ZRIKAVCI

0
356

Foto: Pixabay

 

ZRIKAVCI

 

Ne znam koliko ću još živjeti, ali znam da ću do kraja života slušati zlokobni poj zrikavaca u ušima. Slušat ću svakodnevno tu nesređenu pjesmu muzički polupismenog srpskog aranžera koji je rasuo pokvarene note u području nerva akustikusa, ostavivši ih na tom osjetljivom mjestu da me prate kamo god hodim i dokle god brodim.

                                               …………….

Bližio se kraj ratnog ljeta devedesettreće godine kada je na sarajevsko Olimpijsko naselje Mojmilo ispaljena kanonada granata sa srpskih položaja u Nedžarićima. Palo ih je desetak na prostor oko trga i dječjeg vrtića Mostovi prijateljstva, gdje su se nalazili pripadnici civilne zaštite. Neprijatelj je za svoje atake na gradska naselja birao ona mjesta i ciljeve gdje se u određenom trenutku mogao zateći najveći broj građana.

Jedna od tih granata pogodila je rub ivičnjaka koji se nalazio na nekoliko metara od ulaza u zgradu vrtića gdje smo pripremali armirane najlone namijenjene zatvaranju porazbijanih stakala na prozorima i vratima. U trenutku pada granate stajao sam pokraj radnoga stola na kome smo krojili i sjekli najlone. Prasak, što je rasparao blagu tišinu koja je do tada vladala prostorom, bio je toliko jeziv da sam na trenutak pomislio kako je nebo i podneblje rasparao iznenadni grom. I danas se sjećam takvih gromova koji su, u po bijeloga dana, znali grunuti u osamljeno stablo ili stup dalekovoda.

Tek što se snažna detonacija stišala, u ušima sam osjetio tonsku prazninu i iza nje nepodnošljivo zujanje. Trajalo je to zujanje neko vrijeme da bi se ubrzo pretvorilo u zvuk zrikavaca kakav sam bezbroj puta slušao za ljetne  pripeke. Pomislio sam tada kako je riječ o  uobičajenom zvuku koji se javi nakratko pa onda, nakon trešenja glave ili stavljanja prsta u uho, nestane. Ponovio sam taj ritual brisanja zvuka iz uha više desetaka puta, ali nikakvog rezultata nije bilo. Zrikava pjesma nastavljena je još jačim intenzitetom, puneći mi glavu tonovima koji su izazivali nervozu i ubrzani ritama rada srca.

Nadao sam se da će ta invazija neželjenih tonova nestati preko noći kada me savlada san. Ali, san te noći nije dolazio u moju spavaću sobu ma koliko sam ga prizivao i molio. Bez vidnih rezultata primijenio sam sve metode samouspavljivanja za koje sam znao. Od dubokog disanja, tuširanja u hladnoj vodi, pa do zamišljanja polja zrele pšenice koja se povija pod naletima razigranog vjetra. Ništa mi od toga nije pomoglo niti je umanjilo snagu zrikavih nota koje su pojačavane udarcima čekića u ušni nakovanj. Nervoza zbog nesna narastala je kao poplava. Povremeno se pretvarala u goleme valove koji su udarali u vanjske zidove zgrade, prijeteći rušenjem svega što im je na putu.

Duboko iza ponoći morao sam primijeniti posljednje sredstvo uspavljivanja koga sam imao u stanu. Bile su to tablete apaurina koje sam koristio ranijih godina kad su me napadale lumboišijalgije i diskushernije i kad od jakih bolova nisam mogao zaspati. U kutiji gdje smo držali kućnu zalihu lijekova pronašao sam načetu tablu apaurina. Popio sam najprije jedan, a kako ni nakon pola sata nisam osjetio njegovo djelovanje, progutao sam još dvije tablete.

San je došao pred zoru. Uhvatio me na izmaku snage, kad sam već počeo razmišljati o tome da sve preostale apaurine saspem u utrobu, te da tako opijen ugasim groznu zrikavu pjesmu. Sreća da nisam, jer je na tabli bilo još pet tableta koje su me onako umornog mogle odvesti do tamnih vrata vječnosti.

Spavao sam možda sat ili dva kad su me granate vratile u sumornu stvarnost. Pale su u blizinu trga i dobro sam čuo udare gelera u zid na južnoj strani zgrade. Kada se prasak granata stišao, ponovo se javio zlokobni glas zrikavaca. Nemilosrdno je udarao u mozak, odbijajući se prema izlaznim vratima ušnih školjki. Tu se rasipao, praćen novim zrikavim valovima koji su nadolazili iz slušnih kanala. Grozomorna muzika nije prestajala. Obnavljala se kao na pokretnoj filmskoj traci, tukući me ravno u mozak i srce. Pod njezinom pratnjom, izmrcvaren od nesna i slabe prehrane, otišao sam na radne obaveze u civilnoj zaštiti. Radio sam ubrzanim tempom, nastojeći potisnuti dosadnu pjesmu u sluhu. Povremeno mi je to uspijevalo, naročito onda kada bi vanjski zvukovi nadjačali unutarnje. Zrikavci bi na neko vrijeme utihnuli, vraćajući mi nadu u mogući kraj nepodnošljivim mukama. No, to ne bi trajalo dugo. Čim bi vanjski zvuci utihnuli, zrika se nastavljala još većom žestinom, probijajući mi moždane ovojnice do kosti lubanje.

Po završetku posla obratio sam se za pomoć doktorici u naselju. Opisao sam trenutak kad su se, nakon detonacije granate, pojavili prvi zrikavi tonovi u sluhu te se požalio na nesanicu koja me pratila prethodne noći. Ohrabrila me uvjeravanjem kako će ta muzika zrikavaca prestati za nekoliko dana. Opisala je neke slučajeve pacijenata koji su imali iste simptome nakon detonacija granata. Kod većine je zujanje u ušima prestalo. Tek je dvojicu morala uputiti specijalistima na koševskuotorinu. Jedan se nastavio liječiti nekakvim kapima iz humanitarne pomoći, dok je drugi odselio kod rođaka u centar grada i ne zna se je li mu zuka u ušima prestala. I meni je dala te kapi uz malo pakiranje apaurina. Da ih upotrijebim  ako mi zrikavci opet ugroze san.

A ugrozili su ga, kako naredne, tako i svake druge noći koja je slijedila.

Kad sam se, nakon dvadesetak dana ponovo obratio doktorici za pomoć jer su zrikavci bili sve glasniji a tablete apaurina potrošene na kakav-takav san, ona mi je napisala uputnicu za specijalistu otorinolaringologa.

Sljedećeg dana došao sam na pregledu kod doktora Milana Mandilovića koji je radio u Državnoj bolnici. I njemu sam do detalja opisao trenutke kad mi se javilo zujanje u ušima, te tok njegovog prerastanja u napadnu pjesmu zrikavaca. Doktor je vrtio glavom, tražeći odgovor  na medicinsku dilemu još jednog u nizu pacijenata koji su se žalili na iste zdravstvene probleme. Pošto nije mogao uspostaviti pravu dijagnozu, uputio me na tonalni audiogram odnosno vestibulogram. Taj pregled nije otkrio gotovo ništa. Utvrđena je samo obostrano laka perceptivna redukcija sluha, desno od 25 do 60 DB, lijevo do 45 DB iznad 4000 Hz i postavljena dijagnoza’ Hypacusissensorineuralis, bilat. gr. laevis’. Određena mi je terapija lijekovima ‘Idem’ i ‘Apaurin’.

Naredni kontrolni pregled kod doktora Koste Pejića nije, također, otkrio ništa novo. Potvrđena je ista dijagnoza, a pošto prethodni lijekovi nisu donijeli nikakvo poboljšanje, određena mi je nova terapija fiziološkom otopinom ‘Complaminamp.’ i B vitaminom, te mirovanje dvanaest dana za vrijeme korištenja toga lijeka.

Ni od te terapije nije bilo boljitka. Zujanje je nastavljeno istom dinamikom, a tempo sviranja zrikavaca za nijansu se pojačao.  Na momente mi se činilo kao da će mi se glava raspasti. Pred badnji dan te devedesettreće ponovo sam otišao na kontrolu, ali ovoga puta kod trećeg liječnika u bolnicu Koševo. Opisao sam, po tko zna koji put, iste simptome i ponovio  kako mi raniji lijekovi nisu pomogli. Ušna muzika nije ni za herc smanjena. Čak su se javili neki novi zvukovi slični onima koji dolaze sa žica dalekovoda. Kao da sam uplovio u luku nekoga drugog svijeta. Možda marsovaca ili nečeg trećeg.?

Negdje oko tog vremena u Sarajevu su boravili strani liječnici. Čini mi se, oni bez granica. Među njima su bili i specijalisti za bolesti sluha. Upravo oni su, na iskustvu američkih ratnika u Vijetnamu, dijagnosticirali tu vrstu oštećenja slušnog organa i ustanovili da je ona, za sada, neizlječiva. O tome sam detalje doznao kasnije. Tek, na ovom pregledu uspostavljena mi je nova dijagnoza ‘Tinitusaurisbill post blasttraumam’, te određena terapija Vazodilatator / Fonzylane a 150 mg tbl /. Tome je pridodan i apaurin od 5 mg.

Ni danas ne znam što se krije pod tom dijagnozom. No, znadem da mi ni taj lijek nije pomogao. Dijelom mi je bila od koristi jača doza apaurina uz čiju sam pomoć hvatao nešto brži san. Prilikom sljedeće kontrole, a to je bilo na badnji dan, sve je ostalo po starom. Propisana mi je nova doza apaurina, valjda da ne idem kući praznih ruku. Doktorica mi je usput sugerirala da što manje obraćam pažnju na te zvukove. Da slušam jaču muziku, da stalno pričam s ljudima te da u tim grdnim ratnim danima razmišljam o pozitivnim stvarima. Samo se na taj način zrikavci mogu, makar privremeno ušutkati, a sluh raditi ono što su mu priroda i bog odredili.

Na ovom mjestu treba reći kako je dobro izbjegavati dublja čačkanja po osjetljivim bolestima i eskivirati medicinske eksperimente na vlastitim organima. Uvjerio sam se u to kad sam, prilikom posjete mom dobrom prijatelju meštru IbriMuratagiću, saznao nešto više o svojoj novoustoličenoj a ratom izazvanoj slušnoj bolesti.

Meštar Ibro ležao je tih dana prikovan za krevet u koševskoj bolnici. Na ratnom položaju Žuč ponad Sarajeva pogođen je srpskim metkom iz protuavionskog topa, koji mu je slomio kost  ispod potkoljenice. Doktori su mu na brzinu i ne baš kako medicinski propisi nalažu, namjestili razdvojene koske te mu cijelu nogu uvaljali u gips. Tako je moj dobri meštar ležao zavaljen na metalnom krevetu iznad koga se nalazila rampa namijenjena za manevre nepokretnih bolesnika. Do Ibre je na krevetu sjedio ljepuškast mladić star jedva dvadeset godina. Bio je previjen zavojima omotanim oko glave od tjemena do podvratka, tako da mu se nije vidjelo ni jedno uho. Mladić je objema šakama pridržavao klonulu glavu, zadubljen u neke svoje, nikom poznate misli. Da mu ne bih smetao nešto jačim glasom koga sam podizao zabogoslabljenog sluha, svaki put kad bih nešto kanio reći, približavao sam usta Ibri i skoro mu šaputao na uho.

Kad je meštar primijetio moju bojažljivost u govoru, nasmijao se i glasno mi kazao kako mogu vikati koliko me volja, jer taj mladić više ništa ne čuje. Ispričao mi je njegovu tužnu priču, dodavši na kraju kako je dobro da nisam dizao preveliku halabuku oko svojih zrikavaca u ušima. A ta priča nesretnog mladića imala je otprilike ovakav zaplet i rasplet.

Prije nekog vremena momak je bio na liniji ispod Trebevića kad je u njegovoj blizini eksplodirala agresorska granata. Geleri su ga mimoišli, ali je za trenutak ogluvio. Poslije su mu se, kao i meni, javili neizdrživi zvukovi u ušima. Zujalo je, zvrjalo i zrikalo u glavi da noćima nije mogao oka sklopiti. Povazdan je hodao po bolničkoj sobi i hodnicima, stavljajući kažiprste u oba uha. Kukao je i plakao, tražeći bilo kakvu intervenciju od liječnika. Kad im je dosadio molbama za pomoć, predložili su mu operaciju. Usput su mu skrenuli pažnju na mogućnost gubitka sluha ako operacija ne uspije, kao i na to da treba locirati uho odakle dolaze nesnosni zvuci. Mladić je na sve pristao, potpisao potrebne papire i predao se na milost i nemilost neizvjesnom operativnom zahvatu.

A rezultat toga zahvata bio je više nego porazan. Nakon operacije zvuci su prestali, a sluh je bio ugašen za sva vremena. Mladić je ostao gluh, jer ograničene medicinske tehnike i stručno  znanje liječnika, nisu bili u korelaciji s tom vrstom naprasno zarađene bolesti. A nije se, zapravo, ni znala prava priroda njezinog nastanka niti posljedice iznuđenog operativnog liječenja.

Kasnije ću, što iz knjiga, a što od liječnika koje sam poznavao, saznati malo više o toj vrsti oštećenja sluha. Ona se otprilike može laički sažeti u nekoliko rečenica koje zapisujem zbog svih ljudi kojima se dogodila slična nesreća ili ih ona možebitno čeka.

Čovjekovim sluhom, po medicinskim otkrićima, gospodari nekoliko sićušnih dijelova koji primaju i prenose zvuk. Među njima je i živac acusticus. Tako su mi rekli stručnjaci, pa tako i zapisujem. Taj mali čip, da ga tim imenom nazovem, podsjeća na tananu žicu u sijalici koja usijanjem proizvodi svjetlost. Baš taj acusticus, pri jakim detonacijama, sklon je oštećenjima i samoproizvodnji vlastitih svemirskih zvukova koji se ne mogu ničim ukloniti. Medicina je još daleko od rješenja te enigme zlosretnih ljudi kojima su zrikavci nastanili sluh.

I danas mislim kako je sreća u nesreći to što mi liječnici nisu preporučili operaciju kao mladiću iz Ibrine seobe. Jer da jesu, možda bih pristao pa završio isto kao i on. Ovako sam, ako ništa drugo, sačuvao sluh a s njim i zrikavce koji me prate na svakom koraku. Ne žalim se zbog njih, jer je gluhoća gore zlo od bilo kakve pjesme.

 Nakon svih dijagnoza i terapija, zatvorio sam knjigu liječenja oštećenog sluha te se predao u ruke sudbini što je ispunjena pjesmom kakvu nikome ne želim. Slušam tu pjesmu od jutarnjeg buđenja pa do prvog sna. I podnosim je kao i sve drugo što me muči i opterećuje, odbijajući misli o najgorem. A gore od nje su dvije konačne stvari: trajni gubitak sluha i njezino visočanstvo, nasilna ili prirodna smrt. Ništa me od toga u ovim godinama ne zanima, pa strpljivo i muški podnosim zuku, zvrku, zriku i dosadnu pjesmu zrikavaca u vlastitom sluhu. Teško je to, ali drugog izlaza nema. A kad ga već nema, onda je bolje primiti to kao neželjen dar i nositi ga zajedno s ostalim prtljagom života što ga nosi svaki ljudski stvor.

U borbi protiv dosadne svirke u sluhu koristio sam i koristim razne metode samoliječenja. Od autosugestije, rada, priče, čitanja i pisanja, pa do alkoholnog klistiranja. Sve mi to pomaže na svoj način i u granicama vlastitog trpljenja. Možda mi najviše koriste povremene maliganske terapije koje su sastavljene od praktičnih seansi i duhovnog transa. Kad čovjek pije alkohol umjesto apaurina, san ga nikako ne može zaobići. Kao ni pjesma koja je uvijek jača od one što dolazi iz glasa zbora dosadnih zrikavaca. Još kada se složi društvo meraklija i poteče rijeka sevdalinska, nema tih zrikavaca koji će preživjeti tu silu radosti što ispunjava dušu čovjekovu. Ne koristim često tu vrstu terapije kako sam je koristio u prvim poratnim godinama, ali mi dobro dođe kao nadopuna i osvježavajuće sredstvo za razbijanje svakodnevne životne monotonije.

Apaurine sam odavno izbacio iz upotrebe kao oružje u borbi za miran san. I moram reći kako bolje spavam od mnogih koji bez tog lijeka ne idu u noć. Uz to i manje sanjam o svemu što me muči.

Na zbor zrikavaca mislim samo onda kada nadjačaju snagu moje šutnje. Tada okrenem ploču i radim što me volja.

Tako potisnem zriku iz svoga slušnoga polja.

Ne baš do kraja, ali dovoljno za san.

Danju je nešto drugo, jer tad me liječi rad.

 

Ivo Mijo Andrić

 

O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here