MUŠKARCI MOG ŽIVOTA

0
365

Foto: Pexels

 

Nakon što sam proslavila četrdeset peti rođendan, odgojila dva klipana, napisala devedeset scenarija emisije “Život kao takav”, položila vozački, odalamila susjedu koja mi je zagorčavala život jedno desetljeće pa zamalo završila na policiji zbog zlostavljana, skratila kosu i napokon kupila grudnjak s umetkom, krenula sam u potragu za muškarcem svog života. Emancipirana intelektualka, brbljava i jezgrovita, organizirana, intuitivna, često sarkastična – e to sam ja.

            Kao beskrajno zahtjevna i odvratno realistična osoba sklona traženju mana i samom Bogu, a ne jedino sirotim muškarcima koji lutaju gradovima i zaseocima u potrazi za srećom, mislim da je ljubav dokaziva poput matematičkog zadatka i prilično ugodna u svojoj naravi – ali i rijetka s obzirom na broj patnika i patnica koje viđam oko sebe. Poželjevši upoznati srodnu dušu i poraditi na istraživanju po tom pitanju, krenula sam u lov. Nakon dugih godina izolacije u kojima su moje flertujuće osobine zakržljale, osjećala sam se prilično tupavo. Ali svako putovanje započinje prvim korakom. Inteligentno sam odustala od svih oženjenih udvarača koji su po prirodi svog statusa komplicirani i nepoželjni pa su mi preostali jedino rastavljeni pojedinci i neženje. Shvatila sam da ću sustavom eliminacije doznati u kakvog se muškog primjerka uopće želim zaljubiti.

            Dakle, moje otopljeno srce prvo me odvelo u naručaj otmjenog tipa koji je pušio lulu i nosio šešire. Tu sam se nasukala kao kit samoubojica – dobra tri mjeseca. Naime, bio je to prvi pravi izlazak u život nakon što sam napustila kuhinjsko bojno polje i sinove prepustila menzi u Studentskom centru. Bilo mi je teško usredotočiti se na ljubakanje s redateljem sapunica, a trebala bih, zapravo, pohati šnicle. Moja davno zauzdana romantična narav nakon nekoliko poljubaca i noći provedenih u zajedničkom krevetu, ispremiješanih nogu i daha, izmigoljila je poput virusa. Otopljeno srce počelo je čeznuti i venuti za mužjakom koji ima psa, taštinu, tri bivše žene, dvoje odrasle djece i imidž plejboja. Stanovao je na Jarunu i jeo juhe iz vrećice. Zavodnik koji stanuje na Jarunu? Tu nešto nije štimalo! Zajedno smo odlazili mojim autom na televiziju, a ja sam se zaljubljivala malo-pomalo. Tijelo se budilo iz duboke obamrlosti, mijenjalo se, postajalo puteno. Usnice su nabubrile, nisam trebala uštrcavati kolagen, a bogme ni kupovati skupocjene kreme za lice. I tipu se posrećilo – ten mu se pročistio, a kralježnica ispravila. Jedino je pas Apolon bio nezadovoljan novonastalom situacijom. Cvilio je. Ili režao. Uglavnom na mene. Doduše, i redateljeva djeca nisu baš bila oduševljena. Možda im tata smanji džeparac? Ili prestane plaćati fakultet? Moji sinovi dotle su mislili da sam prezaposlena. Nisam im spominjala ljubav, a nove haljine (tri komada s volanima, u različitim bojama) i frizuru nisu zamijetili. Ipak, u jeku najveće strasti – kad sam se našla kako uređujem sobu u redateljevu stanu jer on nema vremena – odjednom sam shvatila da sam upala u zamku. Bio je to kao udarac maljem u glavu. U trenutku napada inteligencije ustanovila sam da sam izdašnija u dokazivanju ljubavi od njega i moje malo, pametno srce samo se iz četvrte brzine prebacilo u prvu.

            – Polako, polako – reklo je srce. – Zar ti to treba? Pretvaraš se u vozačicu, kućanicu, lektoricu, savjetnicu u scenariju… Pas reži na tebe, a babe s televizije te ogovaraju. Čovjek te voli, naravno, jer mu je to komotno. Ali postavlja se pitanje želiš li to.

            – Ne znam – šapnula sam i potražila komadičak voštane krede koju sam prije nekoliko dana uočila u ladici pisaćeg stola. Nacrtala sam na parketu pravac koji se metaforički protezao u beskonačnost. Točka početka označavala je sadašnjost. Zatvorila sam oči i počela se kretati po pravcu zamišljajući sebe i ljubavnika. Njegove ruke sve su me više obavijale, a u isto vrijeme pojavljivale su se razne paralelne slike. Našla sam se u televizijskoj montaži – sobi s bezbroj ekrana i mogućim slikama budućnosti. Katkada se u njima moj ljubavnik šepirio kao paun koketirajući s mladim hostesama i voditeljicama, a onda bi pak bio umoran, usamljen i posve moj. Šećući kroz budućnost, nisam zamijetila da ću biti sretnija, preda mnom se odvijala sapuničasta trakavica s puno praznog brbljanja. Uzela sam svoje stvari, preskočila kredom nacrtan pravac i izišla iz stana.

            Odmarala sam se nekoliko mjeseci, a onda opet počela razmišljati o srodnoj duši. Kao, trebala bi si nekoga naći, govorile su mi prijateljice. I nisi trebala prekinuti s redateljem, govorile su. I svašta su mi govorile: kako je onaj tip iz Osiguravajućeg društva jako sladak, a inženjer iz ulice zanimljiv i situiran. Proučavala sam dotične primjerke i – ništa… Pri upoznavanju muškarca uglavnom bih prvo zamijetila njegove mane, a kad sam stigla do vrlina – već bi mi se činilo kasno za bilo kakvu ozbiljniju vezu. Čudilo me da sam se uopće i zacopala u redatelja, ali eto, dogodilo se…

            Uglavnom, onda sam upoznala Žaka. Žak je bio deset godina mlađi, neženja. Majka mu je bila Francuskinja, a on se vratio u Zagreb nakon što je vani napravio donekle uspješnu slikarsku karijeru. Pušio je cigarete i pio crno vino – mislila sam da naša ljubav neće biti duga vijeka. Imao je gustu kovrčavu kosu i slikao je realistične slike koje sam bez teškoća hvalila. Naime, ako hodate s umjetnikom, neprestano se morate diviti, diviti i diviti njegovoj umjetnosti, a kako je Žak dobro slikao, to mi je bilo jednostavno. Na svu sreću, nije bio dosadni konceptualac koji prodaje ideje, nego šljaker. Tijelo mu je bilo prirodno mišićavo i unatoč duhanskom dimu, mirisao je na breskve. Sa Žakom sam se sastajala u njegovu ateljeu, ljubili smo se pod plahtama i nismo razgovarali ni o prošlosti ni o budućnosti. Objektivno, trebala sam se zaljubiti u njega kao krava – ali nisam. Bio je lijep, pametan, muževan, dobar ljubavnik… Ipak, promatrajući prste na njegovim stopalima, povremeno sam osjećala mučninu. Žak je, ustvari, bio vuk samotnjak, a ja rak samac unatoč brbljavosti i sarkazmu. Uostalom, moja živahna organiziranost razvila se iz jednostavne potrebe da odgojim dvojicu sinova. Da nije bilonjih, pretvorila bih se u pihtijastu, flegmatičnu kreaturu zbog sklonosti samoći koja mi nije bila dosadna, frustrirajuća, nezgodna ili depresivna, nego ugodna i mudra. Majčinstvo me učinilo pitkom, lukavom, snalažljivom, prizemnom i manje dosadnom.

            – Srodna duša, zar to postoji? – pitala sam se gubeći svijest u trenucima strasti dok mi je Žakov jezik lutao tijelom. Bili smo vješti u ljubavi, skladni i otvoreni. Razgovarali smo malo, a seksali se puno. Njuškali se, grizli, znojili zajedno. On nije trebao ženu, majku, prijateljicu, njegovateljicu, kućanicu, nego samo ljubavnicu koja nije glupa. Ja sam željela tipa koji ne komplicira, ne laže i sav je zgodan. I tako smo potrajali više od godine, daleko više nego što sam očekivala, gotovo ne izlazeći među ljude, ne stvarajući zajedničke prijatelje i ne muvajući se po javnim mjestima, živeći nevidljivim životom. Osjećala sam se poput lika iz nekakvog, ah, dobro, valjda francuskog romana.

           Šetkala bih bosa po ateljeu u prozirnim, skupocjenim spavaćicama i nosila visoko podignutu kosu. Rijetko bi zazvonio mobitel – obično bi koji od sinova zvao da mu rezerviram kakvu knjigu u Gradskoj knjižnici ili osiguram termin kod zubara. Žakov telefon uopće nije zvonio – on je ljude držao na distanci. Kako je uopće uspio izići iz anonimnosti ne kreveljeći se po televizijama i ne dajući intervjue, ni samoj mi nije bilo jasno. Možda zato jer je bio darovit – koji put je i to dovoljno. Slike je prodavao dobro, ne trudeći se oko njih, slike napuštenih gradova, žena koje sjede u parku sa psom, zamišljenog muškarca s cigaretom ispred gostionice u nekakvom zabačenom selu, čovjeka u odijelu koji čita kinoprogram. Kako je vrijeme prolazilo, sve je bolje slikao. Mislim da me volio, i to snažno. Da sam ga srela prije nekoliko godina, zatelebala bih se u njega do kostiju. Ovako, čudila sam se kombinaciji nježnosti i ravnodušnosti, hladnoći i strasti kojom smo bili obgrljeni. Jednoga dana otputovao je u Pariz kako bi sredio prodaju naslijeđenih nekretnina, a ja, iako nikada nisam posjetila Pariz, ostala sam u Zagrebu. Kad se vratio, već sam se družila s Juricom.

            Eh, grozna je ta emancipacija žena – razvija samopouzdanje i mozak. Ma kako celulit bujao, godine se slagale, televizijski programi pogoršavali, a zakoni tržišta postajali sve suroviji, ako ste dovoljno emancipirani, osjećate se super. Iako više ne proizvodite estrogen u prijašnjim količinama, a mišićna se masa smanjuje i pojavljuje se pokoja sijeda, život se polako pretvara u bajku. Istina, to nije bajka o princu na bijelom konju, nego o vama samima. Ako ste dovoljno dobro odgojili potomke i pretvorili ih u samostalne jedinke, pred vama stoji blještava budućnost. Više ne gubite vrijeme na dosjetke, manipulacije i iluzije, a zahvaljujući širokom spektru sposobnosti koje ste stekli, zabavljate se sve u šesnaest. Naučili ste zarađivati, a to je najvažnija vještina koju je odvajkada trebalo svladati. Možete se ponašati i razmišljati poput muškaraca, a biti stopostotna žena. Ima li što ljepše od toga?

            Jurica je bio Žakov vršnjak i njegova suprotnost… Uvijek u pokretu, na biciklu, s dečkima na nogometu, pokupio me u parku dok sam proučavala novi Sonyjev minijaturni digitalni fotoaparat. Upao je u snimak. Mogao je brbljati satima i upoznao me s cijelom obitelji, uključujući i one najkonzervativnije, s otoka. Odlučio je da se neće ženiti ni imati djece. Grlio me javno, nije se stidio mojih uvaženih srednjih godina… Imao je posve otvoren um, prostran, neobvezan, brz. Hm, zamislila sam se, mogli smo se verbalno nadmetati, a to me je uvijek nadahnjivalo. S njim sam počela trčati po Jarunu, voziti koturaljke i putovati po Zagorju. Sa sinovima je raspravljao o teoriji relativnosti, ogovarao hrvatske filmove i vježbao sklekove. Bio je fotograf, ničim očaran, a opet nimalo potišten kao što znaju osobe koje su puno toga vidjele. Fotografirao je za razne novine i iako društven, ljudi ga nisu dublje zanimali. Bivajući s njim, shvatila sam da ne postoji srodna duša, neko trajno biće kojem trebam težiti i pao mi je kamen sa srca. S Juricom sam se družila kao s kompanjonom, a ljubila ga bez ikakve mističnosti. Naša tijela, uvježbana kroz druge, bila su poput dobro uhodanog plesnog para…

 

         Prošle su dvije godine i ja sam još uvijek s Juricom. Prijateljice su mi pomalo zavidne – u moru objektivnog pomanjkanja kvalitetnih, inteligentnih muških izdanaka imala sam sreće da sam pronalazila živahne, samostalne i osebujne tipove koji mi se nisu uvaljivali u stan, puštali da im plaćam kave i neuljudno se ne javljali na telefon. Gledam cure kako cmolje za svojim nevrijednim partnerima, kojekakvim alkosima, maminim sinovima, lažnim poduzetnicima i potom slomljenih srca odlaze gatarama i astrolozima nadajući se proročanstvu o ljepšoj budućnosti. Ne mogu ih razuvjeriti da im sanjarenje o srodnoj duši šteti i da su naše srodnosti samo privremene i promjenjive kao i granice država, moda i vremenska prognoza. Ali dobro. Dok mene slatka bol tužne, romantične, neuzvraćene, patničke ljubavi žulja poput kamenčića u cipeli, njima daje osjećaj postojanja. Zapravo, sve je u redu i tako kako mora biti… I ja sam nekoć cendrala, a sad se smijem nad svojim tlapnjama.

            Jurica me gleda ispod trepavica.

            – Jesi li završila s tim sranjem? Moraš pisati… Tko kaže? Budi praktična. Piši samo onda kad pada kiša ili snijeg. Ljeto se ne troši na pisanije… Idemo van. Vjeruj mi, završit ćeš u paklu zbog te navike…

            – U paklu ću svakako završiti – kažem, tek toliko da ispadnem duhovita i zatvaram laptop. – A što ćemo raditi?

            – Već nešto ugodno – odgovara sadašnji muškarac mog života. – Zato i jesmo zajedno, zar ne?

            – Aha – potvrdih, navukoh sandale i u letu namazah usnice ružičastim sjajilom. Teško je biti intelektualan kad si sretan, pomislila sam dok smo se trkom spuštali niz stubište.

 

                                                                                                          Sanja Pilić

 

O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.

Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.

Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here