojega vole i kritika i publika i u tome se svim silama trudio, Vicko Kritiko nije znao što zapravo želi od pisanja. No jednog je jutra osjetio kako mu moždane stanice radije analiziraju nego maštaju i kako lakše uočava nedostatke tuđega nego svojega teksta. Laskao si je da je upravo on konstruktivnim primjedbama od „piskarala“ Izidora Pavlića stvorio rado čitanoga i popularnog pisca. I tako se Izidor Pavlić otisnuo u pisce, a Vicko Kritiko u kritičare.

     Kritiko je toga dana uz jutarnju kavicu u glavi dotjerivao svoj govor za promociju Pavlićeva novog romana Tuđa zbilja. Zapravo će samo malo proširiti članak iz tiska, a na ručku koji su dogovorili razradit će detalje predstavljanja. Isprao je grlo novim gutljajem crne kave, a iz torbe koju je odložio na stolac izvukao je novine. Na stranici kulture usredotočio se na imena suradnika. Jako se iznenadio. Ni ispod jednog napisa nije bilo njegova imena, pa je pomislio da je promocija odgođena. Munjevito je odlistao novine do stranice s rasporedom kulturnih priredaba. Promocija je bila najavljena, ali njegov je osvrt izostao!

     Sada već sasvim osupnut i zbunjen, ponovo pregleda stranicu kulture.

     Tek tada mu upadne u oči naslov: Popularni pisac postaje značajan pisac. U podnaslovu je pisalo: Pavlić se svojim petim romanom, čija se promocija održava danas, svrstava ne samo u voljene, nego i u značajne pisce. Tuđa zbilja, zbilja će sve iznenaditi!

     Potpisnik kritike, nitko drugi nego – Mladen Lolek!

     Vicko Kritiko grozničavo je razmišljao. „Kako zelembać u kritičarskom poslu može suditi o prozi zrelog pisca?! Ne poznaje zamke ni prednosti vremena u kojemu je Pavlićeva proza nastala, a ideali koji su motivirali Pavlićevu generaciju u Loleka izazivaju podsmijeh. Ima li urednik o tome pojma? Da ima, ne bi u novinama bila Lolekova, a ne moja kritika! A ima li i Izi pojma…? Ma znači li to…?!“

     Prestao se panično propitivati tražeći odgovore te je odlučio pozorno iščitati Lolekov tekst. I shvatio je: Pavlićev se književni rad bližio zalasku i želio je srediti račune sa samim sobom, ali i sa svojim mjestom u književnosti. Često su polušaljivo, poluozbiljno ćaskali o tome. Ako čitatelj ne razumije što je pisac htio reći, netko mu mora pomoći, smatrao je Izidor Pavlić. Stoga je uvijek težio idealu: da se pisac i čitatelj po svaku cijenu slažu u ocjeni djela.

     Prije je Kritiko s lakoćom pogađao Pavlićeve misli. No otkad se odmetnuo u neovisne kritičare, njihovo je prijateljstvo s vremenom preraslo u obično poznanstvo pisca i kritičara. Pavlić se više nije usudio otvoreno suflirati Kritiku što bi kao pisac želio pročitati u kritici, a što na promociji čuti o tome što je novim romanom pisac želio reći. Loleku, međutim, koji se tek tražio u tom poslu i koji je pisce poistovjećivao s bogovima, mogao je diskretno natuknuti što bi trebao naglasiti. „To mu je i uspjelo!“ sine Kritiku. „Ovakvim će osvrtom odškrinuti Pavliću vrata antologije, sljedećim će ih romanom napola, a trećim širom otvoriti. Proglasit će ga piscem kojega su podjednako voljeli i kritičari i čitatelji.“

     Dok je bio mlađi, fantazmagorija i groteska u Pavlićevim prvim romanima imale su neporecivu antologijsku vrijednost. Kritiko pripali cigaretu i bijesno povuče dim nervozno lupkajući prstima po stolu.

     Sjetio se rasprave nakon izlaska trećega Pavlićeva romana… U njemu je iznenada napustio fantastiku i vrlo nostalgično i trivijalno obradio jednu žensku temu koja je na kraju prerasla u roman za plakanje, ali vrlo popularan među čitateljicama. Muškarci su ga ismijavali, ali čitali. Kritiko mu je predbacio da u tom romanu više nije stari, avangardni Pavlić. Tada su prvi put iz međusobnih rasprava isključili prijateljstvo i pretvorili se u profesionalog pisca i kritičara profesionalca.

     Pavlić je tada, uz zagonetan osmijeh, izvadio iz ladice fantazmagoričnu verziju istog romana i posprdno predbacio svom kritičaru kako bi on vjerojatno želio da roman izgleda tako…

     Kritičar je, pak, progutao roman u dahu te izjavio kako je upravo to „punokrvni“ Pavlić. No Pavlić ga je razočarao rekavši kako se „takav Pavlić“ nije uklapao u izdavačevu trenutačnu koncepciju, pa se kao autor opredijelio za novoga i, nada se, komercijalnijeg Pavlića. Kritiko se izbezumio uvjeravajući ga da si to ne smije dopustiti, a Pavlić je kroz zube protisnuo kako si renomirani pisac nakon pedesete „svašta“ može dopustiti. Usto je dodao da mu „za pristojniji život treba veća naklada i veći broj ponovljenih izdanja“.

     Pisac Pavlić zvučao je realno do bola dok ga je kritičar Kritiko, na rubu bijesa, uvjeravao kako će mu za desetak godina biti žao što si je glupim kompromisima srozao status u antologiji.

     „Antologiju prepuštam zanesenjacima!“ odgovori prkosno Pavlić.       „Ali kao zanesenjak si i ušao u književnost!“ podsjetio ga je Kritiko.

     Pavlić s podsmijehom doda da je još uvijek zanesenjak, samo s predumišljajem. Kritiko pak odlučno izjavi kako on doista ne može napisati dobru kritiku na ovu lošiju verziju njegova romana ako zna da postoji inačica primjerenija njegovu talentu!

     Zgrozio se na Pavlićevu mrtvohladnu izjavu kako mu uopće nije morao ni reći da postoji još jedna verzija. Saznao je to kao prijatelj, pa neka kao prijatelj to i prešuti! Kritiko mu odgovori da bi prijatelj u njemu to i mogao prešutjeti, ali kritičar nikako! 

     Dugo su bez riječi sjedili u naslonjačima jedan nasuprot drugome i prijateljski se gledali. Misli su im se podudarale samo u trenutku kad je trebalo srknuti martini ili povući dim cigarete. Nakon nekoliko trenutaka kritičar je provokativno upitao pisca zar doista misli kako nikad neće doći u iskušenje i objaviti i tu, zatajenu verziju romana. Pavlić je odrješito ustvrdio da mu to nikad neće pasti na pamet! Kritiko ga je oprezno podsjetio kako je starost varljivo životno doba i da katkad radi besmrtnosti popljuje i mladenačke ideale.

     „Meni se to ne može dogoditi! Raskrstio sam s mladošću, zanosom i nekim idealima“, zvučao je uvjerljivo pisac u Pavliću.

     „Kako da se ja u svemu tome ponašam kao tvoj kritičar? Da postanem kameleon?! Nikad!“ dreknuo je Kritiko. „Tȁ prijatelji smo! Zašto više ne možemo otvoreno razgovarati?!“

     Pavlić ga je smirenim glasom zamolio da mu nabroji djelatnosti u kojima nema kameleona. No Kritiko je šutio polako shvaćajući kako su se našli u nepomirljivom sukobu mišljenja.

     „Stari, samo tebi ljudski mogu objasniti promjenu u svom pristupu pisanju. Ti me do srži razumiješ! Možda ne baš ovoga trenutka, ali s vremenom…“, strpljivo je objašnjavao Pavlić hodajući oko radnoga stola. Zatim prijateljski potapša Kritika po ramenu i sjedne za stol. Izvadi iz ladice jedan članak i reče ne gledajući prijatelja:

     „Vidiš, ovdje je skica kritike koja bi trebala izaći uoči promocije. Začini je malo.“

     Kritičar napravi nekoliko krugova po sobi, nekoliko puta odmahne glavom u nevjerici, a onda, provlačeći prste kroz kosu, ponovo sjedne nasuprot piscu. Još ni dandanas ne zna zašto se smekšao. Reče:

     „Zar si znao da ću biti na tvojoj strani?“

     Pavlić teatralno odgovori kako se s vremenima mijenjaju i ljudi! Kritiko spremi tekst u svoj fascikl i prstom ispruženim prema piscu poruči „nek’ mu bude ovaj put“ !

     „No ako se ikada zbog kakve dobre kritike“, proguta slinu da time dobije na dramatičnosti, „poželiš vratiti na staro mjesto u antologiji, morat ćeš pronaći novu budalu.“

     Vicko Kritiko se oporo osmjehne, ostavi u pepeljari ugašenu ali dopola popušenu cigaretu i pripali novu. „Očito mu nisam zvučao dovoljno šaljivo i ironično i nova je budala postao neiskusni Lolek. Pavlić me čak nije ni pitao. Zar me trebao pitati!? Prije petnaest godina bio sam okrutno jasan. Ipak me trebao pitati! Danas sam spremniji razumjeti svakoga tko je radi slave spreman popljuvati mladenačke ideale. Razumijem i Pavlića. Ako napiše još dva-tri romana u starom stilu i ako objavi novu, zapravo staru verziju ženske teme, kanonski mu je status zacementiran. Bit će to trijumfalni povratak nesvaćenog hermetičara u rado čitanog pisca! Zašto mene nije odabrao za vodiča na putu povratka u željene književne vode?“

     Već je bio dohvatio slušalicu da ga ne baš pristojnim rječnikom to i upita. Gorio je od nestrpljenja da čuje kako će se njegov stari prijatelj opravdati! Mrva pristojnosti u posljednji ga tren spriječi da ga nazove i odluči se ipak pojaviti na ručku kao da se ništa nije dogodilo. „Možda je zabuna. Sve se još može popraviti! Tu je promocija. Moje je ime na plakatima.“

     Pavlić je u restoran stigao prvi. Kad je Kritiko opazio da ga već čeka, krv mu zaigra u sljepoočnicama i bijesno, bez pozdrava, baci pred njega novine presavijene na stranici s Lolekovom kritikom. Pavlić digne svoj pronicavi pogled prema njemu i smireno mu pokaže mjesto preko puta:

     – Sjedni! I ne pravi scenu, molim te! U separeu iza stupa je moj izdavač s društvom.

     – Što je mislio urednik kad je dobio dvije različite kritike o tvojoj knjizi? – dreknuo je Kritiko nimalo smireno.

     – Tvoju mu nisam proslijedio – bez oklijevanja izgovori Pavlić. Njegova mirnoća dovodila je kritičara do ludila.

     – Ali večeras je promocija i, i…! – zagrcne se kritičar i prijekorno ga prostrijeli pogledom.

     – Upravo o tome želim razgovarati – prekine ga Pavlić. Njegova je smirenost prerasla u poslovnu hladnoću, i to potpuno obeshrabri Kritika. – Nećeš se uopće pojaviti. Zbog zdravstvenih razloga.

     – Hej, ejjj…! Nitko ne poznaje tvoje stvaralaštvo kao ja! Ja sam od tebe napravio omiljenoga i popularnog pisca! Ja… – zaigrao je Kritiko na osjećaje i zahvalnost nadajući se da pritom neće izgubiti obraz.

     – Hvala, ali ta je faza potrošena! – zaprepasti ga Pavlićeva kameleonština.

     – Još smo i prijatelji – Kritiko se ugrize za usnicu jer se sada već ponižavao.

     – Prijatelji?! Prije petnaest godina napomenuo si da nikakve transformacije mojega književnog izraza nećeš prihvatiti. Sada smo u spisateljsko-kritičarskoj poslovnoj vezi.

     – Mogao si reći da ulaziš u novu fazu, stari! – pomirljivo će Kritiko.

     – Nije bit u novoj fazi, dragi moj! Tvoje razmišljanje stari. Bio bi red da svoje kritičarske panegirike objesiš na vješalicu. Na Loleku i njegovoj generaciji kritika ostaje. Lakše mi je ići ukorak s njim nego s tobom. Ti si moju novu fazu trebao naslutiti između redaka romana, a nisi.

     Piščeva uvjerljivost i sigurnost osupnule su kritičara. Vicko Kritiko osjeti da je suvišan. Bez riječi je izašao u predvorje restorana. Na izlazu se gotovo sudario s kolegom Lolekom, koji ga zbog uzdignutog ovratnika nije prepoznao. Kroz ostakljena je vrata vidio kako Izidoru Pavliću prilazi vlasnik restorana i srdačno se rukuje s njim. Nakladnik i urednik također. Našlo se pokraj njih i nekoliko novinara. Prišao im je i Lolek. Zapljeskali su.

     Vicko Kritiko je na trenutak zastao, a onda se u hipu vratio u restoran, gdje su prisutni i dalje gromoglasno pljeskali. Skupio je dva prsta, stavio ih u usta i prodorno zazviždao. Kad su se sve glave okrenule u smjeru zvižduka, zviždač im je okrenuo leđa i izašao na ulicu.

 

Nada Mihoković-Kumrić

 

O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.

Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novineKekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noćPriča za male i velike), u dječjim listovima (RadostModra lastaSmibPrvi izborCvitakVesela sveskaŠalji dalje), tjednicima (Vikend Arena), u časopisima (Književnost i dijeteNagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjakLjetopis grada Velike GoriceTuropoljska čitankaMaturanti staroga kova VINaš domKc-FokusSuper Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu. 

Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.

Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.

Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.

Živi u Velikoj Gorici.

Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here