Uz Mjesec knjige 1: ŽUTI ŠAL – Nada Mihoković-Kumrić

0
156
Foto: Pixabay

Uz Mjesec knjige 1 – O spisateljicama, piscima, urednicima i kritičarima

 

ŽUTI ŠAL

 

Književnik Maks Romanić obuče crni baloner, stavi na glavu crni šešir te omota oko vrata žuti šal. Šal je njegov najstariji modni dodatak, još iz doba kratke profesorske karijere u jednoj podravskoj gimnaziji prije petnaest godina. Žuto je boja zavisti i ljubomore. Zavidjeli su mu na uspjehu i popularnosti, a on je drugima zavidio na mirnome i bezbrižnome životu u anonimnosti. 

Pogleda se u ogledalo, pogladi brkove i razbaruši prorijeđenu kosu na tjemenu. Iz antičke amfore izvuče crni kišobran i izađe na ulicu. Romanićev standardni imidž posljednjih godina! Još od vremena kad je stekao popularnost s trilogijom Supružnici, Ljubavnici i Supružnici i ljubavnici. „Već sam i posijedio, a ne čini mi se da sam nešto pošteno u životu napravio“, predbaci si. „Dobro je netko rekao da vrijeme neumoljivo juri kao brzi vlak iz kojega ne možemo izaći, a nikad se ne vraća natrag.“

Jedino nije dobro što je Maks Romanić postao svjestan toga.

Uđe u kavanu. Skine baloner i objesi ga na vješalicu. Šešir i kišobran odloži na stolac pokraj sebe. Čim je sjeo, donesu mu kavu. Omiljenu Lavazzu. Iako si je obećao da će pušiti manje, među prstima mu se našla Walter Wolf Flavour cigareta. Izvadi iz džepa notes i olovku te se osvrne po kavani. Nekoliko nezanimljivih tipova švrljalo

je oko stolova.

„K vragu! Zar nijedna zanimljiva faca neće zalutati ovamo?!“ ljutio se, ali istog trena u glavi začuje glas: „Sve su ovo zanimljivi ljudi, moj Romaniću, samo ti nisi u stanju izraziti njihovu zanimljivost riječima! Obuzmu li književnika takvi osjećaji, može se oprostiti od pisanja.“ „No dokazat ću ja da još nisam za odstrel! Nisam, nisssam! Samo da me urednik već pola godine ne zivka i ne traži rukopis. Mȁ zamisli što mi je sasuo u facu: rečenice su mi bez krvi i mesa, nisu jasne ni osjećajne, nisu izraz doživljaja! Dao mi je rok od petnaest dana. Lud je ako misli da sam ja sposoban napisati roman po narudžbi. Nešto duhovito ili dramatično. Ili miksano. Zaboravlja da je književnost slobodna i nezavisna umjetnost i kad postane potkupljiva, ništa ne vrijedi.“

– Duhovito i dramatično!? – poluglasno će Maks. – Kriste, isto sam i ja savjetovao onoj učenici iz 4.b prije petnaest godina! Starim, starim i zaboravljam… Da, da, Petra Malik se zvala!

Kako li se blesavo osjećao tog dana kad je na njegovu satu stavila žuti šal oko vrata! Razred se smijuljio i, naravno, pogrešno shvatio. Zateklo ga je, nije znao što bi rekao. A svakako je trebao nešto reći.

Sreo ju je na izlazu poslije nastave. Ili ga je ona čekala. Nevažno!

Uglavnom, prvi joj je prišao i nasmiješio se. I ona se nasmiješila

zamucavši:

– Profesore, ovaj… Nisam znala kako drugačije privući vašu pozornost, naime, i ja pišem… Imam neke priče.

Pruži mu fascikl. On ga letimično prolista i vrati joj ga.

– Nastavi pisati! Nakon nekog vremena sama ćeš procijeniti što je dobro, a što nije. Kad bi se držala mojih savjeta, ne bi pronašla svoj put.

– Ipak me zanima vaše mišljenje.

– Nastoj da ti priča ima poetsku snagu i duhovitu dramatičnost, da bude životna, jednostavna a složena, nek՚ se čita i ovako, i onako. Začini je s malo ironije. U školskim zadaćama već ponešto od toga ostvaruješ.

– Duhovitu dramatičnost?!

– Neka se fini spoj drame i komičnosti provlači kroz cijelu priču.

Pozorno procijeni hoćeš li je završiti dramatično ili komično.

– Vaše priče nisu takve.

– Ti nemoj pisati priče nalik na moje.

Gledala ga je začuđeno, sve čvršće stišćući fascikl. Nije više navaljivala. Maks je shvatio da su njezine priče po idejama i izrazu bile loša kopija njegove posljednje zbirke Preljubnici.

– Pusti da malo odleže u ladici – nastavio je. – Zima će ih

uspavati i ohladiti, a proljeće razbuditi novom toplinom. Tada ponovo zaviri u njih. Poslije mature zajedno ćemo ih pročitati. Neke će stvarno sazreti, a neke istrunuti. Dogovoreno?

No Maks je dva tjedna nakon njihova razgovora dobio posao u Zagrebu. Bio je oduševljen odlaskom u glavni grad i na rastanku je posve zaboravio na Petru i njezine priče. Sjetio bi se možda da je na zadnjem satu imala žuti šal oko vrata. No ona je željela da je se on sjeti bez njezina poticaja. No nije se sjetio!

Tek mu je petnaest godina poslije pala na pamet Petra Malik i njezine

priče. Možda ih je onda ipak trebao pročitati? Tko zna je li nastavila pisati? Sigurno bi mu palo u oči njezino ime na nekoj knjizi da je nastavila! Možda je to u gimnaziji bio samo mladenački zanos, bez pravog poticaja iznutra. Poticaj iznutra – to njemu nedostaje nakon „preljubničkih“ priča!

Svi su govorili da mu je nakon romaneskne trilogije potreban predah s kratkim pričama. I napravio je uspješan predah. Pljeskala mu je i publika i kritika. A onda rez! Reeez! Jednostavno ne može povjerovati da ga u ovih petnaest godina život nije uputio na neku ideju ili isječak koji bi se poslije mogli iskoristiti! Nije logično, ali dogodilo se. Vratio se profesuri. Točno je Bjelinski rekao da vrijeme ima svoju logiku kojoj se nitko ne može oduprijeti.

Pogled mu odluta u drugi kut kavane. Ondje je za stolom sjedila mlada žena i pisala. Pisala, Isuse, pisala bez daha! Imala je dugu kosu svezanu u rep. Oči su joj skrivale naočale i Maks požali što ih je stavila jer nije mogao neometano uživati u žaru stvaranja koji ju je tjerao da tako grozničavo piše… Zapalio je opet valtervolficu i snažno povukao dim koji tako godi njegovim živcima, a šteti plućima…Žena je još pisala. „Čekaj, nije li ona i jučer bila tu!? Nije! Ma jest, bila je tu, čitala je knjigu…“

Jučer su njegove oči bestidno bile zabavljene konobaričinim stasom, bokovima i kratkoćom lepršave suknjice, a on se nadao da bi to mogli biti dovoljni poticaji za jednu nadahnutu i dramatsku temu. Vraga! Kad je došao kući, motivi s konobaricom splasnuli su kao ispuhani balon. Opet ni slovca nije napisao.

„Kriste, ona još piše! U toj mladoj glavici roje se rečenice kao muhe na smetlištu, teme joj potpuno obuzimaju mozak i jednostavno moraju završiti na papiru. Tko bi rekao da s toliko malo godina ima toliko ideja i doživljaja?! Hm, ona će biti glavni lik mojega novog romana! Mlada, darovita žena koja izvrsno piše, a ne može uspjeti zato što su je biološki odredili XX kromosomi. U cijelu priču ubacit ću muža s kompleksom manje vrijednosti, malo pobune, seksa, preljub, recimo… Ha, bit će to zgodan romančić! No trebao bih malo porazgovarati s njom, saznati kakve je misli zaokupljaju i sumnje razdiru, što očekuje od života, vjeruje li u brak, je li za kakvu ideju spremna poginuti… Da je pozovem na kavu? Otrcano! Uostalom, popila je već jednu, vidim praznu šalicu… Mogao bih je pozvati na ručak. Bez veze, odmah na ručak, a prvi je put vidim. Sigurno bi odbila i pomislila da imam skrivene namjere… Završila je s pisanjem! Ne misli, valjda, otići?!“

Zaokružila je očima po kavani. Opazi da je Maks promatra. Naglo se trgne, počne lupkati prstima po stolu i nekoliko puta zaredom pogleda u njega. Stavi fascikl pred sebe i opet ga pogleda. Radoznalo i s pritajenim osmijehom. Zatim dohvati torbicu, iz nje izvadi žuti šal i sveže ga oko vrata.

Maks Romanić blene u nju. Da nije stavila šal, ne bi je

prepoznao… Smjesta se nađe pokraj njezina stola. Pružila mu je ruku i rekla:

– Šal mi je bio posljednja prilika, profesore!

– Petra Malik! Zašto mi se nisi javila? Da se nisi ovako grozničavo raspisala, ne bih te uopće primijetio.

– Gotovo sam svaki dan tu. Čitam ili razmišljam. Maloprije mi se iskristalizirala ideja za priču, bojala sam se da mi ne pobjegne, pa sam se raspisala.

– Ozbiljno pišeš, dakle?

– Reklo bi se da gomilam rukopise… Što je s vama? Nakon Preljubnika objavljujete samo na radiju i u časopisima.

– Oboje znamo kako je s idejama.

– Ne vjerujem da baš ništa ne čuvate u ladici!

Maks Romanić se nasmiješi i ne odgovori. Razočarala bi se da sazna istinu.

– Žao mi je što nisam održao obećanje – promijeni Maks temu.

– Puno ste pomogli što ste rekli da ću s godinama sama spoznati koliko je nešto dobro ili loše. Kad sam pokušavala odgovoriti na pitanje koja je kritičarova uloga u književnosti, sjetila sam se Karela Čapeka: „Kritičari zapravo dokazuju autoru da ne radi onako kako bi oni radili kad bi znali.“

– Ovaj put neću tako postupiti ako još uvijek želiš da pogledam tvoje priče.

– Mislim da bi vam roman bio zanimljiviji.

– Roman?

– Da. I nije loš – dodala je samouvjereno.

– Autor koji pohvalno govori o svojim knjigama čini pogrešku, kao i majka kad hvali svoju djecu – zvučao je više šaljivo nego prijekorno.

– Pogrešno sam se izrazila! Drugi su rekli da nije loš. Samo ti drugi nisu urednici izdavačkih kuća!

– E, pa bilo bi mi drago da ga i ja procijenim. Kad mi ga možeš donijeti?

Petra bez riječi zavuče ruku u torbu i rukopis se u trenu nađe pred Romanićem. Maks se nasmiješi i uzme fascikl.

– Sutra ću opet ovamo navratiti oko pet – odgovorila je na pitanje koje joj je postavio pogledom i držanjem. – Sada moram ići.

Maks Romanić se vratio za svoj stol i udubio se u Petrin roman. Kad je prvi put podigao oči s teksta, kroz prozore se već uvlačila noć. Pogleda oko sebe. Ususret mu je dolazila konobarica iz noćne smjene. Više nije mislio da njezine obline može iskoristiti u kakvoj erotskoj sekvenci romana. Naručio je dupli viski i iskapio ga u Petrinu čast! Jednom ju je iznevjerio, ali ovaj će put njezin tekst osobno odnijeti uredniku. Izuzetan spoj komike i drame! Poetski snažan tekst! I, što je najvažnije, čitak…

Baš kad je spremao tekst u fascikl, pred njim se stvorio urednik.

– Tražim te cijelo popodne. Marta mi je rekla da uopće nisi dolazio

kući… Ako hoćeš u ovo kolo, drugi tjedan stvori tekst kako znaš…!

– Evo, stari! – pruži mu Petrin rukopis. – Mislim da je ovo tekst kakav tražiš. Vidimo se sutra ovdje u pet. Doviđenja! – Istog trenutka ustane i ode.

 

Kad je sutradan urednik uletio u kavanu, Petra i Maks već su sjedili za stolom. Maks mu nije ni stigao predstaviti Petru jer je urednik odmah prešao na stvar:

– Stari, oduševljen sam! Tekst je fenomenalan! Kako si samo

fantastično obradio sumnje i dvojbe koje razdiru ženu na pragu zrelosti! Ženski lik je s-e-n-z-a-c-i-o-n-a-l-a-n! Tko bi rekao da tako savršeno kužiš žene?! Kritičari će ostati paf! Svi su te već pokopali, znaš… Ali reko sam ja da si nepredvidiv i uvijek spreman prirediti iznenađenje. Samo mi nije jasno zašto želiš ženski pseudonim. Petra Malik. Nije, valjda, da se stidiš ženske teme?!Zadovoljan sam i naslovom Žuti šal.

Urednik ga je mjerkao začuđeno, a Petra užasnuto. Maks je gutao slinu i grozničavo razmišljao gdje je pogriješio da je urednik zaključio ono što njemu nije bilo ni nakraj pameti. Iako se našao u najpogubnijoj krizi stvaranja do tada, ponos i čist obraz nemaju cijenu. Kapljice znoja na Maksovu čelu i Petra je sasvim pogrešno protumačila. A Maks Romanić bio je ponosan što je Petra bila njegova učenica i što je nadmašila učitelja.

No prije nego se uopće snašao, Petra je, kao asa iz rukava, izvukla

iz torbice žuti šal, svezala ga oko vrata i, pružajući ruku uredniku, s osmijehom protisnula kako je vrijeme da se i njih dvoje upoznaju.

Nakon što je izgovorila svoje ime, urednik se munjevito okrenuo prema Maksu, ali njega više nije bilo za stolom.

 

Nada Mihoković-Kumrić

 

O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.

Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novineKekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noćPriča za male i velike), u dječjim listovima (RadostModra lastaSmibPrvi izborCvitakVesela sveskaŠalji dalje), tjednicima (Vikend Arena), u časopisima (Književnost i dijeteNagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjakLjetopis grada Velike GoriceTuropoljska čitankaMaturanti staroga kova VINaš domKc-FokusSuper Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu. 

Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.

Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.

Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.

Živi u Velikoj Gorici.

Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here