Cigarete

0
107

 

Cigarete

 

– Dobro veče, Adame!
– Dobra večer, Milane!
– Ti odmaraš?
– Ahaa, malo… Volim predvečer sjest´ pred kuću i malo odmarat´. Lijepo veče1
– Ja idem s večernjice! Od Joce! Svoje sam podmirjo. Dva deci2 bijelog i sad idem kuć´ leć´.
– I dobro!
– A, sunce mu njegovo, znaš li kako je Karas juče3 najebo4 ?
– Koji?
– Ma, tvoj!
– A šta j´ bilo?
– E, čuj, kazat ću ja teb´ … samo da ova goveda prođu… baš sad naiđoše… vraćaju se s paše iz Mokrog polja… Viđ5 one blesače!
– Trče6, pa naskakuje na druge krave.
– A vidi, vidi kako skače!
– Čija je to krava?
– Ta nije iz našega kraja!
– Valjda je iz Gornjega kraja… pa vidiš da i je … eno Jelka leti po nju… nego, to sam ćio7 reć8:
– Sjedim ja sinoć kod Joce, kad evo ti male Jozine i pravo s vrata Joci:
– Čiko, daj mi žvaku!
– Joca uze novce i prebroji neki sitniš te joj veli:“Milo, nemaš ti dost9 novaca za žvaku“! i ne dade maloj žvaku. Ona se pokunji i ode kući.
– Ne bi dugo, al´ evo ti Joze, njenog ćaće10. Smrko11 se, nabio šiltericu12 na oči, raskopčao onaj svoj sivi kaput u kojem je i ljeti i zimi i sjede za stol. Sjedi i ćuti. Sjedi dugo. Ni mukajet13. Kad nakon nekog vremena, samo najednom kao iz vedra neba, valjda mu dosadilo sjedit14, reče Joci:“Joca, daj mi jednu Dravu!“
– Daj novce, pa ćeš dob´t15! odbrusi Joca.
– Eee, nemam novaca, odgovori Joza i zagleda se u onaj crni pod u birtiji, a došao u licu crnji od poda.
– Jebi se! Nema ni cigara! odvagne mu Joca i počne onom zamazanom krpom brisati prašinu sa šanka. Joza se onako širok i plećat zgrbio i sav uvukao u one tijesne izlizane traperice. Staro, a ludo! Šezdeset na plećima, a on se oblači kao mladac… baš mu pristaju traperice… a šta ćeš … ima mladu ženu i sitnu djecu, a svoju ženu i odrasle sinove ostavio tamo negdje u nekoj vukojebini… ili već negdje … pitaj Boga odakle se doklatario ovamo… stisnuo svoje žute zube, ustao oslanjajući se ručerdama o stol i otišao nakostiješen kao jarac.
– I ne dade mu Joca cigara?
– Ne dade! Al´ ne bi dugo, evo ti Karasa. Pristojno dečko pozdravi i produži u kuglanu, jer u birtiji osim mene i Joce i nema nikoga. Još je rano. Kartaši će zasjesti za stolove tek za sat-dva, a dečki tamo kuglaju.
– Al´, evo ti opet Jozine male. Mrcina poslao malu da izdranči cigare. I mala dođe do šanka: „Čiko, daj mi Dravu!“
– Imaš novce? pita Joca.
– Nemam! veli mala.
– E, onda nema ni cigara, otegne Joca.
– A mala ni pet ni šest, ode u kuglanu, i začas se vrati: „Čiko, daj cigare, platit će čiko Karas!“
– Ode Joca u kuglanu, vrati se i dade maloj Dravu. Evo ti i Karasa! Izvadi iljadarku i plati cigarete, a mala veselo otrča.
– Gledam ja u njega, pa ću ja njemu skresat´ odma16 u bebu17: „Jesi li ti tol´ko lud, da Jozi plaćaš cigarete?!“
– A zašto? čudom se čudi.
– Jebo mu ti ženu, a i mlađi si od njega pa bi i to mogao, jer on samo što nije oteg´o papke, te mu jebo mater, a i ženu! On prevari sve živo. Ćaću ti prevario za tri tisuće još prije nekoliko godina, dok je to bilo puno novaca, pa Momu za trideset iljadarki18, pa Niku za dvadeset, pa Gaja, pa Crnog, pa sve po redu… I mene je prevario. Te ti novce više nikad ne´š dobit´!
– Joca odma´ doda:“Te novce prekriži! Što posudiš ili daš Jozi odmah možeš prekrižiti. To ti je konda19 si novce bacio u vodu!
– Karas sleže ramenima i veli: „Nema veze za tu sitnicu. Ili vratio, ili ne – neću propasti!“
– Ma, mi tebi velimo da ubuduće znaš s kime imaš posla… Nego, kada si ti tol´ko lud i bedast da njemu platiš cigare, onda i meni plati jedno vino!
– Joca, daj čiči vino, duplo! i ode Karas u kuglanu.
– I tako ti on najeba za cigare i pola litre vina.
– Hm.. tako mu i treba … ali tebi čestitam što si ga i ti malo ogulio.
– Hehehe, štrcne kroz rijetke zube Milan, još malo postajao i ode prema svom kućerku što umilno izviruje iza zelene živice ispod stoljetne trešnje kraj potoka.
Adam poče grditi i ružiti i Karasa i Jozu:
– Kad će se taj moj ludov opametiti? Čim dođe kući, evo Joze da mu kupi kutiju cigara.
Kroz prozor proviri Karas:
– Mene traži sitno, a tebe prevari za krupno. Da ti pravo kažem: Ne znam tko je od nas pametniji? Al´nisam znao da Joca nije maloj dao žvaku… siroto dijete nije me ni molilo za žvaku… nego za tatine cigarete…
– E, jebem ti takog čojka20, koga nije vidio nij´ ga ni prevarjo, zaključi stari Adam namještajući svoj šešir ispod kojeg se znoji sijeda kosa i otare tvrde dlanove o koljena smeđih sametnih hlača, stišavajući tako svoj bijes.
– Jadni Jozo. Dali mu otkaz u mlinu jer ne može nositi vreće na svojim plećima. Prevalio šezdeset i neku godinu života. Nekad snažan i jak kao stijena, sada već posustaje od života i teškoga rada.
– Kud si je natovario mladu ženu i četvero kopiladi na leđa. Imao je tamo i ženu i odraslu djecu, a on se , stara budala, spetljao, s tom vucibatinom, trideset godina mlađom, istresao joj toliku dječurliju… sada ne radi ništa, osim što vara ljude.
– Takva mu sudbina. Treba mu u svakom slučaju pomoći. I njemu i djeci… a i ženi. Kako su imali srca dati starom čovjeku otkaz?
– Ma, daj… pusti vragu i ženu. To je lijena kobila. Ništa ta ne radi… žesti se Adam, a Karas upada:
– Osim što brine o četvero sitne dječice. Kako su mu mogli dati otkaz kraj tolike djece?
– Kako ne bi mogli!? Ne može raditi, nije više sposoban, a za mirovinu nema staža… tko mu je kriv?
– Svi smo mi krivi… dodaje Karas.
– Htjelo se starom jarcu mladog mesa. Sada mu je trgnulo na nos! Budala jedna.
– Žao mi te sitne nejači … djeca će nastradati.
– Tako ti je to kada se stara budala oženi: djeca ostanu sirotinja bez igdje ičega, završava priču Adam, a Karas odlazi prašnjavom cestom prema birtiji i kuglani. Tamo će u debeloj hladovini provesti večer. Ispit će koji sok, platiti rundu pijače pajdašima ako izgubi u kuglanju te se vratiti u svoj mir i svoju tišinu bez razmišljanja o Jozi, o cigaretama, njegovoj ubogoj djeci i ženi, a jadni Joza će već sutra tražiti i moliti nekoga za kutiju cigareta.

Dragan Miščević

 

O autoru: Dragan Miščević (5. veljače 1947. Paklenica, Novska)
Nakon završene Srednje ekonomske škole u, diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Pakracu na odsjeku hrvatski jezik i književnost. Radio kao nastavnik u osnovnim školama u Donjoj Dubravi (Čakovec), u Brestovcu Orehovečkom (Bedekovčina),i u Kloštar Ivaniću. Uz rad apsolvirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1982.

 

1. veče (sr) – večer (žr)
2. deci – decilitar
3. juče – jučer
4. najebo (najebati) -loše se provesti, imati zlu sreću; nastradati, nagrabusiti
5. viđ – vidi
6. trče (krava trče – krava se tjera) – iskazuje spolni nagon
7. ćio- htio
8. reć – reći
9. dost – dosta
10. ćaće – oca, tate
11. smrko se – smrknuo se, namrgodio se
12. šiltericu – šiltkapu – kapu sa štitnikom
13. ni mukaet, mukajet (tur.) – ni da pisne, ni riječi, niti se obazire i ne mari.
14. sjedit – sjediti
15. dobit – dobiti
16. odma – odmah
17. skresati u bebu – otvoreno reći, bez uvijanja [skresati u lice]
18. iljadarki (hiljadarki) – tisuća
19. konda – kao da
20. čojka – čovjeka

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here