Recenzija pjesničkog opusa Adama Zagajewskog

1
376
Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Osvrt na pjesnički opus Adama Zagajewskog piše: Denis Kožljan

 

Adam Zagajewski rođen je 1945. u Lavovu. Jedan je od najnagrađivanijih i najprevođenijih poljskih pjesnika, a piše i prozu, eseje, književnu kritiku. Živi između Pariza  i Houstona. Djetinjstvo je proveo u Poljskoj, gdje je i studirao. Proslavio se krajem šezdesetih godina kao jedan od vodećih pjesnika poljskoga novog vala. Objavio je više zbirki poezije u Poljskoj i u SAD-u, dobitnik je brojnih nagrada i stipendija. Njegova pjesnička zbirka Nevidljiva ruka objavljena je 2009. godine u New Yorku. U Hrvatskoj je ta knjiga objavljena 2013. u izdanju MeandarMedia i u vrsnom prijevodu Đurđice Čilić Škeljo.

U Nevidljivoj ruci Zagajewski piše o životu svoje obitelji koja je gotovo u rasulu kao i vlastiti nomadski život. S dozom nostalgije govori o mjestima koje je nekada proputovao i posjećivao, a sada su gotovo izgubili svoje obrise. (pjesma “Novi hotel”) U pjesmi »Kavana« predočava također neke davne posjete Berlinu, ali i naglašava kako se intenzitet doživljaja smanjio, jer »ništa se nije događalo, oružje je šutjelo«. (vrlo slikovito i metaforično rečeno). Upravo ta melankoličnost asocirana atmosferom Dana sjećanja na mrtve, kao da naglašava neku sjetu nad minulim vremenima, ali i sjetu što se zapravo nakon rušenja Berlinskog zida i nakon svih tih navodno velikih društvenih prevrata – ništa nije zapravo pozitivno uistinu dogodilo. Ljudi su i dalje su ostali sami u svojim nekim skučenim svjetovima, a nada da će se nakon ujedinjenja Europe dogoditi snažno povezivanje naroda kroz jezik i kulturu , gotovo da je i nestala.

U stihovima pjesme »Vita contemplativa« autor s dozom ironije ističe: »Ali u Europi vlada mir, diplomati drijemaju/ sunce je blijedo,/ ljeto spokojno umire«. Umjesto akcije, tek mrva sjete i bespomoćnost da se išta veće i radikalnije učini. Nije stoga slučajno da pjesnik spominje i neoantičke kipove, koji tek nevješto podsjećaju na neko drugo, uzvišenije vrijeme. Ovo vrijeme koje živimo, kao da nam poručuje: ”vrijeme je močvare, ustajalosti, neko bezvremeno vrijeme u kojem čovjeku preostaje tek da u nekoj kavani, promatra raspad civilizacije.” “Prevrčući fotografije iz djetinjstva, koje ga podsjećaju na doba u kojem se pokušalo odijeliti dobro od zla.” Crno-bijela fotografija iz tog vremena je simbol jasnoće i nerelativizacije. Danas je život običan, bez promišljanja etičkih i metafizičkih. O tome govore sljedeći stihovi: »Kasnije će doći fotografije u boji/ i umanjiti kontraste, možda će omogućiti/ običan život, divne blagdane,/ čak i drugu pričest« (pjesma »Prva pričest«).

A u svojoj sjajnoj pjesmi »Luksemburški park« pjesnik govori o banalnosti ovog šarenog, površnog svijeta i o zaboravu prošlosti – prostori više ne pamte pjesnike i filozofe koji su mislili o biti, a gradovi više »nemaju tajne«. Gradovi su fino uređena mjesta u kojima ništa nije prepušteno slučaju.

Prošlost se polako ali sigurno i zorno uništava. Upravo zato pjesnik i želi sačuvati slike iz te prošlosti: prisjećati se djetinjstva kojeg se više niti njegov otac ne sjeća, prisjetiti se uspomena, zaboravljenih mirisa i trenutka kada je shvatio da mu je umjesto slike ili zvuka ostao samo jezik, »samo riječi, slike, samo svijet« (pjesma »Sat klavira«). To znači da se ne može izmjestiti iz ovog svijeta, da je zauvijek u njega uronjen i da je već time obilježen spoznajom o suprotnosti između vanjskog i unutrašnjeg. Čovjek je čovjeku običan stranac pa i onda kad obilazi rodnu kuću-nestaje emocija. Gradovi su »nijemi«, ili pak pjesnik sanja gradove koji postoje kao mjesta gdje žive razni glasovi jednakopravni, gdje se čuje jezik djece i žrtava.

Slijedeće evociranje prošlog vremena, autor evocira u vožnji avionom. Umjesto buke, on ističe tišinu. Vika muškaraca je zapravo metafora za ratove, za sve ono što je negativno i mučno, metafora za krvavu povijest. Vrlo česti motivi odnosno buka u stvarnom životu, pjesnika podsjećaju na mučne trenutke holokausta, ratove, stradanja, žrtve. Kao da u svojim pjesmama želi sačuvati sjećanje na tu mučnu prošlost koja se zaboravlja prekrivena šampanjskim ugođajem i blještavilom “praznjikavog” svijeta. Živi gradovi i sjene pjesnika: jedni nasuprot drugima. Ipak, rijetki trenuci su epifanije kada se može uživati u prostoru i osjećati se dijelom npr. jednog običnog lipanjskog dana (pjesma »Lipanj u Sieni«). Pjesnik također poetizira i nemoć koja nastaje pred praznim papirom (pjesma »Nemoguće«). I kao da se izmjenjuju i sretni i neveseli trenuci, u istom danu lice i naličje života – dan sjećanja na žrtve holokausta i obljetnica Mozartovog rođenja. Upravo to i jest smisao života, jer miješaju se razna vremena, postoje paralelno davni rokoko i dvadeseto stoljeće, i muzika i smrt. Zapravo, kada se čita poezija Adama Zagajewskog, kao da gledamo slike koje su ostale nakon revolucije i ratnog praha i vrijeme u kojem život postaje kapitalistička hiperbola u kojoj jača monopol i divlji kapitalizam, dok se čovjek kreće u prostorom kao da ga za ruku drži neka Nevidljiva ruka po mehaničkom kalupu.

Zagajewski nerijetko ironizira teoretičare koji se prave da bolje razumiju književne tekstove, ili pak sve one koji se trude biti pretenciozni. On želi postići jednostavnost misli i slika. Kao da svojim pisanjem želi pružiti vjeru svima onima koji su u ovom vremenu bez prisutnosti Boga izgubljeni, vječno zapitani nad sobom i nad smislom svijeta. Slike smrti, alegorije, snoviđenja, sve to nalazimo u Nevidljivoj ruci. Pjesnik se prisjeća nekih vremena kada je poezija imala svoju ulogu u društvu. Danas, kako naglašava u pjesmi »Oblak«, pjesnici za nas grade svjetove u kojima ne mogu stanovati. Oni završavaju na rubovima društva, izvan svijeta, u ubožnicama i u kulama. Oni su nevidljivi rudari, poezija je ono nešto nevidljivo, koje čak i oni koji ne čitaju poeziju, mogu osjetiti. Pisanje poezije stoga je »dvoboj/ u kojem nema pobjednika«. No postoje i razlike među pjesnicima. U pjesmi »Kad bih bio Tomaž Šalamun« autor uspoređuje sebe kao introverta koji piše o smrti i ludičkog Šalamuna koji je dobio dvije mašte: slovensku i meksičku. I kao da žali što nema tu lakoću, igrivost, nesputanost. Zamišlja vožnju na nevidljivom biciklu i snatri o slobodi…

Slike sjećanja i sentimenti nisu niti imalo slučajni u poeziji ovog vrsnog poljskog pjesnika rođenog u Lavovu.

Evo još dvije upečatljive pjesme iz opusa ovog vrsnog autora

 

 

Sanjao sam svoj grad

Sanjao sam svoj davni grad –
govorio je jezikom djece i žrtava,
progovarao je na raznim jezicima, žureći se
i nadvikujući kao obični ljudi iznenada postavljeni
pred lik višega činovnika:
„Nema pravde“ uzvikivao je, „Sve
su nam uzeli“, žalio se glasno,
„Nas su svi zaboravili, uistinu svi“
vidio sam feministice crnih očiju,
gurali su se plemići zaboravljenih grbova,
suci u togama sašivenim od koprive-
i pobožni, umorni Židovi – ali sporo, neumoljivo
svitala je siva zora i govornici su postajali tamniji,
gasili se, poslušno se vraćali u košare
kao regimente olovnih vojnika.
I tad sam začuo posve druge riječi:
„Ipak postoje čuda, ne vjeruju svi,
ali čuda se događaju…“. I budeći se, polako,
s mukom izlazeći iz bunkera tog sna,
shvatio sam da tamo još uvijek traju sukobi,
još se ništa nije razriješilo…

 

Genealogija

Nikad ih neću sresti,
te starinske likove
– bili su isti kao mi,
a ipak sasvim drugačiji.
Uobrazilja se neumorno bavi
zagonetkom njihova postojanja,
ne može čekati da se otvore
tajni arhivi sjećanja.

Vidim ih u tijesnim razredima,
u provincijskim gradićima
tužnoga Habsburškog Carstva.
Iza prozora grančice topole
histerično se miču
i kiša sa snijegom diktira
vlastiti pravopis.

Bespomoćno stišću u šaci,
među prstima umrljanim tintom,
suvišni ostatak krede.
Pokušavaju objasniti zagonetku svijeta
gladnoj i bučnoj djeci,
koja samo rastu i vrište.

Moji preci, učitelji, pokušavaju
smiriti uzburkani ocean,
poput onog ludog umjetnika
što je stajao iznad morskih valova
s krhkom dirigentskom palicom.

Zamišljam pustoš
njihova umora, hipove ništavnosti
kroz koje se mogu zagledati
u dubinu njihova života.

I mislim da tada, kada se
i sam pretvaram u učitelja,
oni gledaju u mene

i popravljaju moje jezične omaške,
ispravljaju sve moje pogreške

s nepokolebljivom pouzdanošću mrtvih.

 

Miljenko Jergović o poeziji Zagajewskog:

“Pjesma “Gledajući Shoah u hotelskoj sobi u Americi” završava najtačnijim stihovima o holokaustu. Na kraju, u takvoj pjesmi, više nema ljudi. Živi su laž u svijetu mrtvih, kao i u svijetu prognanih. Oni bi kvarili pjesmu, kao što bi je kvarila i svaka ljudska nada. Nakon Auschwitza je poezija, razumije se, moguća. Krivo ste razumjeli Adorna. Samo što se, nakon Auschwitza, nešto promijenilo u razmjeru i odnosu pjesničke istine i laži. Evo tog istinitog kraja: “Naslagane u piramidu što seže do neba / cipele Osvjenćima tiho su se jadale: / na žalost, nadživele smo čovečanstvo. / Spavajmo, spavajmo, nemamo kuda da pođemo.””

 

Embed from Getty Images

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here