STRANAC U NOĆI

0
804
Foto: Simon Migaj - Unsplash

STRANAC U NOĆI

 

         Luka je izašao iz kafića i ponovno se našao na ulici. Godio mu je svjež zrak. Pustio je da ga ulice same vode. Ne treba misliti, samo gledati, upijati, pretvoriti se u ogledalo, sliku. Prepustiti život njemu samom. Pa što bude da bude! To je bio početak rezignacije. Rezignacija je opasna, ali ipak bolja od patnje, straha i neizvjesnosti, mislio je Luka. Padala je lagana kišica i davala gradu čudne odsjaje, slikajući atmosferu nekog platna po kojem se razlijevaju boje. Slika je dovršena, uokvirena, ostavljena, a boje se i dalje razlijevaju. I sjaje. Došao je tako snatreći o slikama do prvog semafora i stao. Kao da ga je netko prikovao za pločnik. Osjećao se nekako čudno, ali dobro. Čak jako dobro. Prepustio se potpuno tom osjećaju. Gledao je u semafor kao u neko čudo. Taj stup koji s tri okrugla svjetla zapovijeda ljudima da stanu. I oni stoje i čekaju. Jer tako mora biti. Oni čak osjećaju neku posebnu važnost tog trenutka. Zajedničkog bivanja ispred semafora. Oni čekaju svjetlo. A kada se upali točno određeno svjetlo, svi zajedno krenu preko pješačkog prijelaza. A taj je prijelaz označen bijelim trakama, samo za njih. I oni se u tom trenutku osjećaju kao zvijezde. Kao da hodaju crvenim tepihom, a s druge strane ih očekuje blicanje aparata i razdragana gomila obožavatelja.

         Čekao je zeleno svjetlo, ali kada je došlo zeleno, on je i dalje stajao. Bio je lagan, ali čvrst, potpuno siguran u sebe. Zeleno je, a on stoji. Dolaze ljudi s druge strane ulice i gledaju u njega. Jedna djevojka mu je htjela reći da je zeleno i da može krenuti. Čak je podigla ruku da mu mahne i pokaže semafor, ali onda ju je polako spustila. On ju je pogledao i samo se blago nasmiješio. Onda je čekao crveno. Zeleno ili crveno. Njemu je bilo svejedno. Do njega je stajala sredovječna gospođa koja mu se učinila simpatičnom, čak pomalo i privlačnom, i gledala u semafor. Tada joj se Luka obratio i tiho rekao: “Dijete naranče jede.“ Žena ga je upitno pogledala, kao da nije dobro čula, a onda rekla samo: „Molim?“, Rekla je to molim simpatična gospođa u smeđem mantilu i zagasitocrvenoj marami i zbunjeno se nasmiješila. „Dijete naranče jede.“, ponovio je Luka i ostao mrtav hladan. Gospođa je sa strahom bacila pogled na semafor, ali zeleno svjetlo nije se pojavljivalo. To je bio taj trenutak. Trenutak koji zaustavlja vrijeme. On je gledao u nju, dok je okretala glavu i pravila se da se ništa ne događa. To je za nju bio samo jedan neugodan trenutak koji će brzo proći. Simpatična gospođa je tada prošaptala: „Božeee“ i htjela se prekrižiti, ali joj je ruka zastala u zraku. Trenutak male vječnosti trajao je i trajao beskrajno dugo, a on je uživao. Sve se zaustavilo, čak i zvukovi. U jednom trenutku Luka je osjetio da se sada sav taj prostor oko njega širi i dobija neko drugo značenje koje nije mogao objasniti niti opisati, ali je u njemu mogao beskrajno uživati, kao nikada prije. Tada se konačno upalilo zeleno i Luka je pošao za prestrašenom gospođom koja je produžila korak. Onda je zastao na drugoj strani, okrenuo se natrag i čekao crveno. Do njega je sada stajao stariji gospodin ozbiljna izgleda, koji je povremeno kašljucao i pogledavao na sat. „Na pučini plače dijete…“, rekao je Luka glasno i svečano, s nekim prizvukom tamne sjete, i onda se okrenuo prema zbunjenom gospodinu koji je uspio reći nešto kao: „Kako?“ Luka je nastavio: „Na pučini plače dijete. O noći, budi mu majka.“ Stariji gospodin je nervozno pogledao na sat, a onda u Luku. Nije se snalazio. U prvom trenutku pomislio je da nešto nije dobro čuo, pa je svoj znatiželjan pogled uperio u Luku i čekao. Kada je vidio da bi situacija mogla postati opasnom, htio je krenuti prema njemu i zaprijetiti mu, jer je mislio da ga zeza, ili da je lud, ili oboje, a onda ga je Luka pogledao i pokazao na semafor. Bilo je zeleno, ali se gospodin nije mogao pomaknuti. Stajao je tako jedno vrijeme potpuno zbunjen, a onda ljutito odmahnuo rukom i kročio na zebru. Međutim, tada se upravo upalilo crveno. Morao je ostati zajedno s luđakom. Luka ga je sada pomno gledao, ali je i dalje bio vrlo hladnokrvan, savršeno miran. Samo mu je iz očiju izbijala ludost. A u toj ludosti bilo je i neke mudrosti koja se sada otrgla ograničenjima. Gospodin se onda nešto jače zakašljao i skupio u sebe, pa je počeo tapkati na mjestu i okretati se kao da nešto važno traži. Spašavao se od neugodne situacije. Luka je sada mogao točno i precizno promatrati i bilježiti kako se u čovjeku javljaju i nižu obrambeni mehanizmi. Kako strah oblikuje čovjeka po svojoj mjeri. Sitna kiša i dalje je padala na grad, pločnici su bljeskali od odsjaja svjetla na vodi. Gledao je tu sliku kao neko poznato remek-djelo. Poznato je, ali još nije otkriveno. Stao je ispred te slike kao da se nalazi u nekoj slavnoj galeriji i počeo primijećivati kako se boje na platnu neobično svježe i žive, a platno je staro dvjesto godina. Slika je davno dovršena, a boje se i dalje prelijevaju platnom. Svježe i žive kao da je tek sada slikar odsutao od nje i prepustio je njenom vlastitom životu. Na trenutak je zaustavio tu sliku u sebi, škljocnuo svojim unutarnjim aparatom i pritisnuo Play. Sada je gledao tu snimljenu fotografiju. Slika je dovršena, čak i uokvirena, a boje se i dalje prelijevaju pločnikom, kao na platnu. I Luka je sada dio te slike, tone u boje, u samoga sebe. Javljaju se i druge slike, slike starih majstora iz prošlih stoljeća. Giotto, Carravagio, Turner…. Sada se javila i neka tiha glazba. Barokna suita s modernim prizvucima. Počinje s Bachom, nastavlja s Vivaldijem… To je slušao nekada davno, kada je svijet još bio mlad, a proljeća obećavala velike stvari, bogat život, nadahnuće i velika djela. Otvara oči i gleda: kišobrani su se gubili u perspektivi glavne ulice, a pješaci s lakim naoružanjem krenuli na drugu stranu. Kada su stigli na drugi kraj pločnika, Luka je opet stao i okrenuo se, a stariji gospodin gledao je za njim i vrtio glavom. Luka je sada stajao i nije se uopće micao. Bilo mu je svejedno. Potpuno svejedno. Mogao je tako stajati satima. Jer to više nije bio on. Ili je to bio pravi On. Bio mu je poznat taj osjećaj, kada u svojoj nemoći postaneš jak. Kada dođeš do dna i ne možeš dalje. Postoji taj jedan tajni lift koji vozi još dublje, u samo srce crnog rudnika lignita. Lift se spušta vrtoglavom brzinom u srce tame i onda najednom stane. Malo poskoči, pa se umiri. Jer više stvarno ne može dalje. Probio bi zemljinu koru i izašao na drugom kraju planeta. Onda se taj lift, to dizalo, konačno počne dizati, jer mu to i samo ime kaže, pa se podiže i nešto u njemu i vraća ga na svjetlost dana, odnosno noći. Zvukovi i slike dolazili su i prolazili kroz njega, a on je uživao u njima. Stapao se s elementima stvarnosti, igrao se s njima, uzdizao se iznad svega. Sada više ništa nije imalo svoj predznak, dobrog ili lošeg, moralnog ili nemoralnog, pravog ili krivog. Stvari su jednostavno postojale, bivale, stajale ili prolazile kroz njega. Činilo mu se da je na trenutak osjetio njihovu bit. Koja se ne može dodirnuti, a kamoli opisati. U njemu više nije bilo nikakvog straha ni brige. Ničega što zapravo i ne postoji. Približio se barem malo neposrednoj stvarnosti. Koja vapi da je se konačno razotkrije! To je bio taj trenutak koji je tražio godinama i koji je sada htio podijeliti s nekim. Jedan mladi par upravo je dolazio prema njemu. Bili su zagrljeni, smijali su se nečemu i nisu vidjeli nikoga oko sebe. Onda se Luka nasmijao prema njima. Oni su se nasmijali prema njemu, iako su bili malo začuđeni tom njegovom reakcijom. On se smijao sve jače, ali sasvim vedro, zvonko i glasno. Prirodno i sponatno. Tada su oni zastali, a on je rekao: „Dijete naranče jede.“ Oni su odjednom utihnuli, a onda grunuli u glasan, nezadrživ smijeh. „Kako ste rekli? Ha, ha, ha… dijete… naranče… ha, ha, ha… „. Vi ste neki pjesnik? A on je mirno odgovorio: „Kako vam drago.“ Mladi par se i dalje smijao. Manijak je htio još nešto reći za kraj, nešto efektno, nešto što izaziva pozor, ali ipak nije rekao ništa, samo se povukao u mrak i otišao smijući se i brbljajući sebi u bradu, kao da je u tom trenutku prešla jedna manja kolonija neutrina.

      Još uvijek je bio kao u transu, ali sada je taj osjećaj bio nešto slabiji. Sada je već malo pretjerao. Dobro, nije ga valjda nitko prepoznao. Može li on ovako ići do kraja, kada je već lud, i zato potpuno slobodan. Ali, sada je već pomalo umoran. Kao pravi stranac u noći. A ne onaj lažni, čiji izgled vara. Pravi stranac ima karizmu, iskustvo i znanje. Ničega se ne boji, o nikome ne ovisi, na ništa se ne žali. U ovom jednom jedinom trenutku! Živi život. Diše čisti zrak, osjeća sebe i svoj dah. Njegovi koraci odjekuju pustim ulicama grada, sebi se čini većim nego što jest, a njegova sjena prekriva pola zgrade. Hoda lagano, kao da ne dodiruje tlo. Ulice ga same vode. I konačno dovode do kuće u kojoj gori jedno jedino svjetlo. Tada je stao i odjednom kao da se ponovno vratio u stvarnost. Više nije bilo čarolije, nestala je u jednom trenutku. Postoje dakle dvije stvarnosti. Ili su to njena dva oblika. Koji je pravi? Koji je to pravi život? Tko to zna? Neka mu to netko konačno kaže jasno i otvoreno. I on će mu povjerovati. I on će ga slijediti. Kao proroka. Kao Mesiju.

  Luka se tada vratio i još jednom stao ispred semafora. Ovo je zadnji put, zadnji njegov ispad ispred uređaja koji ljudima zapovijeda kada trebaju stati, a kada ići. Crveno je, ljudi gledaju i stoje, a onda semafor namigne onim zelenim okom i oni krenu. Onda se upali crveno i opet stanu. I te sprave i ti ljudi gledaju jedni u druge, ali ništa ne osjećaju, jer je sve to već automatizirano. Nema iznenađenja, nema razmišljanja. To se zove regulacija prometa.

„Svuda se prometuje“, kaže on čovjeku-pješaku koji je stajao do njega.

„Daaaa…“, kaže mršavi žuti pješak, kao da se tek sada sjetio te važne životne činjenice.

„I na ulici i na cesti, u moru i u zraku“, neumoljiv je Luka.

„Da, da, baš tako, dobro kažete“, odvrati pješak i počne se nervozno okretati oko sebe. „Prometuje i roba, novac i papiri, dionice, ideje… na to ste zaboravili“, priprijeti pješaku Luka i osjeti kako ga ponovno zahvaća ono ludilo.

„Ja zaboravio? Pa vi ste počeli s tim prometom“, kaže pješak sa snebivanjem i dozom ljutnje. Brani se, ali i pokazuje zube.

„Ja počeo s prometom, kaže Luka, ajte s milim Bogom, prometuje se od pamtivijeka. Još od starih Sumerana koji su i izumili kotač. Pa i prije njih! Feničani, oni su bili majstori trgovine. Evo ga! Zeleno!¨, oduševi se Luka i pogleda pješaka koji je već počeo vježbati brzo hodanje preko zebre. Luka se uputio za njim, a onda je usporio korak i rekao samom sebi da je bilo dosta ludosti. Ima on pametnijih stvari u životu, upelo se on u kojekakve igre. Igra se detektiva, istraživača. Sve dok nije ugledao jedan sredovječni par isred izloga punog blještavih satova. Sve te ure bile su sjajne, moderne, pokazivale su sva moguća vremena, zone, minute, sekunde, dubine, visine, i tko zna što sve ne. Čovjek je zagrlio ženu, bili su gotovo sljubljeni jedno uz drugo i gledali te satove, pokazivali na neke i onda nešto veselo komentirali, a onda im se približio Luka i primaknuo se gospođi, tako da ju je gotovo dodirivao ramenom. Ona se stisla uz svog čovjeka i zatražila pogledom zaštitu.

Svi pokazuju različito vrijeme, kaže Luka. Meni se sviđa ovaj, pokaže on na jedan zlatan sat u retro izdanju, i osmjehne se zbunjenom paru. Pokazuju vrijeme, kaže Luka, zar to nije čudno. Naviješ sat, a ono ide vrijeme. Zaustaviš sat i stane vrijeme. Što bi bilo kada bismo zaustavili sve satove na svijetu? Bi li onda išlo vrijeme? I u tom trenutku osjeti kako je sve stalo, pa i vrijeme. Ništa se ne čuje, samo grad tutnji u daljini. To kuca srce grada koji spava, kuca srce kao zlatan sat. To ste lijepo rekli, rekla je gopođa u crnoj bundi i starom crnom šeširu. I mi smo zaustavili sat.

Koji sat, pita Luka. U njegovoj sobi. Znate, kad nam je poginuo sin, onda smo zaustavili sat u trenutku njegove smrti. Četiri sata i petnaest minuta ujutro. Zaustavili ste sat, ponovi Luka. Da, njemu više ne ide vrijeme, kaže žena. Vrijeme je stalo, a život ide dalje, kaže Luka. Život ide dalje, kaže stara gospođa, ali ne za nas. Za nas je i svijet stao. Da, i svijet je stao, ali život ide dalje. Jer tako mora biti. Život ništa ne zanima, on ide dalje, rađaju se nova jutra, kao da se ništa nije dogodilo. Četiri sata i petnaest minuta, vraćali su se iz provoda. I nama je stalo vrijeme, sada se vraćamo unatrag, kaže gospodin, koji se tiho nasmijao svojoj gorkoj šali. I njegova soba ista je kao što je bila, samo smo je mi još malo uredili. Sve je inače na istom mjestu, njegove stvari, radni stol, računalo. Više nemamo nikoga, oboje smo u mirovini i možemo se njemu potpuno predati. Njemu koga nema. Lijepo je da nas ima tko saslušati. Vrijeme je za njih stalo, zaustavili su i sat. Njima sada nije važno koliko je sati. Oni su već u vječnosti. Oni imaju svoje obrede. Svi imaju svoje obrede i rituale i njima obnavljaju vrijeme. Tako se obnavlja i Život. Možda je Život smislio samoga sebe, stvorio sebe iz ničega i sada ne zna što bi s tim Životom. Samo zna da mora ići dalje, da se ne smije zaustaviti. A za to mu je potrebno vrijeme. U tome je tajna života – u vremenu. U tomu je tajna vremena – u životu. Ali, vrijeme može i bez života – to je najveća tajna. Vrijeme, kojega nema. I prostor. I Ljudi. Da bi shvatili što su dobili. Tko je stvorio ljude? Ja, kaže Život, i ode dalje. Zamiče iza ugla i smije se. Njihova životna priča je završena, a život ide dalje. I oni idu dalje. Ali, više ne idu u vrijeme, samo u prostor. Oni čak i ne idu, njih samo noge nose. Oni više nemaju te vremenske perpektive i samoobnavljaju prošlost. Tijelo se zaustavilo, soba je ostala ista, misli idu u prošlost, a nesvjesno ostaje bezvremeno. Sve je zapravo bezvremeno. Ta bezvremenost ga sada zaokupi jer je baš negdje lupao bat s tornja i opet dijelo vrijeme i prostor. U noć. Pozdravljaju ga, a on gleda u njih i ne vidi ih više. Misli svoje misli: Što radi smrt ako život ide dalje? Ona samo dovodi red u život. Mi smo samo dio života, a život se nastanio u nama. Mi mu nismo važni. I jesmo i nismo. I život se ne brine zbog toga. Za svoje pale anđele.

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here