ZEMLJA

ZEMLJA

Kako zaboravih ti rođendan,
minus je to za mene, možda
i nije neki problem jer Zemljo
gledam te svakog dana, raduju me
tvoji izlazci sunca i vatreni zalasci
tamo daleko iznad pronstranstava
nebeskih,
tamo gdje spajaju se oceani
i masivi planina, griju mi dušu u trenucima
tuge i plača,
zapravo zasuzim na svaki
otvoreni tulipan, na pjev ćuka i rođenje
mladih kozlića i nije to suza kao i za
crne duge već kap sreće jer volim Te Zemljo,
jedina moja, koljevko snova, hranilica
djece, uvalo gdje bačeno je sidro ruzinavog
broda, i kažem Ti jedina moja, budi jaka
i kad te lome, kad ti pale korijenje, a oluje
čupaju srce, ne daj se Lane moje kad začuješ
hitac snajpera tamo na granici sjevera,
bilo je i gorih stvari zar ne ali izdržljiva si Ti,
junačino moja, jakih bokova, snažnih udova,
očiju plavih poput svjetionika,
znam udarci su to i nije lako, ni tebi, ni meni,
ni djeci što ostaju bez očeva i majki, bez dude,
umiru od gladi… no, ostaje nam nada i vjera,
svjetlost božanska i rađanje nove
mladosti na ugašenim ognjištima…

Denis Kožljan

O autorici: Denis Kožljan rođena je 13. 08. 1961. u Puli gdje danas živi i stvara. Iako je po struci odgajatelj predškolske djece, od polaska u mirovinu, dakle već desetak godina, piše, slika i bavi se fotografijom. Intenzivnije je počela iskazivati svoju kreativnost koja čuči negdje njoj od prvih školskih dana. Sloboda, prostor, humanost na djelu, to je samo djelić onoga što zaokuplja njene misli, bilježi perom, škljocanjem fotića ili na slikarskom platnu- prostor, prirodu, zapravo motivi njezinih fotografija su nebo, zemlja, zrak i voda. Zalasci sunca, buđenje zore, krajolici Istre, cvijetovi, kukci su najčešći motivi njenih fotografija u boji ali također i crnoj bijeloj tehnici. Kako je Denis, žena u kojoj neprestano tinja plamičak ljubavi, sasvim je očito da se ta ljubav prenosi i na njezina stvaralačka djela.