Đorđe Otašević: CVRKUT PUNJENIH PTICA, Alma, Beograd, 2020.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Po mnogo čemu, srpska aforistika i njezini stvaraoci, spadaju među najbolje i najcjenjenije u svijetu. U prvom redu, po broju vrhunskih aforističara kojih je, zasigurno, najviše ako se kao mjerilo za usporedbu s drugim zemljama uzme ukupan broj stanovnika Srbije. Zatim, po produkciji odnosno po broju napisanih i objavljenih aforizama i knjiga u jednoj kalendarskoj godini. I, što je jednako važno, po društvenoj atmosferi koja je aforistično-satirična sama po sebi, ali i u odnosu prema drugim nacionalnim i državnim zajednicama.
Moguće je da u velikim državama postoji veći broj autora koji, uz ostale književne vrste, pišu i aforizme. Ali, koliko je meni poznato, niti u jednoj ne postoji toliki broj stvaralaca kvalitetnih aforizama koliko ih ima u omalenoj Srbiji, koja se uzduž proteže od mađarske do makedonske, a poprijeko od bosanske i hrvatske pa do bugarske i rumunjske granice. Na tako malom geografskom prostoru, među nekoliko milijuna stanovnika izraslo je na stotine vrsnih aforističara i na hiljade sljedbenika kratke duhovite i satirične misli. Nasljednici su to velikana humora i satire kakvi su bili Branislav Nušić, RadojeDomanović, Stevan Sremac i mnogi drugi vrsni stvaraoci duhovitih misli i djela.
Među tom elitom ljudskoga duha i literarne duhovnosti, pisac i lingvist Đorđe Otašević zauzima vrlo važno mjesto, ne samo kao stvaralac, već i kao propagator i promotor aforizma na prostorima bivše SFRJ, pa i mnogo šire. Njegov doprinos u posljednjih tridesetak godina mjeri se stotinamapripremljenih i objavljenih samostalnih knjiga, zbornika, enciklopedija i drugih djela, koja vraćaju aforizam kao važnu vrstu književnog stvaralaštva na javnu sceni i stavljaju ga na počasno mjesto koje mu pripada u kulturi svakog naroda.
Aforizam kao kratka, jezgrovita, mudra, duhovita, satirična i, nadasve razumljiva misaona forma, vrh je literarnog umijeća koga su baštinili stari grčki filozofi, pisci i narodni mislioci. Počevši od najstarijih vremena,on se održao i očuvao kroz dugu povijest ljudskih civilizacija u svojoj izvornoj i neuništivoj kratkoj formi literarnog izričaja. Bilo je razdoblja kad se aforizam zapostavljao kao književna vrsta, ali su socijalno-ekonomske i društveno-političke prilike u pojedinim zemljama motivirale ljude sklone pisanju, da svoje dublje misli o svemu i svačemu, bilježe i oblikuju u kratke forme kakve su: aforizmi, epigrami, gnome, sentence, dosjetke i druge mudroslovne izreke i kazivanja.
Kao rođeni Užičanin, Đorđe Otaševiće je odrastao u sredini glasovitih Era s ovoga svijeta, u kojoj je duhovitost vrlina, a sklonost ironičnom i satiričnom načinu izražavanja vještina kakvu ne susrećemo svuda i na svakom mjestu. To potvrđuje i njegovo životno opredjeljenje da se bavi lingvistikom kao naukom i umjetnošću riječi i jezika, kako svog , tako i drugih naroda i narodnosti. Malo je ljudi od glasa i pera koji su izabrali taj specijalistički poziv i posvetili mu u punom radnom i stvaralačkom kapacitetu. Đorđe je jedan od tih i zato, za sva dosad ostvarena postignuća, zaslužuje najviše stručne književne zahvale i priznanja teiskrene pohvale ljubitelja lijepe pisane riječi.
Zbog posvećenosti teorijskom lingvističkom radu i praktičnom djelovanju na reafirmiranju aforizma kao izuzetno važne književne vrste na društvenoj sceni, Đorđe Otašević se u proteklom vremenu manje bavio pisanjem aforizama. Veću je pažnju usmjerio na prikupljanje i objavljivanje aforizama drugih autora. No, nije posve zanemario ni vlastito duhovito stvaralaštvo, pa je minulih godina napisao i objavio četiri knjige humorističko-satiričnih priča i tri knjige aforizama. Posljednja knjiga u tom nizu je zbirka aforizama pod simboličnim naslovom Cvrkut punjenih ptica.
Tu sam knjigu, kako bi se po dalmatinski reklo, pročitao s guštom od prvog do posljednjeg aforizma. I pritom, prosvijetlio i proventilirao misli duhom kakav se rijetko susreće, i kakvim se neprijeporno obogaćuje vlastito umno biće. Ovome pridodajem i nezaobilaznu gimnastiku lica koju, za vrijeme čitanja, oplemenjuje smijeh što izvire iz dubine piščevih humornih, ironičnih, alegoričnih, satiričnih i drugih produhovljenih misli. Takvu ugodu može čovjeku pružiti samo vrhunsko aforističko djelo koje baštini i promovira Đorđe Otašević.
Područja društvenog života iz kojih pisac crpi blic teme za skladanje svojih aforizama, nalaze se u granicama koje nisu omeđene nikakvim državnim niti ljudskim preprekama. Verbalna demokratija, koja je danas na sceni kod nas i u svijetu, pruža čovjeku mogućnost da kaže što misli na način kako mu to najviše odgovara. A sve, razumije se, na vlastiti rizik i ličnu odgovornost. Neko to izgovori direktno, bez dlake na jeziku, a neko zapiše uvijeno u celofan pomno odabranih riječi. I jedno i drugo ima svoje čari na prvi pogled, iako nisu u svemu isti, pa čak nekada ni slični. Ali, papir trpi sve, a kompjuter pogotovo. Njemu su sva polja širom otvorena, što najbolje svjedoče današnje društvene mreže.
Svoje misli o društvenim temama, dilema, pa i nezaobilaznim trilemama, Đorđe Otašević znalački oblikuje u jezgrovite rečenice, katkad oplemenjene blagim humorom i ironijom, a vrlo često alegorijom, satiričnom žaokom i paradoksom koga, na prvu, mogu razumjeti natprosječni čitači, a na drugu i treću- svi ostali. To im daje smisao i snagu kakva se traži i očekuje od aforizma kao mudroslovne misli i bogate leksičke kreacije.
Centralna tema koja se provlači kroz cijelu knjigu jeste aktuelno društveno-političko i ekonomsko stanje u zemlji i njezina pozicija u svijetu. U sklopu te teme, autor razmatra i secira pitanja države, socijalnog stanja, privredne stagnacije, političara i političke vlasti, korupcije, međunarodnih odnosa, itd, itsl.
Za sve emancipirane aforiste država je zahvalna pojava i mehanizam trojne vlasti sklon kvarenju, pa joj zbog toga posvećuju pažnju kojuobilato zaslužuje. Srpska država odnosno država Srbija, prošla je krajem prošlog stoljeća sve faze kroz koje može proći takva vrsta teritorijalno-političke tvorbe i ljudske zajednice. Započelo je to nabildanim nacionalnim ponosom, naglašenim superiornim odnosom prema manjim narodima iz bivše zajedničke države i vjerom u nadmoć fizičke snage nad duhom, a nastavljeno sukobom sa svima koji su mislili i radili drugačije. Naravno, dosta sličnih osobina našlo se i na drugim stranama, tako da se taj ponos na kraju neminovno pretvorio u neizbježni poraz. Taj svojevrsni ‘salto mortale’, u prenesenom smislu, aforist leksički prezentira u aforizmima: „Usrali smo motku. I to baš onu koju koristimo kao jarbol za zastavu.“/„Srbija mi je majka. Zapad mi nije otac, ali obavlja sve bračne dužnosti.“ / „Dan državnosti proslavljen je u skladu sa situacijom. Himnu je svirao orkestar za sahrane.“ / „Patim od kompleksa niže vrednosti. Stalno ponavljam; „Država – to sam ja“. / „Pre dolaska u Srbiju treba gledati horor filmove. Da se čovek postepenonavikne.“
Socijalni i materijalni položaj stanovništva takav je da svakoga dana nezaposleni i nezadovoljni ljudi odlaze preko granice u potrazi za poslom i boljim životom. Jedina kategorija koja ostaje u zemlji jesu penzioneri koji se, htjeli ili ne htjeli, moraju pomiriti sa svojom sudbinom i čekati bolje dane, koji dolaze obično od prvog do desetog u mjesecu. Preostale dane, oni u vrijeme korone, s maskama na licu dežuraju pred trgovinama i samoposlugama, nadajući se da će ih obradovati sniženja cijena prehrambenih proizvoda. Njihovu društvenu poziciju kao i poziciju drugih nemoćnika Đorđe Otašević ovako vidi i opisuje: „Meni je Srbija sve. Zato sam ovoliko siromašan.“ / „Prihodi od prosjačenja su mali, ali je važno sačuvati radno mesto.“ / „Otkako su mi cipele progledale, sve jasnije vidim kako živim.“ / „Nećemo nikada biti tuđi robovi. Ne daju nam gospodari.“ / „Nušić je pisao o ožalošćenoj porodici. Sada bi pisao o čitavom narodu.“
Politika i političari dežurne su teme kod svakog humoriste i aforiste. Njih se ne može mimoići ni ne očešati, čak i kad bi se htjelo. Istinabog, neki autori prema njima gaje religiozna čuvstva, pa vode računa o svakoj riječi izgovorenoj i zapisanoj na njihov račun. Đorđe Otašević ne pripada toj grupaciji, pa politika i političari kod njega prolaze kao bosi po trnju. Da je to tako potvrđuju i aforizmi koje prepisujem sa stranica sa kojih dopire Cvrkut punjenih ptica. Iz tog cvrkuta o političarima saznajemo sljedeće istine: „Političari su patriote. Kradu domaće.“ / „Vatrogasci su ljubomorni na političare. Oni mnogo brže gase fabrike.“ / „On je vrlo liberalan političar. Ne vlada čak ni sobom.“ / „Aforizme o politici pišem u klozetu. Inspiracija sama izlazi.“ / „Vlast je svima obezbedila zabavu. Svako se zabavio svojim jadom.“ / „Korupcija je pustila korenje. To je deo vladinih mera za oživljavanje poljoprivrede.“
Na međunarodnom planu male države se vide višestruko većima nego što stvarno jesu. Sve uglavnom pate od enver-hodžinog sindroma „mi i Kina“. Tako, primjerice, hrvatski političari vide svoje partnerstvo sa Amerikom, a srpski sa Rusijom ili EU. O Kini da ne govorim jer je o njoj Hodža već odavno sve rekao.A u stvarnosti se, zapravo, ti odnosi najbolje mogu opisati aforizmima: „ Američki ambasador je pozvao nekoliko naših političara u lov. Čak im je dao tristo metara fore.“ / „Američki ambasador poznaje srpske frazeologizme. Kad sastavlja našu vladu, bira ljude s koca i konopca.“ / „ Vidimo da je zapad spreman na dijalog s nama. Otkopčao je šlic.“ / Amerikanci su bombama sravnili sve sa zemljom. Za uvođenje demokratije više nema prepreka.“ / „Da su moji aforizmi poput naše spoljne politike, vi biste se sada valjali od smeha.“
Knjiga ispunjena cvrkutom punjenih ptica obiluje i brojnim drugim notama i zvucima koji daju ton i boju našoj sumornoj zbilji. Tako nas aforist podsjeća da kod nas „Ateisti najviše popuju.“ Odaje nam i neke svoje tajne kao što su ove… „Nakon plave koverte, doktor me je brzo izlečio. On je moju bolest shvatio zdravo za gotovo.“ / „Kriminalci pričaju da me plaćaju. Platiće mi oni!“ / „Pokrio sam kuću. Stavio sam je pod hipoteku.“ Ne krije ni neka svoja politička i druga uvjerenja, kao što su… „Voleo bih da je vođa lav, pa da rikne.“ / „Volim kad je na izbornoj listi više kandidata. Duže psujem.“ / „Rekao bih šta nas čeka, ali u sali vidim i mlađe od osamnaest godina.“ / „Ne verujem pesimistima. Njihove tvrdnje su previše optimistične.“ Da nije baš sve tako crno kao što izgleda, na kraju najavljuje svoje nove spisateljske planove: „Pokušaću da živim od pisanja. Osnovao sam firmopisačku radnju.“
Pa, neka je sa srećom, kolega Đorđe, i neka mušterije ispune tu firmo-spisateljsku radnju, kad je već nije dovoljno ispunio cvrkut punjenih ptica. A možda i jest!? Saznat će se to, nadam se, kad radnja proradi i kada iz nje poteku novi aforizmi.
