Probudi se drago moje…

0
109

Foto: Roberto Nickson – Pexels

 

Probudi se drago moje…

U muklo doba noći rekao si da ćeš doći, na prstima… Na prstima tananim, da ne bi probudio drago svoje što ti spava podno grada velikoga… Spavaj, spavaj drago moje, pjevao si milujući zlaćane vlasi moje…

U dragosti toj skrivao se neki dražesni poj…prepun radosti, prepun blagosti…daleko od svake gadosti, daleko od svake grešnosti…u milozvučnosti toj uživao je cijeli kraj, bića nevidljiva, što posvuda oko  nas, u tim, još mračnim predjutarnjim satima svojim su velikim očima posvuda iz grmlja na nas skočila- pogledima pitajući, pogledima upitnim po nama skitajući – što se to zbiva, što li je to? Kakve li dragosti svuda unaokolo?

Čak  je i mi, čudesna bića šumska, ovdje, u okrilju zelenila tako lako osjećamo… Ah, kako li je ugodno, kako li je milo, kad ugodno osjećanje sve nas svojim toplim, nježnim rukama ovije…

Sjenke, travke, sve postade dio zbilje, kad probudivši se iz sna vidjeh što me okružuje…
Kraj rijeke Sjećanjaležah, na zelenoj postelji mekoj… snu pobjeći ne mogah… ono što me dirnu, si ti, tvoje ruke meke, što me tako nježno milovaše… zaboravih na sutra, juče’ postade moje sada, možda nada?! Ne, tek san. Zbilju nosi dan.

Probudi se, drago moje…

Andreja Sedak Benčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here