SUD I USUD

0
62

Foto: Succo – Pixabay

 

Piše: Ivo Mijo Andrić

 

      Jednom sam u životu bio sudski porotnik. Jednom i nikad više. Mandat mi je trebao trajati četiri godine. A trajao je tek jedno suđenje.

     Jedno kao ni jedno.

     Jedno koliko i stotinu.

…..

     Čudan je bio sudski proces direktoru Dragomiru Pajiću.

     Još čudnije je bilo suđenje glumcu Nikoletini Bursaću.

     Bile su to teške godine s početka osamdesetih. Još teže će doći kasnije. Kada su se kockice povijesti krivo posložile. I kada su zlotvori i krvopije preuzeli kormilo broda koji tone.

                                                           …

     U trojnoj državi trojna su odličja. U trojnoj republici tri put se kažnjava.

     Prvi put jedne s velikim slovom M. Drugi put druge s velikim slovom S. Treći put treće s velikim slovom H. I tako ukrug. Dok zemlja ne stane.

                                                           …

     Proces drugu Dragomiru započeo je zbog naoko banalnog razloga.

     Za dan omladinskih radnih brigada, a taj se dan slavio prvog aprila, u Brčkom je bila velika fešta. U grad na Savi slilo se staro i mlado. Sve što se kreće bilo je u pokretu. A to što stoji, bilo je u stavu mirno. Na centralnoj bini smjenjivali su se folklorni ansambli. Nastupala su kulturno-umjetnička društva iz svih dijelova južnoslavenske zemlje. Među njima i ona  s druge obale rijeke. Šarena. Kitnjasta. Ukrašena narodnim nošnjama. Urešena malim i velikim dukatima. Milina za gledat. Ljepota za uživat. Osim u dva-tri detalja. A o njima ću kasnije. Kad za to dođe vrijeme!

     Pjesma i igra bez priče na takvim feštama ne ide. Za to je bio zadužen ON. Drug Rato. Prvi predsjednik mladih u zemlji ideala. A s idealima nije šala, kaže jedna ‘bora-čorbina’ pjesma. Za ideale se gine. I to, ne gine svako. Za ideale ginu budale, veli ta ista pjesma. Pa neka ginu, kad su budale, kažem sada. Sa pristojnog odstojanja. Bez prijeke zadrške. Lako je biti pametan kad pamet nije na vagi. Budi pametan meštre, kada se pamet važe.

     Onoga trenutka kada je uzeo riječ bivši predsjednik mladih a nešto kasnije i starih, mikrofon je već bio vruć. Ili pothlađen. Više to nije važno. No onda je bilo, jer glas se nije čuo. Zapeo je u grlu. Da ne ponavljam riječi optuženog, on će to priznati kasnije. Kad za to dođe vrijeme!

     Direktori su u svako doba dana i noći na meti državnih organa. Muških, a zašto i to ne reći; osobito ženskih. Inspekcija, u prvom redu. Kao velike zvjerke. Kao kapitalci, narodski kazano. Meta koja se ne promašuje. Kad sami griješe i kada, u njihovo ime, drugi greške čine. Direktor ne može biti svako. Mora se dokazati radom i znanjem. Mora biti lav. Vidra. Hijena. Vuk. Lisica. Pa i sam međed, ako zatreba za odstrel.

     Znao je sve to drug Pajić kada se prihvatio dužnosti direktora lokalnog doma kulture. Igrao je glavne uloge na filmu i u pozorištu. S mitraljezom je jurišao u prvim borbenim redovima. Slamao obruče njemačkih osvajača i lokalnih zgubidana, četnika i ustaša. Nikoletina je on bio! NikoletinaBursać! Jeste li čuli za tu silu od ljudeskare ili ste od Ćopića čitali nešto drugo? Ma ko to ne zna za Nidžu, jabuku moju crvenu? Recite mi, ko to ne zna?

     To vam je bio drug direktor Pajić. Snažni i namrgođeni glumac Nikoletina. Kao od brijega odvaljen. Guste crne kose. Mrka pogleda. Sokolskoga nosa. Do njega se moglo stići. Ali se nije moglo uteći. Ni da si pita! Jabuko moja… Jabuko mooojaaaa…

     Imao je drug direktor Pajić strica ili ujaka u Južnoj Americi. Da se ubijem ne znam je li u pitanju bio Peru, Čile ili Argentina. Možda i neka četvrta zemlja. Bio je taj ujo na strani onih protiv kojih se Nidžo borio na filmu i pozorišnim daskama. I koje je mitraljezom kosio  kao šiblje.

    U zao vakat išao je Nidžo u posjetu striki ili uji. Da s visine pogleda ocean. Prenese pozdrave rodbine. Vidi one koji ga se ne sjećaju. Upozna druge koje ne poznaje. Veliki su posli čekali druga Nidžu tamo preko bare. Čuda neviđena. Ispostavit će se to kad se vratio doma. I kad je u putnoj torbi donio ono što su mu dali. Kod finih ljudi darovi se primaju sa zahvalnošću. Makar i danajski bili. Kod onih drugih, svemu se gleda u zube. Čak i kada su socijalni. Ni njih kamenac ne zaobilazi ako se redovno ne peru.

     Šta su to spremili Nidži znat će se malo kasnije. Kad za to dođe vrijeme! Ono koje se sprema kad čovjeka oprez izda.

     Elem, drugu se Nidži dugo krčkala kaša. U loncu s poklopcem. U bosanskom loncu! Po receptu drugova iz politike. Čelnika, dakako..

     Ovdje prekidam priču o događaju koji je pomno praćen organima vida vrle nam službe državne bezbijednosti. Ne znam koja je razlika između te službe i ove današnje službe državne sigurnosti, ali mi se nekako čini kako smo tada bili bezbjedniji, dok smo danas sve nesigurniji. No to je za d(r)ugu priču…

                                                           …..

     Kad sam primio rješenje o izboru za suca porotnika, mislio sam, u prvi mah, kako je to zgodna igra za pasioniranog amatera detektiva ili za poluaktivnog djelitelja narodne pravde. Nešto kao igra mačke i miša u kojoj je netko drugi uvijek miš, a sudac službeni mačak. Brzo će se potvrditi kako to nije tako i kako sve skupa ima tek goli oreol farse.

     Poziv za suđenje drugu Pajiću i drugima primio sam na kućnu adresu. S povratnicom, za svaki slučaj. Da se ne desi kuršlus. Sudska vijeća su važna, posebno ako se sudi onome koji je nešto radio protiv naroda i države.

     A brzo će se ispostaviti kako je taj ‘onaj’ baš drug direktor Dragomir Pajić. ‘Golema zvjerka, boga ti. Čuda su ostala za njim. Crne rupe. Obraz debelko đon. Ruke krvave do lakata. Valjda od nošenja mitraljeza ili davljenja onih koje je trebalo daviti.’

     Takva je grozna optužnica stavljena na teret tom „gadnom“ tipu iz partizanskog filma. Tom ubojici fašista bez presedana. Gulikoži države i narodne imovine. Agitatoru svega postojećeg. Vatri koja gori. Dimu koji dimi u netom čisti nam zrak. I vodi koja sve to gasi bez milosti za one koji se guše.

     Imajte duše… Imajte duše…

     Te sam riječi izgovarao samome sebi, slušajući grozote koje su sipane u lice i na račun pokunjenog čovjeka u prvom redu sudnice. Bezbijedno okruženog dvojicom milicajaca koji su marno radili svoj odgovorni posao, mršteći se na sve što im nije bilo po volji. U mnogo čemu sam dijelio njihovu snagu i patnju. U isto vrijeme, takoreći. No, ne baš na istom mjestu. Oni dole do ‘opasnog krivca’ za sve što je radio a ja gore, uz dva prava i tri poluprava suca porotnika. I sudskog zapisničara sa strane.

     Za cijelo vrijeme rasprave vodio sam bilješke. Onako ispotiha, da šta ne zaboravim. Da ostavim dojam ozbiljnog i odgovornog sudjelitelja pravde. Te su mi bilješke nestale u ratu, kao i mnogo čega drugog što bi mi koristilo u kasnijem radu i pisanju priča. Sad vidim od kolike bi mi koristi bilo da imam podsjetnik o procesu kojeg se i danas nerado sjećam. I o kome pišem prije nego me amnezija uzme pod svoje. Pamćenje me još uvijek dobro služi, pa držim u glavi sve što mi je važno.

     Čak i to suđenje drugu Dragomiru.

     Da se ne zaboravi…

     S velikim simpatijama i tada i sada gledao sam i gledam na čovjeka koji je, stjecajem ružnih okolnosti, pao pod mlinski kamen vlasti. Kao i mnogi drugi. U ne baš velikom broju, ali dovoljnom za opomenu  svima koje napusti sreća. Kao što je napustila junaka Nikoletinu Bursaća nakon što je dobio filmski rat, a izgubio slobodu na posve bizaran način.

     Sve što sam na početku priče ostavio za kraj, pisalo je u optužnici. Jasno kao na dlanu. Nije tu bilo šale. Ako se i danas prave optužnice po istom kalupu, (a prave se, mada ne sve), onda sam jamačno pogodio temu. A ako i ima nekih razlika, za njih su nadležni drugi. Oni su za to plaćeni, pa im i sam bog vjeruje. Ako već oni ne vjeruju bogu.

     Pravda je duga kao i sam život. No, ako zatreba, brza je kao smrt. To svako na sebi vidi i osjeti. Drug Nidžo je tu kvaku shvatio prilično kasno. Jer, da jest, držao bi se pravila da nema izuzetaka. Kako za one što vrijede, tako i za druge što slijede. A njega su slijedili kao veliku zvjerku. Uporno i smjerno, kako to lisci znaju. I otkrili su ga ‘na djelu.’ Pa je kao David Štrbac došao pred sud. Narodni, kakav je bio onaj. Istina bez jazavca, ali i bez figa u džepu.

     A optužba je bila teža od samog kišnog neba. Pa je trebalo dokazati da neba, zapravo, nema. Kao što nema ni onog ko nebo drži u šaci.

     Od svega čega se sjećam izdvajam tek nešto detalja.

     Najprije iz optužnice koja je bila javna.

     Javno govorim o onom što nije palo u bunar i što je drugu Nidži stavljeno na teret. Kao omča koja je čovjeka vukla do samog dna života.

                                                           …..

     Tog kobnog prvog aprila kada se cijeli svijet šalio na svoj i tuđi račun, a mi slavili nezaboravnu godišnjicu omladinskih radnih akcija, nekom se plesaču u kolu omaklo pa je omanju zastavu okrenuo kontra od onoga kako je trebalo. Tako je ispalo da je zastava nacionalna dvobojka a ne višenacionalna trobojka. Ne razumijem se previše u grbove i zastave, niti do njih puno držim, pa mi je to bilo odveć prazno i smiješno. Ali državi nije, pa je druga Pajića, po principu kolektivne odgovornosti stavila pred sud pravde. Da okaje grijehe u ime svih živih iz devetsto i neke…

     Na istom tom skupu drug, bivši predsjednik socijalističke republike u užem smislu, primio se mikrofona koji mu je skrenuo glas za više od sto stepeni. Glas se nije baš dobro čuo pa je ispalo da bivši drug predsjednik ‘trokira’. Tako je svom bližnjem kazao direktor Pajić. A to je bila teška inkriminacija filmskoga partizana, prema onome stvarnom. Ne ureklo se, rekla bi moja pokojna baba. A ureklo se Nidži kada se tome najmanje nadao. Od onog iza leđa koji je sve to čuo pa potvrdio na sudu.

     Da sve bude u istom tonu bez boje, jer takvi su se filmovi tada snimali, našlo se direktoru Pajiću i drugih mana i greški. Kao recimo onih u poslovanju firme kojoj je bio na čelu. Ne znam ni jednog direktora kome se nisu mogle pronaći greške u poslovanju. Da ga ima, takvoga bi bog bez konkursa uzeo za svoga šefa računovodstva, a prekonoć bi s toga mjesta smijenio svetoga Petra. Svjedoke za takva nedjela ima ko boba na grozdu. Bilo ih je i u tom procesu i svi su pričali isto. Neuvjerljivim glasom i sa strahom u očima i grijehom na duši. Jer… bili su pod zakletvom.

     Od svih inkriminacija i grijehova pripisanih optuženom Pajiću, jedan je bio posebno težak i kabast. Nalazio se u torbi koju je drug Dragomir doteglilo iz Južne Amerike. Od strica ili uje a, možda, i nekog trećeg. U toj su torbi, bolje reći izravno u optuženikovoj kancelariji, istražni organi pronašli kompromitirajući materijal. Neke knjige i časopise od opake nam i opasne emigracije koja, uzgred budi rečeno, svima radi o glavi i ne zna šta bi drugo. Te knjige i ti korpus delikti pronađeni su na licu mjesta i tu nije moglo biti sumnje. Osim da ih je netko, vrlo učen, poturio tamo gdje treba. Tako je tvrdio Pajić, dok su nijemi svjedoci obdan gledali u prazno. Možda je bio u pravu, jer takve su se stvari radile, a i danas se rade kada se nekome želi zalijepit fleka na obraz.

     Ne sjećam se više šta je sve još stavljeno na teret optuženom Dragomiru Pajiću, ali držim da je bilo slično naprijed opisanom. Ni puno teže. Ni malo lakše.

     Uzalud se nesretni Nikoletina upinjao da dokaže kako nema veze sa grbovima i zastavama. Nije ih učio u školi niti se bavio filatelijom. Čak je tvrdio kako su mu sve zastave iste i jednako drage osim, naravno, onih pod kojima se tuđom voljom ginulo. I kako sve poštuje jer, takav je čovjek.

     No, kako to biva s pravdom, tužilac je ostao kod svog.

     Uludo je Pajić trošio vrijeme i na objašnjenja kako riječ ‘trokirati’ stoji u našem i stranom rječniku i kako još niko na nju nije bacio anatemu. Pa zašto bi on, kada već živi od riječi. I djela ako zatreba, da bi se spasila čast.

     Tužilac je i tu ostao na braniku ‘povrijeđenog ugleda i časti’ druga državnika Rate.

     Za račune se drug direktor izjašnjavao kao i svako ko se preračuna. Nešto je znao, a sve je drugo bila stvar šefova knjigovodstva i računovodstva. Oni su imali zakon, a po tom se zakonu radi. Direktor nije kapa skrojena za svaku glavu.

     Tako je govorio optuženik Pajić, a svi ga nisu čuli. Osim poštenih ljudi koji su pratili proces, s izrazom čuđenja na licu i sa gorčinom u duši.

     O knjigama gotovo da i ne treba trošiti riječi. U njima sve piše, pa kome se čita neka potraži knjige koje se masovno uvoze izvana i sve će mu biti jasno. Uglavnom, ko ima pravo partizana Nidžu učiti šta je to emigrantsko a šta imigrantsko, ako se podmeće kao jaje ptice kukavice. Kukala majka onome ko se tom rabotom bavi. A ne heroju Nidži koji nas od zla brani. Sve to s knjigama bilo je mutno od prve do zadnje stranice, pa sam kasnijih godina pazio da mi kakav doušnik ne poturi tuđa djela pod moja, te me onda optuži za delikt pisanja ili čitanja.  Svejedno. Za doušnike i državu to vam dođe na isto.

     Pajićeva odbrana u liku dvojice advokata, za cijelo vrijeme procesa, radila je svoj skupi i teško dokaziv posao. Juristi su temeljito bilježili ono što im se činilo važnim a preskakali moguće nevažne stvari. I svoj su posao na kraju dobro naplatili. Najviše neki beogradski advokat, za koga se kasnije pričalo, kako je oženio Nidžinu ‘sirotu’ ženu. Tek da je utješi dok je glumac u apsu. Ne znam je li to tako, a i da jest, to su privatne stvari u koje pametan pisac ne treba gurati nos.

     Tek kada se sve zbroji i oduzme, drugu je Nidži odrezana kazna strogog zatvora ‘u ime naroda’ za trideset i više posto niža od one koju je prognozirao i za koju se do zadnje kapi pravosudnog znoja zalagao drugi profesionalni sudac u vijeću.

     Srezali su je porotnici koji su na pravdu gledali posve drukčijim očima.

                                                           …….

     Nekoliko dana kasnije napisao sam pismo predsjedniku suda, te ga zamolio da me oslobodi dužnosti porotnika. Uvažio je moju molbu i do smrti mu hvala. Tako sam se riješio svih budućih sudbenih tereta koji su vezani za ljudske sudbine. I lakše mi je. Barem mirnije spavam i nešto slobodnije dišem.

     Nedugo iza toga, sudske se dužnosti riješio i predsjednik sudskoga vijeća. Otišao je čovjek u privredu gdje je branio ljude od onih koji im bez aršina sude.

     Jedan od porotnika čijeg se imena više ne sjećam, umro je nekoliko mjeseci iza izrečene presude direktoru Pajiću. Što od starosti, što od svega drugoga što nam život donosi. Bio je dobar čovjek po duši i partizan u srcu. Znam da je branio druga Nikoletinu, kao što bi i Nidžo branio sve nas da je zatrebalo u minulom ratu. S mitraljezom u ruci i čistom mišlju u glavi. Za razliku od inih koji su palili tuđe kuće i slali nedužne ljude u neki drugi svijet.

                                                           …….

     Sudski proces Dragomiru Pajiću bio je tek jedan u nizu onih kojima je država trenirala strogoću prema ljudima koji joj nisu po volji. Takvih je bilo, ni broj im se ne zna, u zemljama gdje su politika i vlast krojile ljudske sudbine. I gdje je kritična i ironijska riječ nerijetko pretvarana u krivično djelo.

                                                           ……

     Glumca Dragomira Pajića poznavao sam iz uloga koje je glumio. Glavna je bila ona o partizanskom junaku NikoletiniBursaću. Sjajna. Nezaboravna. Za sva vremena koja u život stanu.

     Direktorsku ulogu  igrao je u vrhunskom stilu. To znaju svi brčaci i ljudi diljem Bosne i Hercegovine. I bivše Jugoslavije, zacijelo.

     Za njegovog direktorovanja, Dom kulture u Brčkom bio je rasadnik kulture i ljudskog duha. U njemu su održavani na daleko poznati pozorišni susreti. Gostovali su umjetnici iz svih dijelova zemlje. Ljudovalo se i ludovalo u najpozitivnijem smislu. Pajić je bio matica oko koje se okupljale pčele, ose i trutovi. Kao i i opaki bumbari i stršljeni što su mu na kraju iz bogatih košnica isisali med. I otpravili ga tamo gdje mu nije mjesto. Iza rešetaka koje su rezervirane za neke druge ptice. Za grabljivice, na primjer. Za lešinare, također.

     Ali, ne i za glumce. Niti za dobre i vrijedne ljude, kakav je Dragomir bio.

                                                           …….

     Mnogo godina kasnije, kada su vjetrovi i kiše isprali pepeo sa zgarišta u ratu srušenih i spaljenih kuća i domova, od prijatelja brčaka saznao sam da je Dragomir Pajić kao izbjeglica završio svoj životni vijek u Kanadi. Daleko od zemlje koju je volio i ljudi s kojima je dijelio godine radosti i godine tuge.

     Iza njega je ostalo sjećanje.

     Lijepo kod dobrih ljudi.

     Ružno kod onih drugih.

     A, takvih je uvijek bilo.

     I, takvih će vazda biti.

 

O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here