„Ifkica, lepa moja tratinčica“ – Đurđa Vukelić-Rožić

0
50
Foto: C. K.

 

Ljubitelji knjiga ponekad se mogu osjetiti zakinutima zbog manjka kvalitetnih humorističnih djela. Možemo dobiti dojam kao da je piscima ponestalo dobrog humora, pogotovo u današnjim vremenima gdje prevladava kronično crnilo. Upravo stoga nam je knjiga “Ifkica, lepa moja tratinčicaĐurđe Vukelić-Rožić osvježenje poput oaze u pustinji pristiglo u zadnji čas.

Knjigu čine zbir priča i doživljaja glavnih likova Ifkice i njezinog životnog pratitelja Jožeka. Kroz razne dogodovštine koje prolazi Ifkica doznajemo kako se donedavno živjelo na selu (ali i danas u tragovima), kakvi su običaji, vjerovanja, zablude, ali i domaći kulinarski recepti. Budući da su priče pisane na kajkavštini moslavačkog kraja (južnomoslavačkom kajkavicom), knjiga je doprinos očuvanju kajkavštine i govora moslavačkog kraja.

Očekivati od knjige „Ifkica, lepa moja tratinčica“ isključivo humor i zabavu daleko je od pravog duha ovog djela. Naime, prateći Ifkicu kroz život, njezine doživljaje i misli poistovjećujemo se sa duhom vremena koji nam ponekad nedostaje – nevinošću, jednostavnošću, djetinjoj naivnosti i nostalgijom za domom i svojim najbližima. Kako polako upoznajemo lik Ifkice, shvaćamo da ona nije samo jedna obična starica (kako bi možda netko pomislio), nego mudra stara žena koja nas uči o istinskim i pravim vrijednostima života. Teško se je na trenutke oteti dojmu kako ova stara žena postaje naša životna učiteljica; tako jednostavna i skromna, kao moslavački „Tao“.

Ponekad Ifkica ima duboke misli o životu, i kada s njom usporedimo ostale životne učitelje (pogotovo Hrvatske) u našim očima postanu tako djetinjasti i mali. Ifkica nas na jednostavan način uči istinskim i pravim vrijednostima, bez trunke ega, buke, pompoznosti i fanfara koje često prate samoprozvane moderne gurue. O životu Ifkica kaže:

„Naslonila sem se na glatku desku obloka, zlizanu od laktov mojih ljudi starine kaj več nesu živi, a su kak i ja sad, z toga obloka na svet i svemir gledeli još ko deca. Bili smo skup, vsi moji, celi kozmos i ja, Ifkica kaj sem vuz Božju volu od zvezdane prašine i kaplic vode stvorena i dva rata preživela.“

 

Iako mudra žena, Ifkica je ipak žena tradicije s ostacima konzervativnog svijeta koji za sobom vuče dozu naivnosti. Doista je teško zadržati smijeh i suspregnuti suze kada Ifka pokaže tu dječju naivnost. Jednom prilikom Ifkica je došla kod doktorice koja joj je preporučila da se više kreće, zbog svojeg zdravlja. Ifkici to nije najbolje sjelo. O tome kaže doktorici:

„A jel se smem špancirati po dvorišču od verande do štagla, vuz bunar, prejiti po slivaru do lese i nazaj v hižu? Makar i to je opasno. Če me susedi vidiju da sem z dvorišča naredila rotor (kružni tok, op. Ifkica) i hodim kak muva bez glave, bi me v ludnicu odvezli i kaj gorše, decu zvali i brigu im naredili. Ili bi došel selonačelnik i zaprl rotora, bi išlo na rekonstrukciju, a morti bi na kopanji i fontanu naredil. A jel se računa če se vsaki čas prignem i zemem teru jabuku ili slivu kaj je opala na dvorišče i odnesem v kantu za svinje? Ili odgrinjam snega? Da ne bedarim po dvorišču zabadav?“

Budući da se radnja odvija na selu i na kajkavštini, teško je a da ne usporedimo Ifkicu i Jožeka s neponovljivim Dudekom – Drašom Katalenićem (piše se Andrija – osim sada kada radimo iznimku) i Regicom. Neupitno je da svaka priča ima svoje specifičnosti i da su po nekim stvarima neusporedive, ali određene paralele svakako možemo povući. Već smo spomenuli da se radi o ljudima sa sela i da govore kajkavski. Osim toga, riječ je o ljudima tradicije, skromnim i poštenim ljudima koji žive od svojeg rada. Karakteristika navedenih likova je jedna doza dječje naivnosti, ali i poštenja koje se ne da kupiti nikakvim novcem. To su ljudi kojima ne treba puno u životu, dovoljno je da imaju blago u štali, kojeg pajceka, kokicu, topli domaći kruh, i dovoljno grožđa za sudić vina i dva-tri kotla rakije* drožđenke za ispeći, u čemu je Jožek ekspert. Tim ljudima je bitno da su njihova deca i vnuki zdravi i veseli. Takvi ljudi su bogati ljudi i svojim načinom života uče nas tom bogatstvu.

Današnji čovjek stoji na rubu života. Razapet je na međi ogromnog svijeta koji se igra ljudima kao pijunima ne ostavljajući mu puno prostora da diše punim plućima. Društvena politička klima ubija svaku nadu da će biti bolje. Ifkica i Jožek su poput malih baklji koje nam kažu ispravan put; drži se svojeg grunta, svojeg blaga i svojih voljenih. Navedeni likovi nisu super junaci iz američkih filmova, nemaju super moći da nas izbave iz jada života. Ifkica i Jožek nemaju blještavilo lažnog i materijalnog svijeta iza kojeg stoje prazna obećanja o boljem svijetu. Ali ono što imaju jest realnost i recept za normalan, sretan i nadasve bogat život. Ifkica o tome kaže: „Čovek misli da mu treba jezero stvari, puno penez, hiže, jahte, titule i umetnička platna, banke i cele države za se, a najveća sreća je v srčeku, navek bilo i bu. To nemre nikaj zameniti.“

Ifkica i Jožek svojim načinom života uče nas što to doista znači biti bogat – biti svoj na svome, živjeti od svojeg rada i veseliti se djeci, unucima, svojim kokošima, racami, svinjami, kravami… Čitajući misli i doživljaje Ifkice i Jožeka, shvaćamo da sve što nam treba za sretan i normalan život imamo baš tu i ovdje, u svojem toplom domu, u dvorištu, na vrtu ili na placu.

Doista, ono što su Dudek i Regica značili za našu filmsku umjetnost, to Ifkica i Jožek (ovdje je Ifkica ipak u prednosti) znače za hrvatsku književnost ili da obrnemo misao: Ifkica i Jožek su Gruntovčani hrvatske književnosti.

Što su Krešo Golik i Mladen Kerstner učinili od Dudeka i Regice, to je Đurđa Vukelić-Rožić učinila od Ifke i Jožeka u svijetu književnosti. Autorica je zapisala živote ovo dvoje skromnih likova, a sve ostalo je povijest.

Ako vam je dosta modernih gurua i želite skromnog i jednostavnog životnog učitelja, onda je Ifkica tu za vas. Ako vam je dosta modernih kuhara i želite tradicionalni i domaći recept, onda ga Ifkica ima. Ako vam je dosta depresije i negativnih vijesti, onda će vas Ifkica oraspoložiti. I ne samo to, podariti će vam nadu i razlog zašto treba podignuti glavu i krenuti hrabro naprijed. Ona će vas podsjetiti da postoji nešto vrijedno u vašem životu za što se vrijedi boriti i živjeti. Tako jednostavno, a tako moćno.

Postoje knjige koje pamtimo cijeli život. Knjiga „Ifkica, lepa moja tratinčica“ ima potencijal da vam ostane u sjećanju cijeli život jer je nemoguće ostati ravnodušan na Ifkicu i Jožeka i njihovim doživljajima, nostalgijama, iskrenosti i ljubavi prema bližnjima i svojem domu. Doista, čitajući Ifkicu i Jožeka možemo osjetiti kao da je u nama posijano sjeme nade i da će ipak na kraju sve biti dobro. Ili kako bi Ifkica rekla: 

„Bilo je to kak nekakvo obečanje da bu vse na dobro zišlo.“

 

Centar Kulture

 

*napomena autorice: Svako pošteno selsko gospodarstvo je u goricama imalo kakav-takav vinograd, a ako ne, onda su na dvorištu, vrtu, svakom slobodnom komadiću zemlje bile zasađene odrine/brajde. Nakon berbe, grožđe se provlači kroz prešu. U kace se odlaže trop (ostaci prešanog grožđa, vinski talog, drožđe, kom, trop) koji kipi neko vrijeme. Kada završi vrenje, od te mase  u kotlu se peče rakija (destilacijom se dobiva rakija – tropica, komovica, lozovača, žganica, drožđenica, drožđenka).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here