Svako ljeto nosi nadu

0
194
Foto: Mario Purisic -Unsplash

Svako ljeto nosi nadu

 

Svako ljeto nosi nadu, svaki se znak nudi novom postolju, u sebi zatočen miris sluti prevaru, na onoj strani neba na koju dolijeću snovi, o tome ovisi pogled i laž. Svi putevi polaze od ničega i prije onoga što se vidi i prije onoga što dolazi, u kućnom ogrtaču, na travi, u kapi vode. Kao kada misao krene bez ikakvog povoda, zraka sunca pada na žal, i klizi površinom mora, sve do sitnog pijeska do dna svijesti, kada se oči zatvore sve vide. Tada se javlja jutro, nestaje sunce, podne se budi u životu, varka je ploha koja se utapa u zlatu, ruke su lake od zemlje do sutra, na nekom otoku kada se spuste prvi oblaci, kad sve je mirno i savršeno tiho, od jedne do druge uvale, prašine i oltari ispod krova katedrale, stare slike, ulje u boci, radovi na krovu, žuti i crveni prijelazi iznad mora, brodovi tonu na pučini, srebro blista u daljini. Oko nas vatra briše trave, penje se u visine, dotiče misli, valja se od pejzaža do pejzaža, i onda se počnu nizati slike, umorne i teške. Ljepote lica, kože, pogled iz oka, obris zore, sve ono što se moglo dogoditi, ono što se krije u nečem neizrecivom, to je ono što treba otkriti, a umjesto toga, dolazi ljeto i donosi nešto novo i uzbudljivo, onda se gasi kao i svako drugo. Sada više ništa ne znači, sada se osvećuje, ali tiho i opako, skriva se u grobovima poznatih mrtvaca koji sve više nastanjuju potoke u polju, nepoznate zarasle staze, daleke obale prema kojima smo dizali jedra. Svaka ona čestica koja nas je nosila tkala je dio života, svaka varka bila je i vještina, novo saznanje, dobar osjećaj svetosti, vosak i tamjan, dah i drvo, svijeće uz cestu, mjesečina koja obećava svemir, beskonačno moćna kadulja, jabuka pisma, u benzinu i parfemu, u hladnom ležaju na pola puta, o prvom dodiru ruke, o koži koja na samom rubu punte dodiruje novi obris zvijezda. Tijelo se pretvara u zrak, zrak se umiva u vodi, iz zemlje izvire ruka, ovaj duh dubina, uzak prolaz između brodova, osamljena obala i staro drvo, mokra stopala, ono što se vidi samo je dio onoga što postoji da bi se pojavilo u nekom drugom obliku, s toliko pravaca, crta, paralela, s toliko beskrajno mnogo atoma koje odnosi vjetar i ostavlja na dnu bunara, svježeg poput žutog ljetnog sutona.

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here