ŽALBA
Konsterniran sam. Prosto, narodski rečeno: šokiran. Nije to stanje trenutka, već konstanta koja će me pratiti do kraja života. Stres za koga današnje društvo nema lijeka, niti će ga imati u vremenu što mi je na ovome svijetu preostalo.
Poklade su dan kada se spaljuju vještice i iluzije. Tada nas maškare uveseljavaju životinjskim izrazima lica i odjećom ovnujskog izgleda. U doba poklada gladni zaboravljaju na glad, a žedni na žeđ. Jer, s njima nastupa vrijeme posta, pa će se manje jesti i piti. I više odricati od svega što nije nužno, da bi se slijedio put pokornog bića nazvanog imenom – Čovjek.
U takvom pokladskom ozračju, dana 24.2.2009. godine poštar mi je uručio rješenje HZMO-a o priznavanju prava „na razmjerni dio prijevremene starosne mirovine u ‘svoti’ od 178,33 kune mjesečno“. Mudri bi rekli ‘u iznosu’, jer leksem ‘svota’, ipak, asocira na nešto mnogo veće i veličanstvenije od napisanog tričavog iznosa.
Rješenje me u prvi mah, dok nisam otvorio kuvertu, obradovalo te mi izmamilo vedar osmijeh na lice. A onda me, neki trenutak kasnije kada sam pročitao bijednu liliputansku „svotu“ do bola rastužilo, navlačeći mi tijesnu masku gorčine i očajanja na dobrano izborano staračko lice. Zgrozilo me i zgromilo iznosom mirovine koji mi je određen za ‘razmjerni dio mirovinskoga staža ostvarenoga u Republici Hrvatskoj’. Pisanim slovima stotinu sedamdeset osam kuna i trideset tri lipe. Ili, u stranoj valuti, dvadeset pet eura odnosno pedeset konvertibilnih bosanskih maraka. Taj bijedni iznos ostvaren je za šest godina radnoga staža kojega sam stekao u slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj državi, radeći kao diplomirani politolog i magistar ekonomije poslove privremenog srednjoškolskog profesora, instruktora vožnje i pisca – samostalnog umjetnika. Neko vrijeme čak i plaćajući mirovinsko osiguranje vlastitim sredstvima iz osnova generacijske solidarnosti u iznosu, ako se ne varam, od cca 500 kuna mjesečno.
U dobra vremena, koja nikada nisu ista za svako ljudsko biće, u prigodi odlaska u mirovinu pripremane su fešte na kojima su se okretali janjci i pajceki na ražnju, ili su se pekli piceki u rernama. I danas to neki čine kad u mirovinu odlaze s visokih položaja državnih dužnosnika i menadžerskih velikaša. No, devedeset posto preostalih smrtnika niti taj dan slave, niti mu se raduju kako su se naši djedovi i očevi u takvim prigodama radovali.
Kada je početkom sedamdesetih godina moj otac stekao prijevremenu starosnu mirovinu, mati je s vješalice u sušnici skinula poveći svinjski but te ga, uz rakiju šljivovicu, servirala očevom društvu rudara iz lipničkih i tuzlanskih ugljenokopa, koje je do kasno slavilo taj svečani dan. Dvadeset godina naša je porodica pristojno živjela od očeve rudarske mirovine. Dvije su se mlađa sestre od nje odškolovale, a majka i otac nikada nisu bili bez dinara u džepu.
Poslije očeve smrti, koja se dogodila u ljeto devedesete godine prošloga stoljeća, majka je naslijedila penziju umanjenu za petnaest posto. I bila joj je dovoljna za pristojan starački život te za pokrivanje troškova smještaja u staračkom domu u kojem je jedno vrijeme boravila.
A onda je došao rat i sve se u tren okrenulo naopačke. Mirovina se vrtoglavo približila nuli kao i moja plaća u opsjednutom Sarajevu. Kako su se, uostalom, okrenule i sve mirovine i plaće u tom poganom ratnom vremenu na prostorima razrušene bivše države. Život je skliznuo u provaliju. U živo blato podivljale ljudske naravi, zla i pohlepe. U zlo ratno doba s nekoliko dojč maraka mjesečno krpio se kućni bužet. Tko nije imao zemlju, u saksijama je uzgajao povrće, a iz oblaka pio kišnicu. Tako je bilo za vrijeme rata u gradovima i selima koja su opsjedale podivljale agresorske i neke druge zlehude vojske.
Nakon svakoga rata obični su ljudi živjeli u bijedi i siromaštvu. Tako je bilo i kod nas od sredine devedesetih godina. Pobjedničko slavlje, dozirano vještim manipulacijama novih vlastodržaca, djelovalo je na mase poput opijuma. Baš onako kako djeluje droga na uspavani um zavedenog narkomana. Mnogi su i danas opijeni tim lažnim eliksirom probuđene zrakomlatne snage i ne trijezne se, unatoč činjenici da je cijeli svijet utonuo u blato ekonomske i duhovne recesije. Oreol pobjednika protiv unutarnjeg i vanjskog neprijatelja ne da im dalje od kratke pameti. I drži ih raspete na praznoj plohi, kako je držao sve pobjednike ‘dobivenih’ bitaka u dugoj povijesti besmislenog ratovanja. Carstva su dolazila i prolazila, samo je opstalo i ostalo carstvo ljudske gluposti i uzajamne netrpeljivosti. U tome carstvu živimo i danas.
A život je tako lijep da mu nema ničega ravnoga na ovome svijetu. I tako težak onima koji se u njemu ne snađu, pa ih vjetrovi vremena uzmu pod svoje kako su uzeli mnoge, pa i mene među njima posljednjih godina.
U tu realnost nevremena, po tko zna koji put, vratilo me i ovo nesretno rješenje o mirovini. Ovaj papir od nekoliko stranica kojem sam se radovao od kad sam podnio zahtjev za prijevremeno umirovljenje zbog nemogućnosti pronalaska stalnog zaposlenja. Radovao sam se trajnom statusu, iako sam unaprijed znao da on neće biti ni bajan niti blagodatan.
Hipokrizija društava u tranziciji toliko je već nagrizla međuljudske odnose da je i nenormalno postalo normalnim, a neetično se preoblikovalo u nazor etično. Ubilačka, rušilačka, piromanska i lopovska ratna psihologija, ostala je u glavama mnogih ljudi. Po njoj je rađen poratni model sistema u kojem pohlepni i snalažljivi prolaze daleko bolje od vrijednih i poštenih. U kojoj sisate i guzate starlete te ini lijeni luftiguzi i meketala, svojom stupidnošću prosvjetljuju slijepe promatrače izvitoperene društvene zbilje. U takvom ozračju proizveden je sloj persona koje su pokupile kajmak tuđih ratnih i radnih zasluga te se domogle otetih radničkih tvornica, dobrih državnih položaja i visokih mirovina. Oni danas vladaju društvom. Oni su danas carevi u carstvu bijede i neimaštine ogromne većine siromašnoga stanovništva. Raspojasani trgovci obezvrijeđenim društvenim vrijednostima, koji nemilice rasprodaju strancima bud zašto narodno srebro i blago i zadužuju petu generaciju djece naše djece i unuka. Usput, nas starije i nemoćnije ostavljaju bez neophodnih lijekova, otimajući nam novce za ono što smo nekada imali besplatno. Tim „dobročinskim“ gestama šalju nas pod zemlju prije nego su nam Bog, ako ga ima, i priroda koju svakodnevno gledamo, to trajno mjesto boravka odredili.
Tko to ne vidi, taj je slijep kod očiju. Tko to ne čuje, taj je gluh kod ušiju. Tko to ne osjeti, taj nema osjećaja, kao što ih nisu imali ni oni koji su donosili mirovinske i druge zakone protiv vlastitog sirotinjskog radništva i naroda.
Uostalom…
Znao sam, dakle, da će mi, kao i milijunima drugih ljudi sa trusnih balkanskih prostora, nakon nepotrebnih krvavih etničkih i građanskih ratova, mirovina biti mala i nedostatna za iole normalan život. Nakon svega kroz što smo prošli, čovjek se više ničemu dobrome ne može nadati. No, nisam očekivao da će to poniženje biti umotano u celofan u kojem je mizerna ‘svota’ od stotinu sedamdeset osam kuna i trideset tri lipe. Izračunata čarobnom formulom sastavljenom od brojki i zareza pred kojima ostaje nijema i moja malenkost koja je nekada davno stekla diplomu poslijediplomskog studija na ekonomskom fakultetu. U šumi brojki, svakovrsnih vrijednosnih, osobnih i inih bodova i faktora, teško bi se snašao i vrli doktor ekonomskih znanosti, uvaženi profesor Slavko Kulić. Viša matematika i zakukuljena tehnika izračunavanja mirovine mora ostaviti bez teksta neuke ekonomske laike i prepustiti ih sudbini činovnika ente klase koji marno računaju ljudske mirovine, strogo pazeći da ne oštete uvijek deficitom nategnuti državni proračun i sredstva mirovinskih fondova koja su rasipana na sve strane kako se kome prohtjelo. Valja tom matematikom i tehnikom popeglati sve izrasline prevelikih mirovinskih davanja onima koji ostvaruju visoke privilegirane ili koruptivnim putem pribavljene nezaslužene mirovine. Jednako tako i mirovine ostvarene uz podmićivanje članova teško oboljelih zdravstvenih tijela koja odlučuju o inim bolestima i vještačkim invalidnostima. Pa onda, lažnim dijagnozama izmišljenih PTSP-eova i sličnim manipulacijama prenapuhanih zaslužnika s visokim vojnim činovima i niskim moralnim vrijednostima, stečenim u ratovima koji mirnim i čestitim ljudima ne mogu služiti na čast. Takvih je na ovim prostorima koliko prhuti u neopranim glavama. U njih dakako ne ubrajam poštene i čestite ljude koji su društvena priznanja, ratna odlikovanja i pristojne mirovine zasluženo stekli i ostvarili.
Zakon je zakon, reći će okorjeli birokrati, i njega valja poštovati. Neka se poštuje, kažem i ja, bivši branitelj radničkih prava i parlamentarni savjetnik, a danas, tek, ofucani legalist svega postojećeg, dakako, u narodnoj i umirovljeničkoj ilegali.
Ali otkud baš pravo vrlom činovniku i njegovom šefu, uvaženom predstojniku, da mi nezakonito oduzmu dio pošteno odrađenog mirovinskoga staža. I otkud im kuraž da mi za pet godina, jedanaest mjeseci i dvadeset sedam dana odrede osnovnu mirovinu čija vrijednost za svaku godinu staža jedva prelazi ‘svotu’ od trideset kuna. Kada se ta ‘svota’ pomnoži sa stažem, dobije se puni iznos te moje tričave mirovine. Otkud im toliki moral kad znaju da se za taj iznos mirovine, po današnjim cijenama, može kupiti tek trideset štruca polu-bijelog kruha. Ili, trideset litara razblaženog mlijeka. Ili, popiti trideset kava u osrednjem kafiću (bez mlijeka, naravno). Ili, platiti jače uže za vješanje (slabije je tanko i može, ne daj bože, puknuti). Otkud im sve to? Kako njima, tako i onima iz vlade i parlamenta koji su predlagali i donosili takav kastralni zakon.
Jest da su se oni pobrinuli pa su mi primjenom naprijed navedenih bodova i faktora na taj jad od mirovine pridodali još sedamdeset zaštitnih kuna, valjda za dopunsko zdravstveno osiguranje, tako da se ukupna svota, o, spasitelju moj presvijetli, popela na ‘ogromnih’ dvjesta četrdeset osam kuna i sedamdeset pet lipa. Zbog čega, kako i zašto se došlo do te ‘svote’ najniže razmjerne mirovine za mojih trideset osam godina i šest mjeseci ukupnoga radnog staža ostvarenog u dvije države nastale iz jedne silom razbijene. To samo činovnici HZMO i njihovi nadređeni šefovi znadu. Ja, barem za sada, dok pišem ovu tužnu priču, ne znam.
Znadem jedino da ću, u zakonskom roku, izjaviti žalbu višoj instanci i u njoj osporiti ‘krađu’ osam mjeseci staža. Zatim, znam da ću prigovoriti na visinu i način izračuna tog ‘bijednog’ razmjernog dijela prijevremene starosne mirovine koja me, ako ću kazati i pisati po duši, u crno zavila. Jednako kako su i mnoge druge vrijedne ljude, u crno zavila mnoga druga pisana i nepisana pravila otimačkog liberalnog kapitalizma koji je, već dosad, mnogim praznim glavama napunio račune u stranim bankama i na dalekim egzotičnim otocima. A sirotinji pritom ispraznio džepove, oduzevši mnogim čestitim ljudima radna mjesta i sretniju budućnost.
I da puno ne duljim, gotovo već unaprijed znadem, da će mi na sličan način i po istome principu odrediti i drugi ‘razmjerni dio prijevremene penzije/mirovine u susjednoj, rodnoj mi državi u kojoj sam radio manje-više važne i u mirna vremena dobro plaćene poslove trideset i tri godine. Nije teško biti prorokom u hudom vremenu pa naslutiti da će mi i tamošnji činovnici, može bit, umanjiti staž osiguranja te da će mi, vođeni logikom štednje na malim običnim ljudima, odrezati nižu osnovicu penzije od one na koju imam pravo po tamošnjim propisima. A sve s ciljem da se i na moj račun uključe u akciju štednje i stabilizacije milog im kapitalističkog društva. E, da bi pokrpali rupe koje su stvorene idiotskim ratom i one druge koje vlast stvara staklenim mirom.
Teško je u neratno vrijeme primati elektrošokove od onih koji su raspirivali ratni požar da ga što više razgore te iz njega i poratnog mira izvuku svoj krvavi dio. Još je teže gledati kada te potkradaju i prave budalom persone koje matematika vodi u dva smjera. U jedan za sebe i drugi do sebe. Kod ovoga prvoga: jedan i jedan su oduvijek bila tri. A kod drugoga, taj zbroj je uvijek davao rezultat veći od dva. Na toj logici počiva vrli nam liberalni kapitalizam. Pojednostavljeno kazano, na rojs-ćesićevskoj paroli: ‘tko je jamio, jamio je.’ A tko nije, neka se ‘ebe. Tko to ranije nije znao, upoznat će danas ili sutra kada mu dođe vrijeme za umirovljenje. Neki možda i prekosutra, ali tada će već biti kasno. Jer, mirovine su sve manje, lisnice sve tanje, a troškovi života sve su veći i nepodnošljiviji. Ako smo se zato borili, to smo gospodo narodna i dobili. I s tim se moramo pomiriti pa… u miru umrijeti.
Upravo onako, kako ću se i ja pomiriti ako mi nadležna instanca odbije žalbu i ostavi me sa ‘razmjernim dijelom mirovine’ dovoljnim za štrucu polu-bijelog kruha na dan. A i što će mi cijela štruca polu-bijelog kruha kada je mogu prepoloviti pa uštediti pola toga razmjernog dijela. Kao da moram jesti baš svaki dan. I kao da moram uvijek biti sit. Naučio sam ja kao dijete gladovati i iza onoga rata, pa mogu i danas iza ovog bijesom izazvanog. Svakodnevno sam se tim sportom bavio za vrijeme domovinskih, otadžbinskih, agresorskih, međunacionalnih, građanskih i inih ratova koji su početkom devedesetih godina vođeni ‘u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu’, kako je to zorno i bolno u jednom stihu zapisala pokojna pjesnikinja. Važno je da su se na razmeđi dva stoljeća rasprsnuli snovi voždova, a ostvarili se lijepi sni poglavara, kako bi slikovito rekao dežurni satirik u mojoj odveć iskonsterniranoj glavi.
Ako mi ponestane novca pomoći će mi, ufam se, moji najbliži. Budem li teško obolio, za lijekove i liječenje prodat ću sve ono što sam, zajedno s obitelji gotovo polustoljetnim radom i odricanjem stekao i vlastitim rukama i umom napravio. Tako to rade ljudi u svim današnjim tranzicijskim državama. Razlika je jedino u tome što neki od njih ne prodaju svoje već tuđe, oteto iz ruku i od grla vrijednih radnika i vlastitog naroda.
Ako već imam pravo na ljutnju, onda nemam pravo na šutnju.
Kažem to na kraju priče, čiji nastavak slijedi. U nekoj drugoj knjizi pisanoj na drugi način.
I na nekom drugom mjestu, ali u isto vrijeme.
Snatrim kako se dugo neće promijeniti ovo što smo stvorili radom, a razorili bezumljem i ratom. Puna je povijest ovakvih primjera i ne treba im se nimalo čuditi, niti ih treba slijepo slijediti.
I, zato…
Pamet u glavu djeco moja, pa put pod noge, tamo gdje vam je bolje.
U novo doba, ili na drugo polje.
Odavno već nitko ne recitira Šantićevu pjesmu ‘Ostajte ovdje’.
Niti kao nekada, u akšam, pjeva sevdah ‘Eminu’.
(Napisano uz poklade 2009. godine)
P.S. Nekoliko mjeseci kasnije ostvarena su moja crna predviđanja o krađi radnoga staža i umanjenoj ‘srazmjernoj penziji’ u susjednoj, rodnoj mi državi. I tamošnji MIO/PIO nezakonito mi je oduzeo osam mjeseci pošteno odrađenog poratnog radnog staža. Pritom mi je naplatio gotovo dvije godine staža provedenog u Civilnoj zaštiti u opsjednutom Sarajevu, jer je država odbila platiti doprinos onima koji su spašavali civile i njihova dobra, a nisu nosili oružje i ubijali one s druge strane barikada. Također mi je ostao nepriznat staž i primanja koja sam ostvario radeći u dvije države istodobno.
Da stvar bude još tužnija i komičnija, moje žalbe na rješenja o utvrđivanju’ razmjernog’ i ‘srazmjernog’ dijela prijevremene starosne mirovine u obje države, glatko su odbijene. Bez uvažavanja ijednoga od desetak argumenata koje sam u žalbama istaknuo. Birokrate su i tu odnijele pobjedu nad nemoćnim pojedincem i njegovim pravima, kao i u milijune drugih slučajeva. Usput da dodam kako je od strane nadležnog državnog tijela odbijen moj zahtjev za priznavanje prava na dodatak na mirovinu jer, po njima, ne spadam ni u jednu od tri kategorije zaslužnih samostalnih umjetnika, iz kog sam statusa umirovljen. Gospoda je procijenila da pripadam entoj kategoriji hrvatskih pisaca i da ne zaslužujem ni lipu više od dodijeljene mi mizerne svote razmjerne mirovine.
Nadležnim sudskim instancama nisam se žalio na dobivena konačna rješenja, jer sam na vlastitom primjeru želio izbjeći potvrdu narodne izreke „Kadija te tuži, kadija ti sudi“. Zato ću u ostatku života, za nepunih četrdeset godina priznatog mirovinskog staža i poprilično nepriznatog, primati mirovinu i penziju u svoti i iznosu koji je znatno niži od od mirovine mnogih lažnih branitelja i lažnih invalida rada i minulih ratova. Stvarnim braniteljima i istinskim invalidima svaka čast, jer njih s lažnjacima nikada ne miješam. Istinu govoreći, nemam razloga ljutiti se ni na lažne invalide i branitelje, jer su oni ukazanu priliku u sveopćem državnom i društvenom kaosu i rasulu, sukladno važećim propisima i pratećom korupcijom, vješto iskoristili. Ali se zato svi stradalnici i oštećenici prljavoga rata, grabadžijske tranzicije i lopovske privatizacije trebaju s pravom ljutiti na one koji su sve to omogućili i za svoj račun dobro naplatili.
Ovu priču posvećujem svim umirovljenicima i penzionerima s trusnih balkanskih prostora koji dijele istu ili sličnu sudbinu, bez svoje krivnje, a uz blagoslov onih koji su tuđe pretvorili u svoje. I koji su sretne godine mira zamijenili užasnim godinama rata i poraća. A sve da bi sebi i svojima stvorili lagodan život i varljivu državotvoriteljsku slavu.
S njima danas dijelimo vrijeme koje nam je određeno do vječnog odlaska u ništavilo.
……..
/Dopisano na kraju poklada 2015. a potvrđeno pred poklade 2022. kada je razmjerni dio mirovine narastao na 320 kuna (ukupna mirovina iz dvije države ‘popela’ se na velebnih 2.300 kuna). Dakle za punih 13 godina, razmjerni dio hr-mirovine povećan je za impozantnih 70 kuna, iliti za više od pet kuna po godini, što može pokriti iznos još jednog dopunskog mjesečnog zdravstvenog osiguranja. Dobra je to i utješna stvar. Jer i bolesti su se u međuvremenu, skupa sa korona pandemijom, znatno uvećale pa je za lijekove potrebno izdvojiti puno više novca nego 2008. godine.)
P.S. Dugo sam dvojio treba li ovu tugaljivu i sramotnu priču bivšeg pravobranitelja radničkih prava, sindikalnog dužnosnika i parlamentarnog savjetnika, staviti pred sud javnosti i u prozaičnu knjigu. I na kraju sam, kao što vidite i čitate, prevladao dvojbu.
Za dobro onih koji će tek doći, jer ove su generacije već dugo u prolasku.
Neke i na odlasku! Nažalost! Njihovu i njihovih najbližih.
Ivo Mijo Andrić
O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Objavio je više od 50 knjiga poezije, proze, drama, aforizama, epigrama, eseja i književnih prikaza, te više knjiga s područja zaštite radničkih i ljudskih prava. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, arapski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. Među ostalim priznanjima, dobitnik je i međunarodnog priznanja “Naji Naman” za ukupan književni rad i doprinos, koje se dodjeljuje u Libanonu.
