INTERVJU: Tatjana Barat – Priča o neustrašivim hrvatskim ženama

0
1059

Tatjana Barat autorica je nekoliko knjiga i projekata vezanih uz književnost zbog čega smo joj postavili nekoliko pitanja da nam približi svoj rad. Zahvaljujući njezinoj popularnoj knjizi „Priče o neustrašivim hrvatskim ženama”, nastala je putujuća izložba „Neustrašive žene“ koja je i dalje aktualna. 

 

Autorica ste knjige „Priče o neustrašivim hrvatskim ženama”. Možete li nam za početak kazati kako ste došli na ideju napisati knjigu s temom o hrvatskim ženama?

Sve do svojih odraslih dana zapravo nisam nikada iskusila diskriminaciju zato što sam bila djevojčica ili djevojka. Međutim, nakon punoljetnosti i nekoliko godina na fakultetu toga sam postala svjesna kao šamara u lice, ne samo privatno i poslovno nego sam uvidjela s čime su se sve žene morale nositi tijekom povijesti.

Ženskih književnica gotovo da i nema u čitankama za srednje škole. U povijesnim udžbenicima spomenute su samo ako su bile dio plemićkih obitelji ili se uspjele probiti kao prve u nečemu poput znanosti, no i tada to redovito piše na marginama knjiga ili u rubrici „Za one koji žele znati više“, te su to redovito žene iz svijeta, a ne Hrvatske.

U vrijeme kada sam počela razmišljati o knjizi, svijet su već zaludile „Priče za laku noć za mlade buntovnice“, no ni tamo nije bilo nijedne Hrvatice. Zato sam odlučila da ću ja to uzeti u svoje ruke i sama napisati knjigu posvećenu isključivo ženama s naših prostora koje su obilježile našu povijest, kulturu, umjetnost, znanost, medicinu, školstvo…

 

Već sam naziv nam ukazuje na temu knjige, no možete li nam reći nešto više o knjizi? Kako ste osmislili koncept knjige? Osim teksta, u knjizi se nalaze i ilustracije žena koje su tema knjige. Kako ste došli na ideju povezati ilustracije i priče o ženama u knjizi?

To je knjiga koja će djeci omogućiti da upoznaju pedeset iznimnih žena, pedeset žena koja su bile pionirke u svome području djelovanja, koje su se borile protiv predrasuda društva i unatoč svemu slijedile svoju strast. Priče su to o ženama koje se, unatoč tome što su neke od njih nazivali i “šašavim babama”, nisu predavale.

Od prve liječnice Milice Šviglin koja se čak ni nije smjela obrazovati u domovini, prve dirigentice Ivane Fišer, pedijatrice Feđe Fišer Sartorius koja je jedna od zaslužnih za osnivanje Dječje bolnice u Klaićevoj, konzervatorice dvorca Trakošćan Zdenke Munk, prve novinarke Marije Jurić Zagorke, pravnice Mire Alenčić koja je bila prva dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu i koja je oformila obiteljsko pravo, do pedagoginje i učiteljice Marije Jambrišak koja se čitav život borila za ženska prava i zahvaljujući kojoj žene danas mogu studirati na zagrebačkom Sveučilištu te brojnih drugih.

Ono što povezuje sve žene je to što su bile pionirke u svojim područjima i što su vjerovale da je obrazovanje jedini put prema uspjehu, a to su i dokazale.

Od prve priče znala sam da će knjiga biti namijenjena djeci, a to je, dakako, zahtijevalo i popratne ilustracije koje bi unijele šarenilo u tekst, ali i prikazale stvarne osobe. S obzirom na to, trebalo je pronaći i fotografije svih tih žena kako bi ilustratorice mogle odraditi svoj dio posla. Svakako posebno zahvaljujem Odsjeku za fiziku PMF-a u Zagrebu, Botaničkom vrtu i Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Svi koje sam kontaktirala i objasnila im zašto trebam fotografije, odmah su mi objeručke pomogli, pa čak i kopali po podrumima ne bi li pronašli ono što mi je trebalo. Od srca im hvala.

 

Takav koncept zahtijevao je suradnju s više autorica, odnosno ilustratorica. Gdje i kako ste našli autorice ilustracija i kakva vam je bila suradnja s njima tijekom stvaranja knjige, ali i tijekom putujuće izložbe?

Vlasnica izdavačke kuće Iris Illyrica, Ivana Glavaš Bakija, okupila je ilustratorice. Kada im je iznijela moju ideju, sve koje je kontaktirala odmah su prihvatile suradnju. Riječ je o redom vrsnim akademskim umjetnicama. Suradnja s njima bila je uistinu odlična. Svoje su prvotne skice slale na odobrenje te smo se svi zajedno dogovarali oko eventualnih promjena nekih detalja. Odradile su vrhunski posao.

Otvaranje izložbe bilo je uistinu posebno. Otvorena je na Dan žena prošle godine u Jastrebarskom, a vidjeti sve ilustracije iz moje knjige na jednom mjestu, na zidovima muzeja, nešto je što nisam mogla ni sanjati. Sada „seli“ Hrvatskom već drugu godinu, a čini se kako dugo nijedna putujuća izložba nije izazvala takav interes javnosti kao ova.

 

Reakcije okoline bile su vrlo pozitivne. Dapače, na temelju te knjige nastala je  izložba „Neustrašive žene“. Jeste li očekivali ovakav pozitivan razvoj priče?

Nisam. Sjećam se dana prve promocije knjige u zagrebačkom Hoću knjigu megastoreu, najvećoj hrvatskoj knjižari. Stigla sam pola sata ranije i šokirala se velikim brojem stolica koje su pripremili; pitala sam se tko će ih ispuniti, hoće li se uopće tko pojaviti. Uistinu me bilo strah da će se dogoditi fijasko. No ono što se dogodilo ostavilo me bez teksta. Knjižara je bila krcata, a ljudi su  stajali u redu za moj autogram. To nikad neću zaboraviti. Potom su krenuli intervjui u svim mogućim velikim hrvatskim medijima, gostovanje na Interliberu, po knjižnicama, nominacije za nagrade, uvrštavanje knjige na Listu dobrih knjiga Hrvatskog knjižničarskog društva, pa u konačnici i izložba koja i danas putuje Hrvatskom, a u Alfinim školskim čitankama našle su se i dvije priče iz knjige. Takvo što događa se jednom u životu.

 

Osim knjige „Priče o neustrašivim hrvatskim ženama”, autorica ste knjige „Kad odrastem, želim biti liječnik“ u suradnji s Andrejom Proševim. Kako ste došli na ideju napisati knjigu na temu medicine i surađivati s Andrejom?

Andrej i ja zajedno smo pohađali Gimnaziju Josipa Slavenskog u Čakovcu. Kasnije, kada sam se počela baviti novinarstvom, između ostalih intervjuirala sam i njega, a otada smo zajedno napisali pregršt članaka na temu mentalnog zdravlja jer je on psihijatar. Kako su se u „Neustrašivima“ našle i priče o tri liječnice te sam tada u intervjuima sve više počela govoriti o važnosti mentalnog zdravlja, došla sam na ideju da bi se jedna čitava knjiga mogla posvetiti hrvatskim liječnicama i liječnicima. Andrej mi je dao sve svoje skripte s medicine, učila sam o svakoj grani medicine kako bih to znala prenijeti djeci, a potom smo zajedno oblikovali priče. To je bilo uistinu uzbudljivo putovanje tijekom kojeg sam nevjerojatno mnogo naučila, a na kraju u šali govorila da bih sada komotno mogla sjesti u klupe s brucošima medicine.

Kakva je bila reakcija okoline na ovu knjigu? Koja je njena poruka?

Knjiga je bila objavljena nekoliko mjeseci nakon što je pandemija koronavirusa zauvijek promijenila svijet, no sam rukopis napisali smo godinu dana ranije, kao i potpisali ugovor sa Školskom knjigom, u vrijeme kada nismo ni mogli zamisliti što nas čeka. No usred pandemije knjiga je izazvala iznimno veliku pažnju javnosti. Eto, prilog o njoj čak je bio u udarnom večernjem terminu Dnevnika HRT-a te u svim velikim medijima.

Primarni cilj knjige bio je razbiti dječji strah od bijele kute. Kako u obitelji te među prijateljima i poznanicima imam brojne zdravstvene djelatnike, nekako sam od malih nogu imala drugačiji pogled na taj svijet. Vidjela sam kako to izgleda „iznutra“, Zapravo mi je žao što nisam studirala medicinu. No tijekom rada s djecom primijetila sam da im je posjet liječniku jedan od većih strahova, a roditelji ponekad dodatno to pogoršavaju, mada toga nisu ni svjesni, rečenicama poput: „Budeš li zločest/a, doktor će ti dati pikicu/injekciju“. Takav diskurs mora prestati. Posjet liječniku zaista ne mora biti traumatično iskustvo.

Velikane hrvatske medicine kao što su Andrija Štampar, Fran Mihaljević. Desanka Ristović Štampar, Milica Šviglin Čavov i brojne druge prikazali smo kao djeci bliske likove te im nastojali približiti svijet medicine. Osim toga, prikazali smo i čitav razvoj medicine, ali i pojasnili kako se postaje liječnik. Bilo mi je važno da djeca znaju da neovisno o svome porijeklu mogu postati vrsni liječnici.

Osim pisanjem, bavite se i drugim aktivnostima kao što su radionice biblioterapije i radionice Book & Wine. Kako ste došli na ideju spojiti knjige i vino? Kako ova ideja prolazi kod okoline i sudionika?

Moje rodno Međimurje poznati je vinorodni kraj. Ovdje se proizvode nagrađivana vina prepoznata diljem svijeta, pa je nekako bilo logično ovu priču započeti u Međimurju. U sklopu svojih brojnih društvenih aktivnosti prošle sam godine kao dio Društva Međimuraca u Zagrebu suorganizirala jednu vinsku manifestaciju. Uz obilaženje vinskih podruma diljem Hrvatske tijekom putovanja, to je bio moj prvi korak u svijet vina. S obzirom na to da Čakovec baš i ne obiluje kreativnim radionicama, morala sam osmisliti nešto što bih i sama pohađala i tako sam došla na ideju spojiti vino i knjige. Radionica je bila namijenjena samo ženama, a one su bile oduševljene. Kad neku od njih sretnem, kažu mi da svima govore o tom iskustvu. U središtu je bila knjiga „Princeza koja je vjerovala u bajke“, a zajedno sa snažnim ženama koje su se prijavile na radionicu demitizirale smo sve ono čemu nas bajke uče o princezama te zaključile da nijedna od nas ne treba princa da nas spasi.

Ovo su, primjerice, neke od njihovih povratnih informacija.

„Ovo je za mene bilo nešto novo, nešto što bih svakako ponovila. Tatjana i cure bile su sjajne.“

„Opuštajuće, zabavno, osvještavajuće, drugačije. Tatjana vodi stručno i nenametljivo. Preporučujem svima.“

Komu je namijenjena biblioterapija i koja je njezina svrha? Je li kao takva prepoznata u Hrvatskoj? Kakva su iskustva sudionika?

Biblioterapija se koristila još i u staroj Grčkoj kada je tragedija bila propisivana za manične, a komedija za depresivne pacijente. Aristotel je raspravljao o ulozi katarze u postizanju emocionalnog izlječenja, a mnoge su bolnice tijekom povijesti u svojim prostorima imale i knjižnice. Štoviše, one su bile i pomoćno sredstvo liječenja posttraumatskog stresnog poremećaja kod vojnika koji su preživjeli Drugi svjetski rat, a danas se za njom poseže više nego ikada.

Unutar biblioterapije postoji nekoliko podvrsta, ovisno o tome kome je namijenjena i tko je može provoditi, a ona kojom se ja bavim kao književnica i magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti, naziva se razvojnom. Ukratko, osobama koje su zdrave pomaže nositi se s izazovima koji ih trenutno more, bilo da je riječ o tjeskobi, anksioznosti, nošenju s gubitkom partnera, roditelja ili prijatelja, roditeljskim izazovima, nezadovoljstvom ili nečim drugim, no osoba mora biti spremna raditi na tome. Osoba mora biti spremna za rad na sebi, povezati se s tekstom i likovima, u njima prepoznati svoju poteškoću i uvidjeti kako način razrješenja situacije lika može prenijeti u svoju svakodnevicu. Osim toga, unutar biblioterapije postoje alati koji na kreativan način mogu pomoći da osoba uđe u srž svog izazova i nauči kako ga riješiti.

Oduvijek sam u knjigama pronalazila utjehu, otkad sam naučila čitati. Prvo sam čitala isključivo beletristiku, kasnije stručnu literaturu, a kako sam bivala starija, tako su u moje ruke sve više dolazili tekstovi vezani uz psihologiju i rad na sebi. Odlučila sam povezati to dvoje i dodatno učiti o polju biblioterapije.

U jesen 2021. pokrenula sam prvi ciklus radionica biblioterapije u Zagrebu i oformila svoju grupu sjajnih žena. Da je sav taj trud imao smisla, najbolje mi je pokazao trenutak u kojem je jedna polaznica rekla da se sada nakon radionice osjeća neusporedivo bolje nego prije nekoliko sati, kada ju je život „stisnuo“,, a posljednji susret, nakon nekoliko mjeseci druženja, bio je vrlo emotivan. Svaka od polaznica otišla je bogatija za jedno novo iskustvo i rad na sebi, a ja sam stekla i nove prijateljice u njima.

Iako svi zapravo nekako posežemo za knjigama i kada nam je teško, kao da još nismo osvijestili moć biblioterapije. Mnogi još uvijek ne znaju što to točno znači, no javilo mi se nekoliko učiteljica diljem Hrvatske koje su mi rekle da to pokušavaju raditi i sa svojim učenicima, što je uistinu pohvalno.

Imate li u bližoj budućnosti planove za novu knjigu?  Možemo li uskoro očekivati nove radionice?

Tijekom posljednje dvije godine moj se privatni život preokrenuo naglavačke i upravo je to ono o čemu će biti knjiga. Ova treća neće biti namijenjena djeci. U njoj ću ispričati priču junakinje nalik meni. Bit će to priča o diskfunkcionalnim odnosima od djetinjstva nadalje, o vezi s narcisom, o borbama s mentalnim zdravljem, o gubitku i traženju sebe, o krhotinama koje nastoje biti ponovno zalijepljene.  Svakako je to dosad najteže štivo koje sam ikada pisala i zato zahtijeva mnogo više vremena.

Što se tiče radionica, od jeseni bi trebale krenuti i biblioterapija i Book & Wine, a detalje o tome čitatelji će moći potražiti na mojim društvenim mrežama.

Također, u suradnji s Nisha Journals, kreirala sam i dnevnik naziva „I ja sam neustrašiva“, a u knjižari Hoću knjigu kupci svaki mjesec mogu kupiti Book Box, prvi takav proizvod u Hrvatskoj čija sam inicijatorica, s mojim osvrtom na knjigu koja se taj mjesec nalazi u kutiji.

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here