„PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA“ – JADRANKA VARGA

0
72

Jadranka Varga, ta nekad jako osamljena djevojka koja je u svom životu dane provodila uz knjige i rano otkrila svijet poezije, napisala je fantasy priče, ali iz svog života i sad, umjesto njenih stihova, čitam istinite, ali fantasy priče iz njenog života.

U svijet poezije je uronila davne 1969. godine kad je napisala svoje prve 3 pjesme i nikad se nije zaustavila. Uz autoricu me vežu njeni stihovi, ali ovo su priče iz tišine raznih noći kad je ležala u krevetu i razmišljala o svom životu.

Najvažnija intencija ove zbirke priča hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga koja nosi ime „Priče iz noćnih tišina“ je se literatura stvara u tišinama, u smirajima dana kada usamljeni progovaramo o samoći koje se plašimo i koja nas ubija svojom težinom i koja nam konačno pokazuje što je u našim životima značajno i što je vrijedno, da kraj toga zastanemo bez obzira na mnoštvo drugih interesa koje u sebi nosimo.

Po toj fundamentalnoj intenciji literature ovo djelo Jadranke Varga sigurno će biti zapamćeno kao vrijedni doprinos suvremenom hrvatskom realizmu koji se danas nalazi pred zadatkom sinteze: da primi u svoje forme relativni maksimum životne istine, da bi se moglo pustiti da se pojave dublji smisaoni odnosi.

Ukratko o filozofiji hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga, rekao bih, da je to jedan problem kojea možemo deducirati iz same njene poezije koja na fundamentalan način određuje cjelokupnjo autoričino djelo, ali i njen život isprepleten usamljenošću, ljubavlju, borbom za život, poezijom i jednim bitnim pitanjem, a to je pitanje o kraju nase egzistencije i našoj smrtnosti.

Čovjek skončava kao i sva druga bića uopće, štoviše, kao sve konačne stvari, ali je on jedini među stvorenjima koji se razumijevajući, a to znači filozofski, odnosi prema ljudskoj prolaznosti, jer smrtnost pripada neosporno prije svega ipak samo čovjeku živom, a biti u životu je pretpostavka same smrtnosti. To je jedno pitanje koje pogađa svakog čovjeka i svatko poznate to pitanje, ali koje je ipak jako teško shvatiti i izložiti.

Kao da smo stvoreni kao bića koja se prema svom bivstvu odnose kao prema ništa i to je jedna teška istina, da čovjek može stvarati, proizvoditi, izrađivati samo ako je na neki naćin otvoren prema ništavilu, ali sada bi bilo točnije pitati se kako čovjek razumijeva skončavanje svih stvari, razumijeva li ih on svagda na isti način i uopće da li je sve smrtno na isti način ili postoji mnoštvo skonacavanja i kako to onda stoji sa ljudskom dušom o kojoj se vjeruje svašta. Pri tome se ne trudimo previše o sudbini duša biljaka i/ili duša životinja.

Postoje doduše mitologije kao što je mit o seljenju duša koje se bave problemom duševnog uopće, ali najveća većina nas vjeruje, da samo za čovjeka vrijedi to da ima besmrtnu dušu, dok se biljka i životinja, što se tiče njihove duše, u skončavanju naprosto gase, postaju čisto nipta u općem ništavilu svijeta  Od velike je važnosti da se utvrdi ovaj moment i da se u njemu pokuša nekako izdržati.

Čovjek ili žena, to konačno biće koje se interesira samo za samog sebe na beskonaćan naćin, egzistira u onom što filozofi nazivaju “samobriga” i oni neće da se pomire sa mrakom koji nam smrt dosuđuje. Mi ne možemo podnijeti pogled u prazninu ljudske egistencije niti u metafiziku takve egzistencije, a da ne operiramo sa projekcijama, da smrt shvaćamo samo kao vrata kroz koju umirući prolazi da bi tako reći stigao u drugu zemlju, u neki drugi možda i bolji svijet. Gdje i kao se događa razdvajanje tijela od duše? Kako se tvrdi to treba biti izlazak duše, udaljavanje duše iz njenog fenomenalnog, dakle, pojavnog proostorno-vremenskog svijeta. Naše ideje i predstave kao što su dalji život duše poslije smrti moraju nam pružiti čvrsto uporište kako samo ljudskoj duši pripada daljnji život, poslijesmrtno postojanje i čovjek ili žena su na taj način osvijetljeni božanskim otkrivenjima koja ne priznaju tame u našem razumijevanju prolaznosti svih konačnih stvari. Umjesto toga, mi konstruiramo nove fantastične svjetove od laganog, prozračnog materijala, onog što se ne može niti dokazati, ali niti opovrgnuti . Mi ne znamo kuda sve živo tone s ovozemljaksog svijeta, ali znamo da sve živo skončava i mora skončati i čovjek i svijet i kozmos u cjelini.

 

Može autorica smrt višestuko poimati i presijavati u svojoj poeziji i stalno iznova izvijati iz zahvata poetskog mišljenja i osjećanja, ali se mora zadržati smjelost za ovaj pojam i za ovu našu stvarnost i u ovom velikom neprohodnom prostranstvu imati na umu Hegelovo stajalište: „…ali život duha nije život koji zazire od smrti i čuva se od pustošenja, nego život koji podnosi i u njoj se održava”.

 

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here