TREBAŠ SE UDATI

0
422
Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

 

TREBAŠ SE UDATI

 

– Život je jedan – veli Babak dok se izležavamo u avionskim sjedalicama. – Imaš prekrasna usta i oženio bih te da nemaš tog tipa što te čeka u Zagre­bu. I da nisi potpuno luda…

       Smijem se. Ne prestajem se smijati. Babak pri­ča kako je nekoć, prije četvrt stoljeća, njegova obitelj zbrisala iz Irana. Posjetio je rodni kraj prije petna­estak godina.

       – Nikad više – kesi se. – Život je prelijep i prekratak da bih ga trošio na pogrešne zemlje i pogrešne ljude.

       Babak izgovara moje rečenice. Gledam ga sum­njičavo. Zar mi čita misli?

       – Hoćeš da se ipak vjenčamo? Zbog usana. Promatrao sam te dok si spavala.

       Onda nastavlja brbljati o računalima, Njemačkoj, gradovima, se­strama, curama… Klepeće na tečnom engleskom, moj katastrofalni nadopunjuje i ispravlja, daruje mi čokoladice, priča o oblacima, avionima, morima, fil­movima…

       Smijemo se.

       Možda bih se ipak trebala udati? Ponovo. Drugi put.

       – Produži sa mnom za Vancouver, tamo je puno toplije.

       Upravo sam svečano izjavila da mrzim zimu, sanjke i snjegoviće, a Babak pronalazi razloge da mu se pridružim. Izlazimo iz aviona kao bračni par, prolazimo kontrolu putovnica, trčimo. Dočekujemo kofere, on ih stavlja na kolica.

       – I? – pita.

       – Čeka me prijateljica. Moram ostati u Montrealu.

       – Šteta. – Babak je nestrpljiv. – Ako se pre­domisliš, ovo je moj broj telefona.

       Život je jednostavan – gura mi ceduljicu u džep.

       Brak, mislim. Život, mislim. Djeca. Ozbiljni, ozbiljni svjetovi.

      – Ćao! – pozdravlja Babak.

       – Bok! – prijateljica mi se baca u zagrljaj.

       Marc se pojavljuje iza stupa. Znam ga s fotogra­fija. Markantno lice, kratko tijelo. Viša sam od nje­ga. Jedini nizak muškarac kojeg sam ikad šljivila bio je Al Pacino. Još uvijek uzdahnem kad ga ugledam na televiziji. Marc mi pruža ruku. Nisam oduševlje­na. On jest. Znam biti zgodna. Ali kad postanem pametna, muškarci se ohlade. To ih zamara, a ja volim biti pametna i zahtjevna. Zato i jesam rasta­vljena već desetljećima. Svi pobjegnu od mene glavom bez obzira. Osim toga, postanem cendrasta kad se zaljubim. Samo pričam o ljubavi, sva se rastapam i hormoni se rasplešu. Zakompliciram sve s filozo­fijom i nekim uvidima koji nikome ne trebaju. Ug­lavnom, istina je, postanem grozan komad. Slatki Babak me nije vidio u toj fazi, zato je i bio tako oduševljen.

       Marc je rastavljen, Židov iz Maroka. Kombina­cija za ubiti vola. Prijateljica se nada da ću naći srodnu dušu prije negoli umrem i uvaljati me u zaš­titničke muške ruke jer zna kako je teško biti spi­sateljica i samohrana majka u neovisnoj Hrvatskoj. Zdimila je i sama prije dvije godine i pokušava me dovući u Kanadu. Zime su duge i hladne, a prija­teljstva rijetka.

       Marca smo pozvali na Božić na puricu. Prvi put jedem puricu, s maslacem koji joj je još prije zamrza­vanja uštrcan pod kožu. Božanski okus. Marc je do­nio vino, sladoled i brblja na mobitel. Gleda me is­pod oka, zadovoljan je mojim fizičkim izgledom. Ja se pak držim hladno, a osjećam se krajnje glupo. Tip mi se ne sviđa, ali znatiželjna sam. Ponekad se prepuštam događajima ne razmišljajući. Uglavnom, darujem mu grafiku, školjka, modro u modrome. Pita me što to znači. Na svom trulom engleskom odgovaram, ništa, doista ništa.

       Prijateljici je neugodno, namjestila mi je fraje­ra i dovabila me u Montreal, a moralo me se zbilja pokrenuti iz moje uobičajene letargije da se rastrčim po raznim uredima i veleposlanstvima ne bih li dobila vizu. Trebao je postojati jak razlog. Osim sve­ga, djeca su mi se sa svojim pubertetima i nepuber­tetima, ocjenama i predodžbama o tome kakve bi majke trebale biti popela navrh glave. Uglavnom, taj se Marc već godinu dana kuhao u loncu. Marc i civilizacija. Možda je on onaj pravi. Dao Bog. Vlas­nik zlatarske radionice, rastavljen, sa životnim is­kustvom. Može, pristala sam.

       Pijemo vino, a ja mislim na tipa kojeg sam os­tavila u Zagrebu. Odnekuda iskrsnuo baš kad sam već kupila avionske karte i sve ugovorila i od­lučila kako ću vladati svojim životom, ma što to bilo. Upao je u kadar i gle, već je u glavnoj ulozi. Djeca izblijedjela do sivila, prijateljice ponestale, a ja za­telebana u frajera što me gleda ispod naočala i du­hovit je da crkneš. Marcovu fotografiju sam pospre­mila u ladicu pisaćeg stola i najradije ne bih nigdje putovala. Bila bih glupa, zaljubljena i cendrasta do iznemoglosti, ali na svu sreću, moram otperjati s ovih prostora. Kad se vratim, već ću to nadoknaditi i postati grozna pa će tip zbrisati, zasjavši i nestavši na mom ljubavnom nebu poput munje.

       Marc me zove da idemo u Down Town na piće. Odijevam se u neki kostimić kupljen u Grazu, prilično vojničkoga kroja. Za svaki slučaj. Na noge nazuvam bakandže kupljene prije tri godine čija se peta već poprilično oglodala. Marc je odjeven u Huga Bossa i ima golemi Rolex na ruci. I zlatnu narukvicu. Moj sat je lažni Gucci s rasprodaje u Nami. Mislim da smo idealan par.

       U Down Townu ništa ne radi, za Boga miloga, pa Božić je! Marc je živčan jer mora pješačiti s ne­poznatom ženskom po Rue St. Catherine, slušati njezin grozan engleski, a sve to na minus petnaest Celzijevih s vjetrom. Objašnjava kako su najamnine za unajmljivanje poslovnog prostora u posljednjih nekoliko godina narasle tristo posto i kako će nas Kinezi uništiti svojom jeftinom radnom snagom. Prije toga dovukao me u svoju kuću pa sam prošla kroz garažu i neko predsoblje zatrpano stvarima i ukopala se na stubama koje su vodile u sablasno veliku i sterilnu kuhinju. Marc je otvarao i zat­varao vrata raznih soba, primijetila sam da mu ne­dostaju slike na zidovima. Zbilja znam pogoditi dar. Školjka, i još modra, zidovi, i još modri. On je nešto tražio, a ja sam stajala na stubama kao postojani kositreni vojnik i bila apsolutno neženstvena i an­tipatična.

       Na povratku, u automobilu, Marc me upitao bih li se udala za njega. Gotovo sam se zagrcnula. Naime, sastanak je bio apsolutno katastrofičan i koliko mi se činilo, već smo se mrzili. Možda to i nije tako loše za početak veze, pomislila sam, zadovoljna što mi s brakovima u Kanadi tako dobro ide. Ne, ne bih, ipak sam odgovorila. Opekla si se s muškarcima? Oprezno me upitao. Nisam, slagala sam. Ovdje se za tvoju djecu pružaju velike mogućnosti, dodao je. Znam, rekla sam. I ne bi se, znači, udavala? po­novio je. Za brak je potrebna ljubav i nekakva ke­mija, rekla sam. Tko kaže, sve je stvar dogovora, rekao je Marc i zašutio.

       U Kanadi sam ostala tri tjedna. Marca više ni­sam vidjela. Prijateljica je očajavala što se moram vratiti u Zagreb emocionalno i ekonomski nezbri­nuta. Za tipa iz Zagreba izgatala je iz taloga crne kave da ima kompliciranu prirodu. Čim je sa mnom, to je sigurno, potvrdila sam. Uvijek otkrivaš toplu vodu, rekla sam.

       U Montrealu sam uživala. Fotografirala sam nebodere i zujala po muzejima. Skitala sam se kao da nikad nisam bila ničija mama i odgajateljica, nego fotografkinja National Geographica koja mrzi dje­cu i samo je puškom možeš natjerati na udaju. Bilo mi je super.

       Prijateljica me sa suzama u očima ispratila na aerodrom. Znala je da se vraćam u surovu stvarnost neisplaćenih dječjih doplataka, smanjenih naknada za rodiljni dopust i neutjerivih alimentacija. Po­pušile smo posljednju cigaretu ispred aerodroma Dorvala skakućući ispred staklenih vrata koja su se neprestano zatvarala i otvarala. Osjećala sam knedlu u grlu zato što se rastajemo, a i od užasa što se vraćam tamo nekakvoj dječurliji što se muvaju po klasičnim gimnazijama i blamiraju me svojim ocje­nama, zakašnjavanjima i općenito svime čime se poštene majke mogu blamirati. Osim svega, tip iz Zagreba je možda pronašao drugu, a ja sam jedva pronašla njega.

       Kad sam u Frankfurtu upala u avion Croatia Airlinesa, znala sam da sam na domaćem terenu. Nitko mi nije ponudio brak, a stjuardesa je prolila kavu po mojim novim hlačama kupljenima za deset dolara u Cohoesu. Osjećala sam se šugavo. Gledala sam kroz avionski prozor kako moj također nov kofer od četrdeset dolara dečki u žutim odijelima vitlaju kroz zrak i bacaju na pokretne stepenice koje vode u prtljažnik. Bila sam tužna i umorna.

       Tip iz Zagreba dočekao me na Ple­su, a kako mi nije potrčao u zagrljaj kao što sam vidjela u filmovima, odmah sam se nakostriješila i pustila najcrnji dio sebe da se predstavi u punom sjaju. Tip me šutke slušao do Buzina, a onda me izbacio iz automobila zajedno s koferom od četrde­set dolara. Stajala sam na kiši roneći suze dok mi nije stao neki vozač crnog golfa, a onda sam i dalje plakala u automobilu žaleći što je jedna ljubavna romansa tako glupo završila. Nisam ni stigla poka­zati kako i na koje sve načine mogu biti grozna.

       Doma sam došla sva mokra, na rubu živčanog sloma i posve neudana. Djeca su mi se razveselila, skuhala kavu i objavila da je zamorčica Cofi u blaženom stanju, da je bojler crknul, a veš-mašina rik­nula. Zgrozila sam se nad tim rječnikom i podijelila darove. Tip iz Zagreba me nije nazvao, a onda sam ja zvala njega, ali on se nije javljao. Pomislila sam na Marca, a sljedećeg trenutka već sam tražila Ba­bakov broj telefona. Nažalost, izgubila sam ga.

       Čim počnu ljetni praznici, odoh ja u Kanadu ponovno!

Sanja Pilić

 

 

O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.

Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.

Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here