Zbirku haiku pjesama: Polski put, gđe. Đurđe Vukelić Rožić pročitao sam u jednom dahu. No, nemojte pomisliti da sam je pročitao brzo. Naprotiv, pročitao sam je polako i s uživanjem. Sva moja velika očekivanja bila su nagrađena izvanrednim pjesmama i stihovima koji su me odmah odnijeli na mjesta koja odavno nisam posjetio i o kojima nisam već dugo razmišljao. I, kao što se to događa kad čitate vrhunske haiku pjesme, kod svake sam zastao i pročitao je više puta. Često sam i odložio knjigu pored sebe jer su mnoge pjesme u meni izazvale pravu buru vlastitih uspomena i prisjećanja.
Ova zbirka zapravo je prava „knjiga prisjećanja“ koja ima moć vratiti nas u neka druga vremena kada je sve bilo jednostavnije i, ako već ne ljepše, onda svakako prirodnije i mirnije. Iz tog je razloga i ritam kojim nam autorica podastire svoje pjesme miran i postojan. Gotovo nježan. Pjesme su prožete nostalgijom, simpatijama, ljubavlju i humorom. Snenom ljepotom koja nam daje dubok uvid u vrijeme kada su ljudi zaista živjeli zajedno s drugim ljudima i u skladu s prirodom i svijetom što ih je okruživao.
Kvaliteta svih pjesama u zbirci izuzetno je visoka i neupitna. To ni ne čudi s obzirom na to da gđa. Đurđa Vukelić Rožić ne pripada samo vrhu hrvatske haiku poezije, već je svakako i u samom vrhu svjetske haiku scene. Zato je vrlo teško iz toliko izvanrednih pjesama izvući najbolje. Nikako nemojte očekivati da ću u ovom osvrtu izabrati baš one „najbolje“ pjesme. Uvjeravam vas da nitko to neće učiniti na takav način čitajući ovu zbirku. Najveća vrijednost i bogatstvo ove zbirke ogleda se u tome što će svako od čitatelja u njoj pronaći svoje najbolje pjesme. One koje će za njega imati posebno značenje i vrijednost.
Mnoge od pjesama oslikavaju događaje koji su me vratili u djetinjstvo i bakino dvorište i štalu. Već prva pjesma odvela me odmah na pravo mjesto:
poljski put
krava se češe
o rascvalu šljivu
A zatim je uslijedilo prisjećanje mnogih trenutaka koje sam i sam proživio:
vrijeme dojenja
s praga štale vise
mačji repovi
u staji
i lastavice pomažu
oteliti kravu
stari gusak
čeka unuka
kraj kapije
Posebno me se dojmila pjesma:
golovrat pijetao
kukurikanje se penje
crvenim vratom
Slika golovratog pijetla… ili golovrateka, kako ga je autorica nazvala na svom narječju, pa kako se ne bih sjećao bakinog golovratog pijetla. I njegovog kukurikanja koje je izgledalo točno ovako kako je prikazano u ovoj izvrsnoj haiku pjesmi.
Lijepo je prisjetiti se prošlosti, a da se ne moramo grčevito držati za nju. Predivno je kad s lakoćom možemo pročitati pjesme koje imaju moć izvući na svjetlo dana davne trenutke. Naravno, svi ti trenuci otišli su, ali ovdje su ponovo oživljeni i proživljeni. I na neki poseban način mnogi od njih transcedirani su u životna iskustva visoke vrijednosti.
hrast na dvorištu
posadio ga susjedov djed
po rođenju sina
trgovkinja iz sela
siromašnima piše
dug na dug
miris kotlovine
siromah čeka da netko
plati likovo
Cijela zbirka podijeljena je na dvadeset i jednu cjelinu ili, točnije rečeno, na dvadeset i jedan haiku niz. Meni osobno svakako je najupečatljiviji niz pod imenom: Zaboravljeno selo. Iz njega ću izvući samo jedan haiku:
podnevna misa
kućica kleči
u travi
i to iz razloga što, kako izgleda, svim našim selima i svim kućicama u njima još jedino Bog može pomoći da prežive i održe se u ovim vremenima kada svi bježe u velike gradove. No, ovdje nisu u pitanju samo sela i kućice već i stari ljudi koji su zajedno s njima ostali sami i ostavljeni. Da sami i osamljeni zajedno umru i nestanu. Ovo je izvrsno oslikano u slijedećim haiku pjesmama:
ljetni praznici
unuci u muzeju
– djedova farma
baka mi pokazuje
stare drangulije…
a ja nemam vremena
bakine uspomene
skupo prodane
bečkim antikvarijatima
Da, očito je da smo danas otuđeni jedni od drugih. Na takav način i živimo. Ne vidimo ni svoje najmilije, a kamoli druge ljude. Nekako… odrekli smo se ljudi i života među ljudima. Postali smo nevidljivi. I nikad usamljeniji. Ne pružamo životu priliku da nas dotakne i opet oživi. I zato je zbirka poput ove neizmjerno vrijedna. Našoj djeci i unucima priča o nekoć jednostavnom životu i istinama. Njene pjesme dotiču nas kroz uspomene i trenutke kad smo još uvijek svi bili međusobno povezani. Dotiču nas svakim izmamljenim osmijehom, lijepim i zaboravljenim osjećajima, davnim običajima koji su nas nekada zbližavali.
okapanje kukuruze
pjesma pomaže
rukama
Vjerovali ili ne, nekada su se ljudi veselili čak i vlaku koji kasni, jer su čekajući ga, ili sjedeći u njemu, mogli na miru popričati.
vlak kasni
putnici veselo
razgovaraju
Posebno su me razveselile (i nasmijale) šaljive haiku pjesme kojih ovdje ima mnogo. Sve te pjesme istinite su slike iz seoskog života. Ponekad neobične, ponekad čudne, a ponekad jednostavno smješne. Ali uvijek su stvarne.
tronogi pas
i prometnik s naušnicom
ispraćaju vlak
kvočka kraj jarka
svo jutro doziva
pačiće iz vode
baba krešči
na sve muže v birtiji
svojega vleče doma
No, ponekad iza smijeha uviđamo da nije baš sve tako smiješno. U zbirci ima nekoliko vrlo uspjelih senrju pjesama:
karmine
zbog svećenika
psuje se tiho
klupa u crkvi
nosi zlatno prezime
bogataša
prazna staja
blago se preselilo na
Discovery Channel
I eto… bilo jednom jedno selo… bila jednom jedna mladost. Bilo jednom neko davno vrijeme kada su ljudi živjeli jedni s drugima. I dobri i loši. I u dobru i zlu. Svako je na svoj način učestvovao u životu. Svako je bio važan dio cjeline. Baš je dobro prisjetiti se toga. Naravno, ne možemo pamtiti sve što nam se dogodilo u životu, ali uvijek pamtimo dobre stvari i lijepe trenutke koji su nas odredili. One koji su dali vrijednost našem življenju. Prošli trenuci su sada već samo pustolovine kroz koje smo zajedno prošli. Samo san u koji ulazimo tek ponekad, onda kad poseban ključ poput ove zbirke otključa njegova vrata.
Čitajući ovi prekrasnu zbirku shvatio sam da je nekadašnja iskra još uvijek u meni i da oko mene živi mnogo dobrih ljudi. Moram reći da sam jako zahvalan na tom saznanju. Svaki čovjek ima svoju stazu kojom se kreće kroz život. Najbolje od svega je saznanje da svojom stazom ne moramo hodati sami. A kad idemo zajedno, postajemo cjelina veća od svojih dijelova.
Tako jednostavno, zar ne? Zaista, ne može biti jednostavnije:
dvije staze
kroz travu zajedno
taj poljski put
Dubravko Korbus, Ivanić-Grad
