Morski akvarel
Lagani povjetarac je bio mirodija na savršen prizor Mirninog raja. Pogled kao iščupan i zalijepljen s njenih akvarela. Pod suncem, ovdje gdje leži, točno serviran pred nju. Nije razmišljala o zaštitnim faktorima ili o skorašnjem povratku u džunglu koja je čeka na poslu.
– Ti stvarno ne uživaš u moru, suncu, soli, kamenu, svježini i povjetarcu?– nije htjela okrenuti glavu prema njemu. Usporeno je nabrajala i umorno razvlačila riječi. Lice je zaronila prema suncu. Zatvorila je oči i čvrsto ih stiskala mršteći se. Alen je sjedio na velikom kamenu i odgovarao na mailove.
– Ne, meni ti je to bez veze. Dosta mi je mora nakon 10 minuta. – nije podizao glavu od mobitela.
– Ne osjećaš ovu ljepotu? Tišinu s kojom možeš voditi najljepši razgovor? Dobro, ako zanemarimo stotinu ljudi oko nas. Govorim o trenutku isključivanja iz stvarnosti. Ti i tišina goli. Jesi li ikad zažmirio i poželio biti negdje, ali znaš da ne možeš, zatim ideš osmisliti cijelu bajku kako bi to izgledalo te što bi se događalo? – dozvoljavala je da joj zrake sunca prže kožu.
– Ma neee, nisam ti ja baš romantičan. – tipkao je i letimično slušao njena pitanja.
– Ne radi se o romantici. Ponekad to radim prije spavanja. Pretvaram se da osmišljavanjem scenarija koračam prema snovima. – udubila se u priču, ali zaustavila na vrijeme kako ne bi bespotrebno prosipala riječi. Napokon je bacila pogled na njega.
– Evo meeee, za dvije minute sam gotov! Obećavam! – ubrzao je tipkanje te nastavio slušati.
– Dosadilo mi je da ja stalno pričam, a dobijem kratke odgovore. Na mojih deset minuta priče, svega nekoliko riječi. – uzdahnula je i klimala glavom.
– Znaš da sam takav. – objašnjavao je i dalje gledajući u mobitel. O čemu da pričamo? Što bi ti htjela pričati?– zna da će zeznuti ovo pa uzvraća pitanjima da situacija počne izgledati kao da se trudi.
– O ničemu, idem plivati! – skočila je u vodu prije negoli je bilo što uspio izustiti.
Ostavio je mobitel na ručniku i skočio za njom. Natjerao ga je uvijek prisutan strah o njenom nestanku. Mirna je znala da stiže iza nje. Uskoro će biti tik do nje. Htjela je dobiti taj zgoditak.
– Znaš da to što nisam previše razgovorljiv ne znači da te ne obožavam. – Alen je obgrlio njen trup.
– Znam! – izmigoljila se i nastavila plivati.
– Vidiš da se trudim biti na plaži i navečer šetati. Stalno te dodirujem, ljubim i dobacim nešto kratko, ali slatko. – opravdavao se te plivao za njom.
– Dobro. Da bi išao u šetnju, prvo moram 15 minuta moljakati da kreneš! – odgovarala je kratko jer on tada uvijek pomisli kako nešto nije u redu. Zaustavila se, okrenula i počela plivati nazad.
– Onda? – uspuhano je upitao.
– Što onda? Sve je u redu. Uživam u vodi. Znaš da ne volim hladno more. Uskoro idem u apartman. – ubrzala je tempo.
– Naravno da idem i ja. Što bih bez moje hobotnice na plaži? – pokušavao je biti slatkorječiv.
– Hobotnica danas crkiva. Uzela je pauzu. Slobodan dan! – odglumila je ubojitu hladnoću, a najradije bi se počela smijati, ali neće jer se onda uvijek pola plaže okrene i traži otkud dolazi taj kreštavi smijeh. Plivala je i suzdržavala da se ne dogodi taj prasak. Hvala Bogu da joj vidi samo potiljak.
– A daj, zašto si sad takva? Što sam ti uradio? Tu sam s tobom i družimo se. Baš nam je lijepo! Što sad ne valja? – razgovor ga je usporavao, ali lovio je svoju ribicu.
– Vidiš kako možeš pričati po potrebi. Bitno da za vrijeme igranja igrica s Nizozemcima, baljezgaš po 2 sata u komadu. Vidiš da se sve može, samo kad se ima volje! Zamisli da više nemaš prilike nikad progovoriti sa mnom. Možda bi ti to i htio?! – koračala je i pogledom tražila njihove ručnike.
– Nemoj pričati gluposti. Trudit’ ću se više pričati. Obećavam, stvarno obećavam! – lovio je njen korak po plaži. Naglo se okrenula.
– I molim, smanji taj mobitel. Ide mi na živce! Kako ja nikad nemam potrebu toliko tipkati, a nije da nemam s kim? Veoma nekulturno prema sugovorniku!, ljutito je puhnula i dodala – Dosta sam rekla za danas!.
Ugrabio je njenu ruku, zaustavio i poljubio je u slani obraz. Kapljice mora su im se cijedile niz tijela.
– Idemo spakirati stvari, otuširati se i pogledati jednu epizodu zombija? – nije stigao izgovoriti do kraja, a ona ga je već grlila. Zaboravio je! Mirna je u PMS-u…Ali, najsigurnije je da tu rečenicu ne izgovara.
– Ovo sve sam ti izgovorila samo jer želim…da budeš dobar otac! – napokon je ispalila. Stisnula je usnice, ali nije mogla sakriti osmijeh.
– Stvarno? Čekaj, stvarno ili me zajebavaš? – Bio je potpuno iznenađen.
– Aha! Najstvarnije! – približio se i utisnuo joj najponosniji poljubac na svijetu.
Tri godine kasnije, našli su se na istoj plaži. Mirna je uživala u čitanju nove knjige Julie Quinn, a on je gradio pješčane dvorce zajedno s malenom Eleodorom. Odložila je knjigu i legla na pijesak do dvorca. Eleodora se priljubila uz nju, a Alen se odmah ugurao do Eleodore.
– Zažmiri i nasmiješi se suncu! – šapnula je djevojčici. Eleodora je pružala prstić prema suncu i kikotala.
Marta Bačić
O autoru: Marta Bačić rođena je u Bjelovaru u rujnu 1996. godine. Nakon završene Jezične gimnazije, postala je magistra povijesti u srpnju 2020. godine. Životna čarolija je odnijela njen potok u Njemačku u kojoj sada živi. Njene radove je moguće pročitati na stranici http://izgubljenaugalaksiji.blogspot.com/.
