Raščupane priče: Bečka priča – ili nekoliko riječi o Štrausu, sarmi i hipotermiji na glavnom gradskom trgu

0
263

Foto:Jörg-Peter-from-Pixabay.

 

Predstavljamo drugu priču iz serije Raščupane priče autorice Mihaele Naletilić Šego. Prvu priču kao i detalje o njima možete pročitati ovdje: https://www.centarkulture.com/rascupane-price-tisucu-zasto-tisucu-zato-ili-prica-o-hnk-i-svinjcu-u-kuhinji/

Vjerujemo da ćete se dobro zabaviti čitajući Raščupane priče. Dobra zabava 😉

 

 

Bečka priča – ili nekoliko riječi o Štrausu, sarmi i hipotermiji na glavnom gradskom trgu

 

Čija je ovo bila ideja? – proškrgutala sam kroz zube teti Maci i nabila kapuljaču jače na lice jednog vjetrovitog i hladnog zimskog jutra na peronu 203 glavnog zagrebačkog kolodvora.
Čekajte malo. Jutra? Jesam li ja to napisala jutra?

A, ne, ne. Idemo ispočetka. Bilo je to zapravo jedne mrkle i vjetrovite zimske noći, negdje oko pola pet ujutro, ovaj po noći, na zagrebačkom autobusnom kolodvoru.

Na peronu 203 je bilo toliko hladno da mi se na trenutak učinilo da kroz ledeni sjeverac koji je nemilosrdno fijukao sa Sljemena čujem i par vukova kako zavijaju i kruže oko autobusnog kolodvora.

Tvoja – promrmljala je teta Maca kroz tri šala.
Ti si rekla da djeca moraju putovati negdje i da bi bilo jako zgodno da ih odvedemo da vide malo kak izgleda advent u Beču!

Najgore je od svega bilo to što je teta Maca – bila u pravu.

Činilo mi se to doista kao zgodna ideja, tamo negdje u listopadu, dok sam sjedila na nekoj terasici u gradu i ispijala cappuccino zagrijana toplim jesenskim suncem – da usred ciče zime i mrkle noći u pet ujutro s četvero maloljetnika cupkam po peronu 203 čekajući da šofer napokon otvori vrata autobusa i krenemo na čarobni – Advent u Beču!

Jel se kome piša? – povikala je teta Tina prijetećim tonom –Upozoravam vas da nema pišanja u autobusu!

Grga je zaustio da nešto kaže, ali uto je šofer otvorio vrata i – nahrnuli smo u toplu unutrašnjost sivog autobusa – Teta Maca, Tetak Ico, Seka Tina, Tom, Maša, Grga, Roko i – ja.
Lili i baku Keti ostavili smo toplo zbuksane u gajbi Seke Tine.

Moram reći da je put do Beča protekao u sasvim ugodnom tonu. Doduše, ovdje moram napomenuti kako mi je na trenutak, od tople unutrašnjosti udobnog autobusa nekoliko kilometara izvan Zagreba – nekako malo pozlilo.

Stvar je naime bila u tome da je čovjeka, odrastajući u kući uz maglom obavijenu rijeku i baku Maricu vječno progonila ideja da bi se jednog dana negdje mogao – jednostavno smrznuti.

Bilo kad i u bilo kojoj prilici nisi znao od kuda će zapuhati vjetar, naići podmukli propuh ili će te pak nazepsti križa.

Zakopčaj jaknu, smrznut ćeš se! – odzvanjale su mi još uvijek u glavi riječi bake Marice koja me, nakon što me zabundala u đubretarac, termo štrample i kapu s coflekom, teška srca pustila put škole na ciču zimu od deset stupnjeva Celzijusevih.

Sve ćeš si bubrege prehladiti! –orilo se s prozora dok bih onako zabundana zamicala za ugao Hvarske ulice.

Proizvod je ovoga iskustva bio cjeloživotni strah od hipotermije.

Bilo to kako bilo s hipotermijom i bakom Maricom, stvari su u autobusu postajale ozbiljne.

 

 U ovom mi je trenutku naime prijetio – toplinski udar.

Učinilo mi se nekako, dok sam sjedila u udobnoj unutrašnjosti sivog autobusa u dolčeviti, majici s kapuljačom, štramplama, termo čarapama i bucama – da je šofer možda malo ipak previše našarafio grijanje.

Oblijevao me znoj dok sam zavidno pogledavala prema mondiš kožnim čizmicama Seke Tine na sjedalu do.
Idući su sati međutim pokazali da je baka Marica, kao i obično – imala pravo.

– Hop – hop – cup – cup – nekoliko je sati u mrakači i hrkanju prošlo za tren. Za čas smo se probudili na ulazu u Beč.

– La la la la la – la la – la – la – šofer je raspalio po Štrausu, a vodičica je opalila spiku o Habsburgovcima i lijepom plavom Dunavu ne bi li nas malo ubacila u cijeli taj austrougarski štimung.
Teta Maca je međutim rekla da ju ta mjuza strašno podsjeća na Novu godinu i da još fali miris sarme pa da je dojam kompletan.

– Marija Terezija – Franjo Josip – zaherica – Štraus u pozadini – baš nam je bilo hoh i krasno u u toplom vozilu dok smo s ostalih dvadeset i osam autobusa iz regije milili prema ulazu u Beč.
– Baš nam je lijepo ovdje! – rekla je teta Tina ushićeno i zagrabila u vrećicu sa slanim karamelama koje je za pišljivih 6 eura kupila na nekom stajalištu.

I bilo nam je lijepo. U toplom autobusu. Sa Štrausom i slanim karamelama.

Sjetila sam se njezinih proročanskih riječi par snježnih sati kasnije, dok smo se probijali kroz mećavu glavnog austrijskog grada.

Iskrcali su nas na nekoj Štrase ispod ogromnog plakata s kojeg se šeretski cerio Đorđ Kluney. Vodičica nas je furala po ovoj i onoj Štrase i pokazivala burgove i spomenike.

Marija Terezija je rekla ovo – njezin muž je odgovorio – fijuuuuuu – zabrijao je sjeverac – Franjo Josip je rekao fijuuuuuuuu – onda se u priču uplela Sissy – da je navodno ovaj njoj bio nevjeran – a savjetnici su rekli – fijuuuuu – pokušavala sam se zainteresirati za zanimljivu povijesnu priču kroz fijuk ledenog vjetra i ledenu kišu koja me šibala po smrznutim obrazima.

Kružili smo tako oko dvoraca i spomenika dižući pogled prema ledenoj kiši samo kad bi vodičica ukazala na neku impozantnu zgradu, spomenik nekog vladara ili već tome slično.

Jel ovo Hrvatsko narodno kazalište? – vikao bi Roko svakih pet minuta, kad bismo prošli kraj neke od onih tamnožutih nacifranih cementnih kremšnita.

Prva je ozbiljnija kriza nastupila na glavnom trgu.

… Sissy je njemu rekla – objašnjavala nam je vodičica dok su joj komadići leda padali s kapuljače na lice – fijjjjuknuo je vjetar – ali on je bio utjecajem kraljice Sofije… – kad je Grga spazio – kočiju s konjima!

Kočija, mama kočija! Ajmo se voziti! – procvokatao je oduševljeno.

Šššš…Grga! Vidiš da slušam! – pedagoški sam se obrecnula na njega i pokušala čuti što je Sofija rekla Franji Josipu, ali Grga nije odustajao.

Dobro, pitat ću koliko košta – odgovorim mu, čisto da ga skinem s dnevnog reda.

Enšuldigen zi bite – skrpam na svom najboljem njemačkom – Filen kosten das kočija?

55 ojra zvanzih minuten – s lakoćom mi je otfijukao kočijaš – baš ko da je rekao 55 lipa.
I  još mi važno doda:

Fir ales cuzamen!

A ne, 55 eura po glavi – promrmljam mu ja na hrvatskom i odbauljam natrag poslušati što se zbilo s tim silnim dvorskim intrigama. To je barem bilo besplatno!

Međutim, ostatak habsburgovske sapunice nisam uspjela čuti.
Grgu je, naime, kad je skopčao da se neće voziti u kočiji, na glavnom bečkom trgu čopila totalna šiza. Grga je inače jako fin i pristojan dječak i nikad se ne dere po ulici. Osim kad baš nešto stvarno ne može dobiti ili kad je gladan. U ovom trenutku – u pitanju je bilo oboje.

Kočija! Ja sam gladan! Kočija! Ja sam gladan! – vikao je dok su se fino odgojeni bečki ljudi zabezeknuto okretali i buljili u nas.

Na brzinu smo se pozdravili s grupom, objasnili vodičici na čijoj su se kapuljači već stvorile sige – da to sve skupa nema smisla – i krenuli u potragu za hranom.
Ovo izgleda zgodno – provirila sam kroz staklo slatkog šarenog restorančića par trenutaka kasnije. Ugurali smo se nekako unutra i skinuli sa sebe sve termo slojeve i sjeli za stolić.
Ja odavde ne izlazim barem tri sata – ustvrdila je teta Tina – noge su mi se smrzle – i bacila tužan pogled prema svojim mondiš čizmicama.

Vani je hladno ko u kusnici! – dodala je još legendarne riječi bake Marice, ne bi li upotpunila dojam.
Konobarica nam je u ruke ubacila tacne i nekakve kartice.

Bite, bite! – pokazala nam da se dignemo i gurnula prema pokretnoj traci.
Bite, bite! – mahala je rukom.

Hm… – bacila sam brzinski pogled na vitrinu s njupom, tražeći instinktivno pomfri i pljeskavicu za maloljetnike.

U hipu mi postane jasno zašto je restorančić djelovao tako šareno – u vitrini se naime šarenilo – povrće!
Pšenica, žitarice, klice svih vrsta i oblika – nudile su nam se u svim mogućim bojama.
Stajala sam zbunjeno nasred restorana s upitnikom iznad glave, pokušavajući upitati simpatičnu konobaricu:

Gdje je meso?

Maša, kak se kaže meso? – proderala sam se prema Maši štreberici koja je šprehala njemački sasvim solidno, ali Maša samo okrene očima i posveti se svom današnjem cilju – opaliti najbolji selfi u povijesti selfija općenito.

Mama, a gdje je meso? – Roko me povuče za rukav.
– Bite, bite! – vikala je i dalje konobarica i nutkala me s nekakvim suhim pecivom:

Kostenfrei! Haben zi, kostenfrei!
U tom mi trenutku u stražnjem džepu traperica zazvoni glupitelefon.

Mimi, boook… – začujem dobro poznat mi glas.

Starka je imala nepogrešiv osjećaj za tajming.

Mama, ne mogu sad pričati, nazovem te kasnije! – vikala sam – dok mi je konobarica bacala ona peciva na tacnu.

Važno je, nemoj poklopiti! Uzmite mi obavezno zahericu! Nemojte zabora…
Nešto šumi, ne čujem te… – skinem Starku s linije i zahvalim konobarici na besplatnom suhom pecivu:
Filen  dank!
Bite!

Nekoliko trenutaka kasnije sjedili smo za stolom. Seka Tina je njupala neke pšenične klice, Teta Maca bezglutenske šnenokl knedle, a klinci su, nakon što su s gnušanjem odbili bilo kakvo šareno povrće – demonstrativno jeli ono besplatno pecivo, koje je, kako sam saznala na blagajni nekoliko minuta kasnije – Bite – Filen dank – koštalo 6 eura.

Hm. Valjda je njima 6 eura dođe ko besplatno – bespomoćno slegnem ramenima.

Imali smo najbolju namjeru ostati sjediti tamo barem još tri sata, no kad su klinci ponjupali besplatno pecivo, konobari su počeli zvjerlati prema nama pristojno nam dajući do znanja da se nosimo natrag u mećavu iz koje smo i došli.

Izišli smo van na mećavu koja se u međuvremenu pretvorila u snježnu oluju i udahnuli smrznuti zrak. Bio je to zapravo jedan od ljepših trenutaka tog dana. Osjećala sam se nekak ko u Doktor Živagu, zamotana u šal od nosa do pete, u dok su starinske kočije klopotale oko mene, a Bečanke se elegantno našetavale u šubarama. Baš mi je bilo nekako lijepo, gledajući sve one lampice koje su romantično treperile kroz sumrak i taman sam čekala da u pozadini zasvira ona sentimentalna muzika, kad se tetak Ico sjeti revolucionarne ideje:

A da odemo u MekDonalds?
MekDonalds! MekDonalds! – zaurliču klinci jednoglasno u maniri Bečkih dječaka.

U MekDonaldsu nam je bilo sasvim ugodno i toplo. Jednom kad smo se probili kroz gomilu posmrzle turističke rulje iz onih dvadeset i osam autobusa koji su strpljivo čekali na svoj hepimil, zapravo smo baš uživali!

Konobari nisu zvjerlali u nas, na vidiku nije bilo nikakvog povrća i pšeničnih klica, ali nakon nekoliko udobnih sati – došlo je vrijeme da krenemo prema sivom autobusu.
Nevolja je bila u tome što se nitko nije mogao sjetiti kako se zvala ona Štrase u kojoj se s plakata cerio Đorđ Kluney. .
– Enšuldingen zi bite! – vukla sam za rukav Bečane – Ver ist die BurgŠtrase? – nekak mi se učinilo da bi se tako mogla zvati.

Mama, nije ver nego vo – okretala je očima štreberica Maša.

Samo pratite Ring! Samo pratite Ring! – uputio nas je ljubazni čiča i gurnuo prema sjeveru, dublje u snježnu oluju.

Nakon nekoliko pišljivih sati glavinjanja po Ringu i probijanja kroz nekakve političke prosvjede – doklipsali smo nekako do Đorđa Kluneya – što je izazvalo opće oduševljenje promrzle skupine.
Taman kad je šofer otvarao vrata sivog autobusa, u džepu mi zazvoni glupitelefon.

Smrznutim kažiprstom kliknem preko ekrana:

 

– Da…?
Jeste mi kupili zahericu? – s druge strane začujem Ketin glas, prepun nade i iščekivanja.

 

 

O autorici: Mihaela Naletilić Šego autorica je Raščupanih priča, profesorica hrvatskoga jezika, pedagoginja, blogerica, učiteljica hrvatskoga jezika za strance i majka troje djece. Rođena je u bajkovitom gradu na četiri rijeke. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog karlovačkog mosta kotrljali u smjeru Zagreba, provela djetinjstvo. Trenutno živi i radi u Zagrebu.

U slobodno vrijeme mašta, smišlja, promišlja, razmišlja i piše o raščupanim životnim situacijama u koje svi svakodnevno upadamo.

Uz pomoć svoje kćeri Lucije, koja je sve te događaje lijepo orisala, nastale su “Raščupane priče”, koje možete pročitati na stranici rashchupanepriche.blog.hr .

Osim Raščupanki, kad se malo uozbilji, piše i sasvim ozbiljne tekstove, kao što je roman “Za Zagreb, u jednom smjeru”, koji je 2015. godine ušao u polufinale VBZ natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski roman. 

Također, na web portalu Total Croatia News objavljuje luckaste priče o hrvatskom jeziku, kulturi i običajima.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here