Neki drugi jezik

0
162

Foto: Engin Akyurt – Pixabay

Neki drugi jezik

Morao bih početi pisati nekim drugim jezikom, jer ovaj je već zastario, da ne kažem kako je dosadan i predvidljiv, nametljiv. Kao i sve ostale stvari koje začuđuju svojom praktičnom svrhom. Neki jezik valjda postoji, drukčiji, a opet razumljiv svima. Ljudi su dobri u duši, pa bi i njima dobro došao taj neki govor ushićenja, koji bi izbrisao granice pustog nesnalaženja. Ali, poučeni nevoljama i dobrim savjetima grade svoje male svjetove, svoju tvrdu znanost; ne daju se nikome, brane govorom ili šutnjom. Sva sila poštapalica i dobrih želja gnjavi me sa šarenih stranica i portala, sve ono što nisam čuo u stvarnosti sada mi donose monitori i ekrani. Nagutao sam se tableta i riječi kao nikad do sada, a tek ono što slijedi, bože me sačuvaj. Zato taj novi jezik, koji bi bio savršeno jednostavan i praktičan došao bi kao spas, kao duga topla kiša u blago svibanjsko predvečerje. Kiša koja briše naslage nesporazuma, briga i ludosti svih vrsta. Ali, ništa od toga, kaže mi stari znanac koji se pojavljuje na mom uskom putu jednom tjedno. I pun je mudrosti. Mogao bih slijediti njegovu mirnoću kada bih znao da i to nije neka maska prema vanjskom svijetu. A vanjski svijet tako je širok pojam da se ne da ni zamisliti, pa se onda zapitaš neminovno: Kuda sve to vodi? Vodi nekud prema nezaustavljivom otkriću hiperprostora ili malih čestica od kojih se sastoji još manji, onaj nevidljivi svijet, koji se skriva od znanstvenika dvije tisuće godina. I tako svijet i život govore sami o sebi. Samo ih treba slušati sve do nekog novog sna o jednostavnom neporočnom svemiru koji je tu negdje u blizini, samo treba otkriti njegove frekvencije i to obznaniti – kome? Svijetu, naravno, koji ne brine o ničemu, a ipak se nezaustavljivo širi sa svom svojim zakonim i besmislicama. Netko je ne tako davno govorio o apsurdu, a netko o harmoniji, ali gdje je tu naš neuračunjivi život koji se skrasio u nekom parku i gleda kako voda izbija iz kamena. Sve misli sada se toče prema tom neumjerenom jednoličnom padu koji umiruje živce i ne misli prestati. Ovako je nekako možda bilo i prije tristo godina, a što li će tek biti, valjda će do tada smisliti taj novi jezik, i kako li će on biti pun svježe punine i kako li će zasjati na nebu i širiti se zrakom, a život će i dalje misliti o sebi, zatvoren u svojoj maloj utvrdi, u svojoj priručnoj filozofiji pazeći da ne bude prevaren. Jer još jedna greška i sve će potonuti negdje u dubinama koje čekaju panične brdolomce. Ne kao hranu, već kao sliku kojoj se ne da izmaći ni zadnjim treptajem oka.

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here