Oprosti Živote

0
384

Spisateljici Luci Cetinić uskoro izlazi nova zbirka poezije pod nazivom “Srce ispisano“. Nova zbirka poezije je četvrta samostalna knjiga. Povodom skorašnje promocije i izlaska knjige, autorica donosi osvrt na događaje koje su prethodili i utjecali na novu zbirku.

Oprosti Živote

Danas, nakon što su prošle tri godine, čitajući priču koju sam zabilježila u proljeće 2020. godine, jasno mi je kako sam bila na samom rubu provalije a moguće ga i prešla na određeni način. U to vrijeme pandemije pored straha od zaraze zavladao je i sveopći strah od svega i svačega, svakakve vijesti i ponašanja ljudi. Mene novo iskustvo višemjesečnog zatvora doslovno razaralo i vodili u smrt. Srećom, imamo nekoliko dobrih prijatelja i rodbine koji su stalno bili uz nas. Pomogli su da u rujnu suprug i ja preselimo u podstanarstvo. Dvije osobe, dvoje štake, dvoja kolica. Našao se pristupačan stan u kojem smo se ipak napatili zbog drugih nepogodnosti. Tada smo plaćali i dom i podstanarstvo, ne znajući kada će biti cjepivo i kada će se vrata doma otključati. To je bila cijena života (ili smrti).

Dakle, ranjena i gotovo do smrti iscrpljena ipak sam postala slobodna. Dok je Covid-19 svom silinom kosio ljude, ja sam mogla kao i drugi izlaziti vani. Išla sam u trgovinu, obavljala sve što je trebalo uz primjenu mjere. Uživali smo i pomoć naših. Nikada, baš nikada se nisam razboljela od te bolesti, a po domovima (barem u Splitu) je svako malo bilo zaraženih koje su čuvali zaključane. Od tog načina čuvanja pod ključem nisam se oporavila niti ću za ovog života.

Ništa više nije isto niti može biti. Od tada više mi se ne može ništa dogoditi, pa niti smrt. Znam da sve ima cijenu, znam da sam samo broj u statistici. Ostala jedna jedina želja: da što manje trpim bol bilo koje vrste i ništa više.

Evo kratke stare priče u nastavku.

Buy Me A Coffee 

„OPROSTI ŽIVOTE” (Split, Dom za stare, 13.05.2020.)

 

Izašla sam na vjetar, na verandu dužine dva, a širine jedan metar. Još jedan dan ovih mjeseci zatvora. Očekujem da mi vjetar glavu raspuše, da mi suze posuši. Pilulu zelenu sam popila zbog košmara i teških misli, kako bi dušu uspavala u vlastitoj dolini beskrajnog jada. Dovest ću kraju još jedan dan besmisleni, kao „zahvalu“ što me čuvaju ovako revno, a samo sam broj velikog stada.

Moje likovne radove neka uzmu malobrojne prijateljice i prijatelji i meni bliski rod, da u nekom slapu ili cvijetu ponekad sretnu mene. Nemam ja velika djela niti vrijednosti, tek ponetko kupi za cijenu boje i kista, i to ako bi me našao kojim slučajem. Mnogi bi stali u red da ih dijelim, onako jer nikad se ne zna kada će i kako nešto postati vrijedno.

Hrpicu materijalnih bezvrijednosti, ostavit ću čistačima uz vrećice za smeće. Svu preostalu ljubav ću prosuti u ovo moje tužno proljeće. Tijelo će pepelu poći. U tragovima vjetra i kapima kiše, tek bit će zapisano postojanje moje.

Biti ću u nečijoj šaci punoj pijeska na rubu pustinje ili kapljici mora što se razbila o stijenu. U pjevu ptica ranom zorom ostati će moj sluh. U zidovima bit će tragovi moje energije, da pazi na buduće stanare. I Život će krenuti dalje, uvjeren u pobjedu. Jer, čovjek je takav, mora imati vjeru i nadu i još vjere – da traje. Djeca će i dalje igrati svoje nove igrice, a htjeti još više novotarija, i imati sve što se pojavi… Odrasli će i dalje raditi, i dalje juriti za poslovima, za novcem i zabavama. Smijeh će odzvanjati u lijepim, u bogatim i u siromašnim kućama. Suze će roniti prebijene žene, a silovana djeca će i dalje patiti. Ratovi će se voditi pod palicom globalno moćnih razvratnika blizu i daleko. Gladnih će i dalje biti. Znanstvenici će nove izume iznjedriti. Nastavit će se šarenilo života, od ljepote i od ružnoće satkano. Rasti će prekrasno cvijeće u prilagođenim uvjetima, ali i ubojito trnje, posve nekontrolirano. Biti će i nadalje kako kome, kao što uvijek i bilo je.

Oprosti Živote, ja ti ništa više ne mogu dati, ne mogu popraviti, ne mogu zaliječiti. Evo me, još jednim iskorakom na mali balkon uz dim cigarete i pogled koji mi nestaje u daljini. Ispunio me osjećaj nemoći… Važno mi je samo izdržati, još malo. Tek toliko, dok hodam kao živi mrtvac, da drugi vide i čuju kako sam živa. Požaliti se svrhe nema (ionako kolektivno ponavljaju kako svima je isto). A nije! Važno mi je i osmjeh zadržati, još malo… još malo. Samo da nikoga ne dotakne moja tuga i lom. Kome još treba slušati tuđi jad, pa da mu pokvari dan?!

Oprosti mi Živote. Ja ti ništa ne mogu dati, ne mogu ništa niti uzeti, jer eto: „Siroti mrtvac ja sam koji u se ništa od svijeta ne može da prima …“

Luca Cetinić

Pjesma iz knjige:

MOJA LJUBAV

Moja ljubav stotine
prekrasnih lica ima
Nekad je žeravica posred srca
nekad jezero s lopočima
Moja je ljubav pjesma
i rumena trešnja u krošnji
Kao česma je moja ljubav
u viru života čista ljepota
i nikad umorna nije
jer u svemu što me okružuje
zrno ljubavi se krije
Ljubav u meni svoje poruke piše
sve jade mi briše
U osmjehu oka ona zablista
u zagrljaju dragih cvjetati znade
Ljubav je moja zarazna
a bolest nije
Magnet je privlačnosti
i hrani me i grije

 

 

Buy Me A Coffee

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here