Posebna prilika

0
36

 

Posebna prilika

 

Zveket ključeva po stolu je signalizirao da se Saša vratio doma. Dina je taman završila sa svojim ritualom nezaobilaznih vježbi za kralježnicu. Uživala je u slobodnom danu.

– Hej ti! Moram ti nešto ispričati. Ako mi obećaš da nećeš eksplodirati… – micao je usnicu lijevo – desno, a po pogledu je prepoznala njegovu zbunjenost.

– Ne mogu obećati?! Slušam. Kako je prošao tehnički? – osjećala je kako joj para polako navire na uši. Iščitala je da se dogodilo žešće sranje jer se on veoma rijetko ovako obraća.

– Tehnički je prošao sjajno, ali ženska koja radi tamo je pretražila moje podatke i nabavila broj od nekog. Eee, frajerica mi piše po nekoliko poruka u minuti. Ona ne prestaje pisati! Možeš li vjerovati? – Dina ga je odlučila prekinuti. Čitao je ljutnju s njenih izraza lica.

– Nije ti ovo Netflixova serija! Nemoj mene farbat’. – sva se uozbiljila, a u glavi su joj prolazile tipične misli, karakteristične Dinine paranoje: „…vara me, prevario me, viđa se s drugom, kako me laže…“

– Uvjeri se sama. Sve ti piše. – daje joj mobitel u ruke. Zajedno sjedaju na garnituru. „Jedva sam je osvojio, a ona nagoviješta smak svijeta. Neće moći ove noći!“ Gle, tu ti je sve. – pokazuje joj poruke.

Hoćeš se vidjeti sa mnom?

Zašto mi ne odgovaraš?

Izgledaš kao Superman! Stvarno imaš snažne ruke!

Rekao mi je prijatelj da je on tvoj susjed i da imaš curu.

Sigurno je neka jadnica. Ja sam svakako bolja od nje.

Listala je poruke na ekranu. Zamračilo joj se pred očima. „Ok, i bolje joj je da se ne znamo i ne sretnemo!“

– Šta kažeš? – nije se oglašavala na njegov upit. Upijala je naredne poruke.

Znam gdje živiš i gdje žive tvoji roditelji.

Neće me nitko spriječiti da dođem do tebe.

Ni vojska ni policija!

Doći ću ti doma u boravak i skuhat si kavu.

Vozit ću ti se biciklom oko kuće.

– Dobro, što je ovo? Kakav je ovo mozak? Rečenica: Vozit ću ti se biciklom oko kuće. Takvo što moja nećakinja ne bi rekla koja ima jedanaest godina. – okrenula se prema njemu i pogledala njegovo lice.

– Vidi, sad ćeš joj sastaviti poruku. Napiši ako ne prestane pisati da ću je prijaviti. Nakon toga je blokiraj. Ti znaš kako se to radi na aplikacijama i u telefonu. – počeo je maziti Dinina leđa.

– Čekaj da vidim prvo sliku na Viberu i ime. – klikala je po aplikaciji. Ajmeeee, znam tu ženu. Ona je devet godina starija od mene. Da, da, Vanda! Tako je! Za nju sam čula od nekog da maltretira ovako ljude oko sebe i da ima nekoliko prijava. – zabrinuto je raširila oči i primila se za čelo. „Nadam se da će nas pustiti na miru. Samo mi još to treba u životu!“ – pomislila je.

– Pitao sam brata zna li što o njoj. Pogodi! Naravno da zna! Njega je pokušavala opsjedati dok je radio na gradskom bazenu. Doslovno je poznaju svi od njegovih prijatelja po ovakvom ponašanju. – nabrajao je informacije, ali nije registrirala njegove riječi. Ponovno joj se javila njena najveća neprijateljica glavobolja.

– Neću živčanit‘, sredit‘ ćemo ovo. Idem napraviti kako si rekao. Tako je najpametnije. Nego, hvala što si mi sve rekao. Stvarno hvala na iskrenosti! Bila bih tužna da si mi ovo prešutio. A tko zna, možda bi te ova i pridobila. – pognula je glavu i čvrsto zabila prste u garnituru.

– Ti si me pridobila! Nema dalje. Jedva sam čekao da dođem doma i da vidim svoju princezu. – čučnuo je ispred nje i dodirnuo vršak njenog nosa.

– Ti meni stalno fališ. Ha dobro, vidiš da se bojim da ću te izgubiti. – pogledala ga je tužnim izrazom lica zazivajući njegove zagrljaje.

– Joooj eee, a što bih onda ja trebao reći? Pa ti si lomiteljica muških, a i ženskih srčeka. Nisam zaboravio onu žensku s ljetovanja koja ti se pokušavala prikrpati. – namignuo je i pokušavao je nasmijati.

– Pretjeruješ! Raduje me tvoja topla iskrenost. Ovo ćemo srediti. – umirivala se polako. Njoj uvijek treba vremena. Koliko god se trudila izgledati pred svima “čeličnom lady”, u njihova četiri zida je bila pekmez. Uzela je mobitel u ruke i počela tipkati odgovor u njegovo ime.

Saša je sjeo na njenu čupavu ružičastu fotelju.

– Dina, što kažeš da odemo za koji sat negdje do grada? Nismo bili nigdje od prošle godine. Znam, uvijek kažeš „ima vremena“, ali idemo malo. Stvarno bismo mogli. Ja ne pijem, a ti bi se mogla malkice opustiti. Neki koktelčić? Hajde za mene! Hoćeš li? – dodirnuo joj je koljeno, a ona je podignula glavu i gurnula svoje oči duboko u njegove. Bila je sjetna duži period. Otkad je pala niz stepenice i radila na jačanju kralježnice, zanemarila je sav zajednički život izvan kuće. Zaboravila je činjenicu da ga može izgubiti te da njih dvoje mogu nestati. „Zamisli samo da nas više nema.” – bljeskalo joj je u glavi.
– Da, može! Naravno da želim! Zašto nisi prije pitao? Obući ću onu srebrnu haljinu što je sto godina čuvam za posebnu priliku. Sada je posebna prilika. Ti i ja. Mi smo posebna prilika! – srce joj je lupalo zbog straha i sreće što je ovdje. Uz nju i za nju.

Prebacio se na garnituru i počeo skidati komadić po komadić njene sportske odjeće.

– Ovoj stigneš kasnije natipkati. – dobacio je i još jednom namignuo.

 

Marta Bačić (IzgubljenaUGalaksiji😊)

 

O autorici: Marta Bačić rođena je u Bjelovaru u rujnu 1996. godine. Nakon završene Jezične gimnazije, postala je magistra povijesti u srpnju 2020. godine. Životna čarolija je odnijela njen potok u Njemačku u kojoj sada živi. Njene radove je moguće pročitati na stranici http://izgubljenaugalaksiji.blogspot.com/.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here