Što je u životu važno?

0
290

Što je u životu važno? Imati sreću? Imati novac? Imati prijatelje? Imati zdravlje? Imati…?

Tko to zna? Zašto bića, ljudi u prvi plan stavljaju imati? A biti? Biti. Biti! Onako jednostavno. To zapravo samo po sebi jest, pa se izgleda, nitko ni ne osvrće oko toga. A zasigurno puno njih nije, ne- biva po biti, već po posjedovati- imati. Imati, nekog, nešto… Bilo što! Poanta je da bez tog nečeg, taj nitko osjeća neopisivu prazninu pa žudi, u neprisutnosti tog nečeg za ičim, bilo čim. Od kriške čokolade, do dima, cigarete ili usputne prevare… samo da se strast zadovolji… da se namiri taj neki gorući osjećaj samonedostatnosti. Tko zna, može li takav osjećaj doprinijeti svim negativnim posljedicama, zbivanjima oko nas. Zasigurno ..

Niz na niz puno ideja… a što je potrebno da se ostvare? Ne dati da ti se na tvoje vlastito životno odijelo nakače tuđa odijela. Pa ih sva nosiš i nosaš, prvo sa širokim osmijehom, pa sa smiješkom, posprdnim, pa s gorčinom, želeći nekom razbiti glavu jer ti nije rekao, upozorio ten a ne smiješ ići nauštrb sebe, da ne možeš udovoljavati drugima zaboravljajući sebe sama, svoju potrebu, jer s vremenom sve se okrene protiv tebe. I pitaš se, pitaš, tko je kriv, tko je više kriv kad iz života napraviš upravo sve suprotno od onog što želiš i što jesi… i tko sad da te izvlači iz drekova tuđih nataloženih na tvom životnom odijelu… tko? Prezre, odbačen, izdan, ostavljen… je li to subjektivan osjećaj svakog tko se da, poda… je li pravi, otvoreni kupleraj zapravo najiskreniji posao. Pokazuje zbilju, otvoreno nudi, uzmi, plati, ostavi. Čist račun, bez ljubavi, s obostranom potrebom zadovoljenom. Lova, i teretana, po potrebi i pušiona. Mužjak zadovoljen, ženka također, bez neželjenih nusprodukata, prevedeno potomstva. Tko zna, ima li takve razbibrige i u životinjskom svijetu?! Zasigurno ima. Jedino ljudstvo to još nije uočilo, ili je, pa nije izdeklamirano. Krize, franšize, prijeteće note, bum, tres, pres, trenutno je aktualnije. Uvijek je bilo aktualnije. Budale pljeskaju i skaču da dignu prašinu oko svoje jadnosti, dotrče dosadnjakovići da im se zadive, i dok se prašina spusti prođu im najbolje godine, shvate da su ostali gologuzi, izjebani, a nije čak ni bilo užitka.

Eh, koje li škole! Kad padneš studirajući na uđem idiotizmu. Kamoli sreće da te netko uputio starješini nekog sela bogu iza nogu, koji svaku zvijezdu na ponoćnom nebu žmirečki može ucrtati na komadu kakvog papirusa i koji bi preživio, iako bez ijednog razreda osnovne škole, u najvećoj džungli, ili usred pustinje, ili usred oceana, na kakvoj splavi,. jer naučio je osluškivati prirodu, i svoj vlastiti organizam u suživotu s njom, nije mu mozak ispran modernizacijom, osuvremenjivanjem… Pih, kojeg li osuvremenjivanja kad od zdravog, razumski svjesnog čovjeka, postane bezlični, polurobotski monstrum…koji se napaja svjetlošću ajfona, laptopa, tableta, štedljivih neonskih lampica….A kad isprazni energiju…samo kroči po kakvu šarenu tableticu… i za savjet upitajte svog liječnika ili ljekarnika… o da… svakako! Za pola tabletu oni sami ne znaju čemu služe, a za drugu polovicu dobe nagradu ako ju uspiju kome utefteriti, pod krinkom neophodnosti! A lijek, a svi odgovori za svako su, u svakom… samo okolina je postala toliko zaglušujuće glasna, bučna, žestoka, da svak, svako ne čuje, ne doživljava… a kad dođe do sudara dvaju svjetova, svi se pitaju, hm, pa kako, pa eto – tako, nisu se detektirali. Vibracije okoline nadglasale su njihovo ćutanje, međusobno. I, koliko još sudara treba odraditi da bi svjetovi oslobodili spinova i sudara… ili su pogibelji, žrtve jednih nužne za opstanak drugih… a ima li svaka jedinka i jednu i drugu ulogu – žrtve i pobjednika? Zasigurno ima. A može li birati kada i koju će ulogu odigrati? E, to je već malo upitno! Upitno jer uloga se nametne. Primjerice, dobiješ ulogu šefa na poslu, i sad ili ćeš stiskati, jer se to od tebe očekuje, ili ćeš biti prezren jer – ne stišćeš.

Tako je kad ti nabace kaput, kojeg ni svjestan nisi, a lipsavaš pod teretom njegovog skuta. Eh, jadnosti li ljudskosti koja se prigiba pred kaputom lažne uzoritosti, autoriteta bez pokrića. A mase takve slijede. Masa nema odgovornost. Masa je bezlična. I baš zato – prijeteća, opasna. Ne može se utvrditi krivac. Počinitelj. Ičeg, bilo čeg. Pa ona na utakmici, namlati sve, razbij, ispuši se, bolje nego doma, na ženi i djeci… A oni u plavom, bar će znat zašto su u plavom, moraju malo zacrvenit to krasno plavetnilo. S druge pak strane vijori onaj pojedinac – hrabrost – ludost koji se samoubilački zaleti u neku masu ili ju jednostavno – izrešeta… tko zna zašto?… možda je predugo cvilio u nekom kutu, pa sad razjaren crvenilom te dobro raspoložene svjetine pod tko zna kakvim preparatima – opijatima za podizanje osjećaja postane bull, na njihov ispijen red uz votku! I čemu onda nevjerica? Pa o čem’ se tu radi? Pa ni mala djeca više ne bi popila te blamaže, kakvo med i mlijeko prije spavanja… za umirenje sat vremena kakve igrice pucačine da izbaci iz sebe sve frustracije roditelja koje su mu uz pizzu, il kakav krušni komad iz obližnje pekare, uz koju ćušku, servirali za večeru.

I da sve ne bi bilo baš tako crno, može kakva doza isprazne domaće serije, koja okuplja obitelj, na večernje druženje – zurenje u tuđi život, koji je, gle li slučajnosti, napravljen tako sličan njihovom vlastitom – po uvjerenju, tako valjda mora biti… katarza! Ima nekog tko ima veću patnju od moje vlastite. Pa što je jedna ćuška prije spavanja radi zagorenog mlijeka … pih… frustracije…

Autorica: Andreja Sedak Benčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here