POLSKI PUT – ĐURĐA VUKELIĆ ROŽIĆ

0
596

 

Zbirku haiku pjesama: Polski put, gđe. Đurđe Vukelić Rožić pročitao sam u jednom dahu. No, nemojte pomisliti da sam je pročitao brzo. Naprotiv, pročitao sam je polako i s uživanjem. Sva moja velika očekivanja bila su nagrađena izvanrednim pjesmama i stihovima koji su me odmah odnijeli na mjesta koja odavno nisam posjetio i o kojima nisam već dugo razmišljao. I, kao što se to događa kad čitate vrhunske haiku pjesme, kod svake sam zastao i pročitao je više puta. Često sam i odložio knjigu pored sebe jer su mnoge pjesme u meni izazvale pravu buru vlastitih uspomena i prisjećanja.

 

Ova zbirka zapravo je prava „knjiga prisjećanja“ koja ima moć vratiti nas u neka druga vremena kada je sve bilo jednostavnije i, ako već ne ljepše, onda svakako prirodnije i mirnije. Iz tog je razloga i ritam kojim nam autorica podastire svoje pjesme miran i postojan. Gotovo nježan. Pjesme su prožete nostalgijom, simpatijama, ljubavlju i humorom. Snenom ljepotom koja nam daje dubok uvid u vrijeme kada su ljudi zaista živjeli zajedno s drugim ljudima i u skladu s prirodom i svijetom što ih je okruživao.

 

Kvaliteta svih pjesama u zbirci izuzetno je visoka i neupitna. To ni ne čudi s obzirom na to da gđa. Đurđa Vukelić Rožić ne pripada samo vrhu hrvatske haiku poezije, već je svakako i u samom vrhu svjetske haiku scene. Zato je vrlo teško iz toliko izvanrednih pjesama izvući najbolje. Nikako nemojte očekivati da ću u ovom osvrtu izabrati baš one „najbolje“ pjesme. Uvjeravam vas da nitko to neće učiniti na takav način čitajući ovu zbirku. Najveća vrijednost i bogatstvo ove zbirke ogleda se u tome što će svako od čitatelja u njoj pronaći svoje najbolje pjesme. One koje će za njega imati posebno značenje i vrijednost.

 

Mnoge od pjesama oslikavaju događaje koji su me vratili u djetinjstvo i bakino dvorište i štalu. Već prva pjesma odvela me odmah na pravo mjesto:

 

poljski put

krava se češe

o rascvalu šljivu

 

A zatim je uslijedilo prisjećanje mnogih trenutaka koje sam i sam proživio:

 

vrijeme dojenja

s praga štale vise

mačji repovi

 

u staji

i lastavice pomažu

oteliti kravu

 

stari gusak

čeka unuka

kraj kapije

 

Posebno me se dojmila pjesma:

 

golovrat pijetao

kukurikanje se penje

crvenim vratom

 

Slika golovratog pijetla… ili golovrateka, kako ga je autorica nazvala na svom narječju, pa kako se ne bih sjećao bakinog golovratog pijetla. I njegovog kukurikanja koje je izgledalo točno ovako kako je prikazano u ovoj izvrsnoj haiku pjesmi.

Lijepo je prisjetiti se prošlosti, a da se ne moramo grčevito držati za nju. Predivno je kad s lakoćom možemo pročitati pjesme koje imaju moć izvući na svjetlo dana davne trenutke. Naravno, svi ti trenuci otišli su, ali ovdje su ponovo oživljeni i proživljeni. I na neki poseban način mnogi od njih transcedirani su u životna iskustva visoke vrijednosti.

 

hrast na dvorištu

posadio ga susjedov djed

po rođenju sina

 

trgovkinja iz sela

siromašnima piše

dug na dug

 

miris kotlovine

siromah čeka da netko

plati likovo

 

Cijela zbirka podijeljena je na dvadeset i jednu cjelinu ili, točnije rečeno, na dvadeset i jedan haiku niz. Meni osobno svakako je najupečatljiviji niz pod imenom: Zaboravljeno selo. Iz njega ću izvući samo jedan haiku:

 

podnevna misa

kućica kleči

u travi

 

i to iz razloga što, kako izgleda, svim našim selima i svim kućicama u njima još jedino Bog može pomoći da prežive i održe se u ovim vremenima kada svi bježe u velike gradove. No, ovdje nisu u pitanju samo sela i kućice već i stari ljudi koji su zajedno s njima ostali sami i ostavljeni. Da sami i osamljeni zajedno umru i nestanu. Ovo je izvrsno oslikano u slijedećim haiku pjesmama:

 

ljetni praznici

unuci u muzeju

– djedova farma

 

baka mi pokazuje

stare drangulije…

a ja nemam vremena

 

bakine uspomene

skupo prodane

bečkim antikvarijatima

 

Da, očito je da smo danas otuđeni jedni od drugih. Na takav način i živimo. Ne vidimo ni svoje najmilije, a kamoli druge ljude. Nekako… odrekli smo se ljudi i života među ljudima. Postali smo nevidljivi. I nikad usamljeniji. Ne pružamo životu priliku da nas dotakne i opet oživi. I zato je zbirka poput ove neizmjerno vrijedna. Našoj djeci i unucima priča o nekoć jednostavnom životu i istinama. Njene pjesme dotiču nas kroz uspomene i trenutke kad smo još uvijek svi bili međusobno povezani. Dotiču nas svakim izmamljenim osmijehom, lijepim i zaboravljenim osjećajima, davnim običajima koji su nas nekada zbližavali.

 

okapanje kukuruze

pjesma pomaže

rukama

 

Vjerovali ili ne, nekada su se ljudi veselili čak i vlaku koji kasni, jer su čekajući ga, ili sjedeći u njemu, mogli na miru popričati.

 

vlak kasni

putnici veselo

razgovaraju

 

Posebno su me razveselile (i nasmijale) šaljive haiku pjesme kojih ovdje ima mnogo. Sve te pjesme istinite su slike iz seoskog života. Ponekad neobične, ponekad čudne, a ponekad jednostavno smješne. Ali uvijek su stvarne.

 

tronogi pas

i prometnik s naušnicom

ispraćaju vlak

 

kvočka kraj jarka

svo jutro doziva

pačiće iz vode

 

baba krešči

na sve muže v birtiji

svojega vleče doma

 

No, ponekad iza smijeha uviđamo da nije baš sve tako smiješno. U zbirci ima nekoliko vrlo uspjelih senrju pjesama:

 

karmine

zbog svećenika

psuje se tiho

 

klupa u crkvi

nosi zlatno prezime

bogataša

 

prazna staja

blago se preselilo na

Discovery Channel

 

I eto… bilo jednom jedno selo… bila jednom jedna mladost. Bilo jednom neko davno vrijeme kada su ljudi živjeli jedni s drugima. I dobri i loši. I u dobru i zlu. Svako je na svoj način učestvovao u životu. Svako je bio važan dio cjeline. Baš je dobro prisjetiti se toga. Naravno, ne možemo pamtiti sve što nam se dogodilo u životu, ali uvijek pamtimo dobre stvari i lijepe trenutke koji su nas odredili. One koji su dali vrijednost našem življenju. Prošli trenuci su sada već samo pustolovine kroz koje smo zajedno prošli. Samo san u koji ulazimo tek ponekad, onda kad poseban ključ poput ove zbirke otključa njegova vrata.

 

Čitajući ovi prekrasnu zbirku shvatio sam da je nekadašnja iskra još uvijek u meni i da oko mene živi mnogo dobrih ljudi. Moram reći da sam jako zahvalan na tom saznanju. Svaki čovjek ima svoju stazu kojom se kreće kroz život. Najbolje od svega je saznanje da svojom stazom ne moramo hodati sami. A kad idemo zajedno, postajemo cjelina veća od svojih dijelova.  

Tako jednostavno, zar ne? Zaista, ne može biti jednostavnije:

 

dvije staze

kroz travu zajedno

taj poljski put

 

                                                                             Dubravko Korbus, Ivanić-Grad

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here