POLJUBAC

0
317
Foto: Pixabay

 

POLJUBAC

 

      Marina shvati da je slobodna.

     Otvorila je vrata i izišla iz priče.

     Mislila je da će više boljeti, ali vježba čini majstora, zar ne?

     – Odsutna si – ponovi joj majka. – Nešto se događa?

     – Ne, sve je po starom – odvrati Marina. Naučila je lagati ne trepnuvši, imala je dobre         učitelje, tu istu skvrčenu, minijaturnu ženicu koja je pokušava prevariti glumeći nemoć.

     – Danas mi je slabo. Srce. U našoj obitelji umire se od srca.

     Fućka mi se za smrt, pomisli Marina, kimne glavom i sažalno pogleda majčicu. Jučer je napokon raskrstila s Davidom. Otišao je od nje shvativši da je kraj. Bila je ponosna. Odigrala utakmicu hladnokrvno, zabila mu loptu u srce, onu istu kojom ju je pokušao pobijediti. Kako ti meni, tako ja tebi, rekla mu je. Načelo opraštanja i ženski princip me ne zadovoljavaju. Ne pada mi na pamet voljeti orangutana.

     – Što je s Davidom? – upita mama.

     – Radi. Laže. Mulja. Onda opet radi.

     – Muškarci su grozni – zaključi majčica nadajući se da će se razgovor rasplamsati pa će doprijeti do svoje šutljive i odsutne kćeri.

     – Ne bih se složila – zijevne Marina. – Ali mi smo glupe, biramo ih same. Moram požuriti do Katarine – sagne se i poljubi staričicu.

     – Kada ćeš doći? – upita je ona.

Možda nikada, pomisli Marina.

    – U utorak.

    – Dobro, onda…

    Marina iziđe iz zgrade, sive, uredne, otužne zgrade u kojoj je provela djetinjstvo. Socijalistički stil, sve moguće nijanse sivog je napadaju dok čeka tramvaj, u kockama, trokutima, krpama, prošarane zelenilom naraslog drveća i pokojom smeđom mrljom. Ah, koje li sreće u rastancima, pomisli, navikla je na oproštaje, ne žali za prošlošću, ne osvrće se unatrag – pravog li uživanja! Tramvaj se doklatari, poput umorna čovjeka ili marihuanom napušena klinca, posrćući niz tračnice. Vrata se otvore, ona ispruži nogu u tužnoj cipeli i uđe. Ljudi se pomaknu naprijed, nekako rasporede, ovješenih lica i očiju, pogrbljeni preko svake mjere. Marina ugleda praznu crvenu stolicu pa sjedne na nju prekriži ruke na trbuhu i zapilji se u neku točku u daljini.

     Ah, razmišljala je kako mora kupiti nove cipele, otrovno sjajne i s visokom petom. Izišla je iz faze nošenja vrećica, posjećivanja staračkih domova, razgovora s razrednicama, prijateljevanja s ljubavnicima, posjećivanja mirovnih skupova, idealističkih maštarija i neobuzdane naivnosti pa joj solidne cipele s niskom petom (zbog stabilnosti) neće trebati. Nakon svega što je otkrila, preživjela, prevrnula preko glave, njezina točka ravnoteže ne može se više narušiti. Divnog li osjećaja! Kao da je otkrila novi kontinent ili galaktiku, odčitavši tomove knjiga i nauživavši se filozofskih rasprava koje nisu vodile nikamo – razmišlja o laku za nokte, pedikerki i tajlandskoj masaži.

     – Marina, otkud ti ovdje? – začuje glas upravo dok je mislima uranjala u egzotičnu sobu snažnog eteričnog mirisa, pokušavajući se izdvojiti iz mase tjelesa koja su je natkrilila, iščupati se iz radničkog nezadovoljstva koje se poput smoga širilo kolima jer bijaše najnezgodnije vrijeme, vrijeme povratka s posla. Kakva nesmotrenost, mogla je ostati kod mame još pola sata, ali eto, nije planirala, mogla je prošetati parkom ili trčati nekoliko stanica u svojim neženstvenim cipelama i izbjeći gužvu. Ona okrene lice u smjeru glasa i ugleda tamne oči boje kestena, violinista iz kazališta, nekoć svoju veliku ljubav. Samo mi je to trebalo, pomisli i osmjehne se ljubazno.

     – Posjetila sam mamu – odgovori Marina. – Ona još uvijek stanuje ovdje.

     Čovjek se progura do njezine sjedalice.

     – Nisam te nikada više sreo, zar to nije čudno? Rijetko se vozim tramvajem, Zagreb je odvratno malen grad, a eto… Prošlo je dvadesetak godina, he-he. Dobro izgledaš.

     Ti baš i ne, pomisli Marina zlobno. Često je znala razmišljati o bivšim ljubavima, nakon što je napokon odagnala osjećaj krivice zbog svog zapaljivog srca. Iskreno rečeno, zaljubljivala se često pa joj se činilo da je površna – na kraju je shvatila da je temeljita u osjećajima i ne može biti u kojekakvim vezama reda radi. Brakovi i zajedništva često slušamo hrpa kompromisa, zagrljaj ekonomske naravi, ugovorna obveza, strah od samoće. Ima divnih trenutaka, znala je, u tom ljubavnom orkestru može se odsvirati pokoji solo, ali s vremenom je sve to lošija svirka…

     – Imaš djece? Što radiš?

     Marina osjeti nelagodu. Ne razgovara joj se u tramvaju prepunom neraspoloženih ljudi, a opet, puca joj prsluk što tko misli… I ona voli slušati tuđe razgovore u čekaonicama i vlakovima.

     – Sjedni, ja ću ti sjesti u krilo kao nekad pa možemo razgovarati…

     Oči boje kestena se nasmiješe.

     – Luda si. Dogovoreno.

     Marina ustane, violinist se ugnijezdi u sjedalicu, razmakne noge, raskopča baloner da se ne gužva.

     – Cijenim što si postao uredniji. Paziš na svoje stvari. Imam tri kćeri, daj zamisli, pa zamjećujem kad je netko organiziran…

     – Ha-ha. Ja imam dva sina – pohvali se violinist.

     – S djecom je kao s prvim poljupcem, treba ih napraviti, treba se poljubiti… A onda započinje predstava. Sve prije toga bilo je uvod, zar ne?

     – Ah, zezaj se! U braku si?

     – Ne baš. Rastala sam se. Ali mi je dobro, vesela sam i nemoj odmah pomisliti da lažem. Doista sam sretna. Čujem se s mužem. Zapravo, ne razmišljam o prošlosti. U posljednje vrijeme razmišljam jedino o cipelama, frizurama i last minute putovanjima.

     – Nisam mislio da ćeš imati klinke. Djelovala si avangardno u ono doba…

     – Ma da? Avangardno, kažeš – promeškolji se Marina i udobnije namjesti u violonistovu krilu. – Ostati normalan je biti avangardan, tako mi se čini.

     Marina ga poljubi u obraz.

     – Ipak je dobro što sam te srela. Mada si se malo ofucao, he-he…

     Glazbenik se nasmiješi.

     – Što se može! Proba mi je upet. Dotle još imam vremena. Hoćemo na kavu u Kavkaz?

     Marina pristane, mnoštvo u tramvaju pomalo se razrijedilo. Osjetila je nježnost. Nekoć su ovako zajednički šetali svijetom, od kave do kave. On je grizao nokte, pušio Filter 160, ona bi odlazila na njegove početničke koncerte, zajedno su posjećivali Kinoteku… Nakon rastanka uredno ga je počela izbjegavati, kad se zaposlio u kazalištu ne bi ga potražila za stanke, a život se ubrzavao sve više, događaji gomilali. Izrodila je tri kćeri, otrčala maraton, isplakala potoke suza, pročitala gomile knjige, seljakala se, gradila, mislila da će poludjeti (evo sad, pa za pet minuta, pa još pet), završiti na psihijatriji u Vrapču pokušavajući izmiriti muževe s punicama, svekrve, razrednike, profesore, tete iz vrtića, djecu, bankovne činovnike, tramvajce, električare i socijalne radnice, jedne s drugima i trećima, želeći da svijet postane ugodnije mjesto. Ah, kakvog li uzaludnog posla, što se više trudila više su joj zamjerali pa je zastala i promijenila ploču.

     Naglo kočenje. Tri kćeri su u međuvremenu odrasle koliko se uopće može odrasti. Bang– razvod, bang– neki novi svjetovi, bang– odjednom je zašutjela, zamislila se, shvativši da se neprestano vrti u krug… Nije zgodno, život je jedina prilika za uživanje…

     Violinist je uhvati pod ruku.

     – Sjećaš li se da smo se ovdje ljubili?

     – Da, kako ne. Ljubljene nam je dobro išlo. Uopće ne znam gdje se nismo ljubili…

     – Seksa se jedva sjećam, ali u ljubljenju smo bili virtuozi…

     – Nadam se da sam se usavršila i u drugim tehnikama – nasmiješi se Marina.

     Violinist otvori kavanska vrata, pozdrave se s poznanicima, ponovno zaključe da je

     Zagreb nevjerojatno malen grad.

     – Kako to da se nismo sretali? – priupitaju je smeđe oči.

     – Vješto sam te izbjegavala – reče Marina. – Ne samo tebe, mnoge koje sam voljela… Dok se boriš za egzistenciju i odgajaš dječurliju, u svojevrsnoj si karanteni, užici se smanjuju na minimum, čežnje također… Ustvari, ponašaš se poput vrhunskog sportaša ako želiš ostati pri zdravoj pameti i funkcionirati, pogotovo u ovdašnjim uvjetima.

     – Da… – reče violinist rastreseno, uopće je ne slušajući.– Mislim da si lijepa. Hoćeš li da odemo u zahod poljubiti se?

     – Hoću – potvrdi Marina i ustajući gotovo se sudari s konobarom koji je nosio čaj. – Ajmo!

     Violinist ustane, neka pritajena učmalost u trenu nestane s njegova lica, kao da se pomladio, pramen kose odmakne mu se s čela, a rumenilo ga oblije.

     – Još uvijek si strasna – odgovori i odvažno krene za Marinom. Osjećala je kako je prati, vedrina zbog nestašluka ispuni joj srce, ponovno ugleda svoju tužnu cipelu kako gazi stubama i pomisli: nikada više neću obuti nešto ovakvo! Nema smisla, iako je praktično.

     Stigavši u podrum koji je smrdio na jeftina dezinfekcijska sredstva, zastane u sredini, ispred muškog i ženskog toaleta označenih zlaćanim figuricama djevojčice i dječaka.

     – Tu smo – rekne, a violinist je zagrli poput robijaša kojem je draga došla u posjet, svom silinom nedorečenih, bivših zagrljaja, i rastvori joj usnice, vreli jezik pritisne za nepce, dodirujući je posvuda, prolazeći joj rukama kroz kosu, zadižući suknju, mrmljajući…Ona prepozna iste, pradavne dodire, kao da nije prošlo više od dvadeset godina, nego samo pišljivi trenutak, dvosatni rastanak u kojem je on odslušao solfeđo, a ona otišla u Gradsku knjižnicu, posudila Braću Karamazove i porazgovarala s informatičarkom.

     – Moramo se naći – jeknu smeđe oči – nismo se dovoljno izljubili.

     Marina kimne glavom. Imao je pravo. Milovanja uvijek manjka u ovom trulom svijetu, pomisli pa mu gricne usnicu, uzdišući što mora ostati prisebna… A Davida pod hitno treba izbaciti iz memorije. Računalno doba pomoglo joj je da korisnije upotrebljava mozak. Recycle bin. Ovo je pravi trenutak.

     – Vidimo se, o Bože, poslije probe, može li?

     – Da – potvrdi Marina. – Ja ću dotle kupovati cipele i otići do prijateljice Katarine. – Osjećala je kako joj se obrazi žare od njegove brade.

     – Nemoj nestati – reče violinist.

     – Neću – odgovori Marina dok se uspinjala stubama. Upravo je odlučila ponovno osvojiti violinista, njegove usnice bile su još uvijek iznenađujuće mlade i sočne kao nekad, odlučila je ljubiti se satima, danima, mjesecima, potući sve rekorde iz glupe Guinnessove knjige rekorda, pobijediti luđakinje što puštaju kosu desetljećima, tipove koji ne spavaju danima, čudnovate kreature s dugačkim, savijenim noktima, blesane koji se prejedaju jajima i ispijaju hektolitre piva želeći nadmašiti druge blesane, poželjela je jednostavno ljubiti se do iznemoglosti, preko svake granice mogućega.

     – Nadam se da se čaj nije ohladio – izgovore smeđe oči. – I znam zašto se nismo sretali. Uvijek bismo se ovako ljubili, zar ne?

     – Možda – odgovori Marina. – Možda.

     – A to ne bi bilo najpametnije…

     – Vjerojatno – potvrdi Marina. – Ali nevažno je o tome sada razmišljati, zar nije? Sretna sam da su neke godine prošle…

     – Nađemo se u sedam – reče violinist. Odgudit ću sve što treba…

     – Ha – nasmiješi se Marina. – Baš dobro!

     Smeđe oči ustanu od stola i pomiluju je po kosi. Osjećala je kako počinje nova priča, neka druga, donekle poznata sadržaja, a ipak… Pomislila je kako je život lijep, jednostavno lijep, ispunjen rastancima i sastancima, nekako vječan u toj silnoj žurbi. Napokon sam te ukrotila, živote moj, reče u sebi pa ispije čaj i iziđe iz Kavkaza u potragu za sjajnim, blještavim, totalno luckastim cipelama u kojima će plesati, plesati, plesati, a onda ljubiti se, ljubiti se do iznemoglosti…

 

Sanja Pilić

 

O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.

Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.

Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here