Devizna slamarica – Marinko Mijović

0
28

Foto: Pixabay i C. K.

 

Piše: Ivo Mijo Andrić

                                    NAŠA STVARNOST NEPRESUŠNA

 

                        Marinko Mijović: DEVIZNA SLAMARICA, Studio Moderna, Zagreb, 2016.

 

            Poznati hrvatski aforist Marinko Mijović čije humorističko-satirično stvaralaštvo po kvaliteti seže izvan balkanskih granica, objavio je svoju sedmu knjigu pod simpatičnim i simptomatičnim naslovom Devizna slamarica. Nakon zbirki aforizama Ako niste znali (2008.), Iz malog džepa (2008.), Bio je obilježen, zato mu na grobu nema obilježja (2009.), Pune torbe pretvorbe (2012.), Brod bez kormilara (2012.), i Ne izluđujte narod (2014.), ovaj pulski duhotvorac porijeklom iz crnogorskog Plava, otvorio je svoju misaonu deviznu slamaricu i iz nje istresao crno na bijelo više od 700 aforizama ubojitog humornog i satiričnog sadržaja. Istinabog ta ubojitost je, s obzirom na društvene (ne)prilike, manevarskog karaktera jer joj je osnovni smisao i zadaća da ukaže na negativne pojave i njihove (pro)nositelje koji se uspješno štite i skrivaju iza debelih i neprobojnih fotelja i kabineta koje štite naoružani čuvari.

            No, aforisti i nisu tu da bi ratovali protiv jačih od sebe, već je smisao njihove borbe sadržan u možebitnoj prevenciji prema generacijama koje će tek doći na političku i društveno-ekonomsku scenu. Prošle i sadašnje generacije su izgubljeni slučajevi i za njih ne važi nikakva prevencija već samo haška i tuzemna sudska represija. To je nažalost tako, premda bi za narod bilo bolje da je situacija obrnuta. Ali, kako ni narod ili dobar njegov dio nije vjerničko stado bez grijeha, to ga je i dopalo ono što je zaslužio i po ‘babu i po stričevima’.

            Za svojih osamdeset i kusur godina, Marinko Mijović se nagledao i naslušao svega i svačega. Kao dijete, maglovito se prisjeća kraljevskih vremena; kao momče pamti desetljeća kad smo svi bili braća i drugovi, a u poznim godinama zapalo ga je da se i sam svrsta u gospodu. Istina s malom penzijom, ali ‘nije u šoldima sve’, pa mu je šala na vlastiti i državni račun ostala jedinim načinom da koliko-toliko sačuva moždane vijuge i stanice od neumitnog propadanja. A dokle će, e na to pitanje ni pokojna Đekna ne bi imala pravi odgovor.

            Mijovićevi aforizmi, kao i sam autor, bave se našim aktuelnim temama i dilemama. Gotovo bi se moglo reći svim – ‘od igle do lokomotive’, s tim što ta igla bode, a lokomotiva, kao i sve hrvatske i balkanske lokomotive od devedesetih godina naovamo, sporo i slabo vuče. Pa i kad vuče, odvlači nam ljude, a pogotovo mlade preko granice u potrazi za poslom i perspektivom bez rata i ispraznih priča o bivšim ratovima koji kod nas još nisu završeni niti se zna hoće li se ikada završiti. Tako je to valjda u zemljama gdje se mudrost pomiješala s glupošću pa ne zna bi li lijevo ili desno ili bi napustila brod koji pluta na pučini bjelosvjetske neizvjesnosti. Aforist to stanje iz svoje pulske osmatračnice ovako objašnjava: Prevodeći žedne preko vode, konačno se nasukao. Kao što se nasukao lokalni „Uljanik“ koji je u ex-yu državi bio brodogradilište za primjer, koga su u prošlim vremenima i Kinezi slijedili. Danas, eh danas, to su posve neka druga vremena u kojima se sluša glas Brisela, a ne ljudi koji žele i znadu raditi. Sutra će mnogi od njih graditi brodove u nekim drugim zemljama i ploviti drugim morima. A da je bilo pameti sve je moglo biti drugačije. Po mišljenju aforiste: Najbolje je kad se manjak pameti može nadoknaditi iz proračuna. Tada su svi vuci siti, a ovce… na ražnju.

            Politika je sudbina mnogih koji se igraju sa sudbinama malih ljudi. Tako je to bilo odvajkada, a tako je i danas. Ne poznajem nikoga tko bi potvrdio da toga neće biti i sutra. Obični ljudi su se uvijek borili za nečije ideale. A za tuđe, kao i za svoje ideale, kako kaže jedna pjesma, ali i sveukupna ljudska zbilja, obično ginu budale. Mijović taj fenomen pojašnjava aforizmom: Netko je dio sebe ugradio u domovinu, a netko je dio domovine ogradio za sebe. Ako mislite drugačije provjerite tu svoju zabludu na primjerima iz vlastite zemlje. Ima ih kao blata poslije kiše koga su mnogi donijeli na đonovima u gradove nakon bijega iz rodnoga sela.

            Jal u društvu i jalovost države najbolji su dokazi svih naših neuspjelih tranzicija, privatizacija i drugih mikro i makro zezancija na račun naroda. Zato nije ni čudno što jedni od drugih okrećemo glave dok nam treći bježe u svijet glavom bez obzira. Zemlje u kojima vrijedi aforističko pravilo: Jučer ga je podupirao, danas upire prstom u njega, zadugo neće stati na čvrsto tlo međusobnog povjerenja, bez koga nema napretka niti sveopćeg pomirenja. Neki plameni govori upalili su mnogo svijeća, koje i danas osvjetljavaju put u mračnu prošlost a ne u svijetlu budućnost. To što… Oporba obećava ispuniti sva prazna obećanja onih koji su na vlasti, nije nikakva garancija da će nam sutra biti bolje nego što je danas.

            A demokracija koja se ostvaruje samo na verbalnom planu nije nikome donijela sreću niti je popravila lošu sliku društva. Što ti vrijedi sloboda govora – kad te nitko ne sluša? – pita se i između redaka odgovara aforist. Koga to farbaju nesposobni političari floskulama o nekoj novoj demokraciji? O pravima koja se iskazuju samo na ulici i koja se na zapadu mjere brojem polupanih izloga, razbijenih i zapaljenih automobila, ispaljenih gumenih metaka i prolivenim kubicima vode iz topovskih šmrkova. Ili bačenim suzavcem na nogometnim terenima. Sve je to svjetlosnim godinama udaljeno od izvorne demokracije kao vladavine naroda. Gdje to narod danas vlada i čime vlada? Zar je vladanje izlazak na izbore jednom u četiri godine? Zar je demokracija glasati za stranačke oligarhije koje odlučuju kako šef misli i kaže? Hajte molim vas, pa nismo valjda djeca iz predvrtićke dobi. Ne kaže bez veze aforist: Jedni poludjeli pa ušli u stranku, drugi ušli pa poludjeli. Prvima čast nije ni trebala, druge je čast dovela do ludila. Pogledajte stvarnost, lako će te se u to i sami uvjeriti. Pa zar na televiziji i na internetu ne vidite kako izgledaju i kako se javno ponašaju neki veliki stranački lideri i državnici? Ima li toga na Marsu, ili je to samo prisutno na ovoj našoj prelijepoj Zemlji na kojoj smo rođeni i u koju ćemo svi jednoga dana biti pokopani. Ne treba biti defetist da bi se povjerovalo u još gore sutra. Optimizam je dobar i poželjan, ali njega danas šire ponajviše vjerske zajednice, uvjeravanjem ljudi da će im na nekom drugom, ničim dokazanom svijetu, biti puno bolje. Hvala lijepo, ali nama aforistima i drugim ljudima slobodne misli, ovaj svijet se puno više sviđa i ne bismo ga nizašta drugo mijenjali. Naravno, ako je to moguće, i što je duže moguće.

            Marinko Mijović nam iz svoje Devizne slamarice, nudi duhovite, alegorične, ironične, sarkastične i satirične slamke nade i možebitnog spasa koje mogu napuniti dušu onima praznih džepova, ali ni na koji način neće ugroziti one koji su svoje devize smjestili u inozemne banke, daleko od granica mile im i nikad dovoljno opljačkane domovine. Ili otadžbine, svejedno, ma kojim se pismom ili jezikom spominjala i dizala u prazna nebesa.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here