MNOGA LICA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI OSOBA S INVALIDITETOM

0
109

MNOGA LICA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI OSOBA S INVALIDITETOM

 

Osobe s invaliditetom, kako im „tepamo“ su samo jedan dio ranjive skupine našeg društva, a kažu da ta skupina čini čak 10 posto stanovništva. Ako se ovdje ograničimo samo na one s teškim tjelesnim oštećenjem onda je postotak puno manji, time i puno više zanemaren u sredstvima informiranja. Ovo je moj pokušaj na informiranosti šire javnosti, jer osjećam da je to potrebno činiti češće i dugotrajnije. Tako da jednog dana osoba u invalidskim kolicima, ako je pjesnik postane normalno da može pristupiti susretu pjesnika u svom gradu primjerice.

 

Ranjive skupine često su socijalno isključene i zajednica ih slabo poznaje. Iz isključenosti i nevidljivosti isključenih zatim proizlaze predrasude i neznanje o njihovim mogućnostima i nemogućnostima.

Svjedok sam tog stanja vlastitim životom i primjerima iz života mnogih osoba s težim teškoćama (hendikepom) koje popularno zovemo invalidima. Spadam u tu takozvanuranjivu skupinu. Čitav život sam izložena izuzetnim naporima i preprekama a da bi uspjela ostvariti koliko-toliko svoje potencijale. Kako sam s godinama fizički nemoćnija, tako sam sve više i gotovo potpuno socijalno isključena.

Što uopće znači biti ranjiva skupina?

Svaki je čovjek u nekim životnim situacijama ranjiv. Može se osjećati bespomoćno, krhko, očajno ili tjeskobno. Da bi prebrodio takvo razdoblje potrebno mu je više razumijevanja, ljubavi pa i konkretne pomoći od strane okoline i zajednice u kojoj živi.

Ako si takve sreće da si čitav život izložen ranjivosti i određenoj vrsti nemoći u odnosu na većinu drugih oko sebe, trebaš imati posebno puno snage živjeti život prepun dodatnih teškoća i ostati duševno zdrav s jedne strane i nositi se rame uz rame s drugima. Dapače, moraš često biti i bolji i sposobniji od prosjeka – da bi slomio duboko ukorijenjene predrasude o bezvrijednosti. Najviše vlastitim zalaganjem, velikim naporima i htjenjima možeš iskoračiti kao vrijedan član uže (ili šire) zajednice. Međutim valja imati na umu da svaka osoba nema istu snagu i volju za takav težak put. Sada već starije osobe, žrtve nekih od iskorijenjenih bolesti, morale su proći izuzetno težak životni put da bi sebi osigurali mjesto u društvu dostojno čovjeka. Za njih je poboljšanje statusa OSI stiglo kasno, iako su baš one te koje su se borile za promjene u društvu. Svejedno, danasje bolje za djecu i mlade, samo ako nastavimo s informiranosti zajednice o stanju, potrebama i potencijalu tih osoba.

Na putu kojim kroči osoba s teškim tjelesnim invaliditetom svaka pomoć je dobrodošla, ali ni u krugu obitelji ne postoji osoba koja će mu dugotrajno pružati pomoć, kroz čitav život, jer i roditelji umru ili se teško razbole. Zato danas i postoje razni vidovi organizirane društvene pomoći kroz asistenciju, prilagođen prijevoz, pristup prostorima i drugo. Mi starije generacije kroz svoj život (bez obzira na težinu nemoći) nismo imale gotovo ništa prilagođeno i ništa od organizirane pomoći koju mlađi danas ipak dobivaju. Osobe s teškim tjelesnim oštećenjima, ovisne o pomoći drugih, kada više ne mogu ostati u obitelji iz bilo kojih razloga smještaju se u domove za stare i nemoćne, bez obzira na godine?!

Pitam se zašto u RH još nije izgrađena (ili preuređena) kuća ili stambene jedinice za smještaj takvih osoba? Neće niti biti, ako mi sami ne budemo tražili i obrazlagali potrebu za time. Treba graditi u startu pametnekuće s novom tehnologijom koja uvelike pomaže. Treba što prije otvoriti stambene zajednice za te osobe, gdje će imati mogućnost aktivnog nastavka života uz organiziranu pomoć. Društvo mora toga postati svjesno i odgovorno. Nije svejedno biti star i nemoćan od starosti ili biti nemoćan zbog posljedica bolesti ili nesreće. Niti starost OSI nije ista kao kod drugih prosječno zdravih osoba.

I danas još uvijek postoje (stariji) kvartovi gradova (posebno u primorju) gdje osoba u invalidskim kolicima ne može dalje od ulaznih vrata. Ne može popiti kavu u kafiću ako želi, doći na pjesničko druženje ili poći na likovnu koloniju.

Sigurna sam da bi i pjesnik u invalidskim kolicima (ili teško pokretan) volio biti na druženju pripadajuće grupe, kao i slikar na bar nekim događanjima svoje likovne grupe. Ali članovi te grupe primjerice nisu informirani da uopće postoje takve osobe. Želim da znaju da i te osobe imaju ljudsko pravo i potrebu biti uključeni. Želim da informacije o tome dopru do svih skupina u društvu. Jednom tako kada se organiziraju pjesničke večeri – organizator će se zapitati je li mjesto susreta pristupačno za sve ljude. Ako nitko ne govori o tim problemima, ako nitko ne vidi takve ljude kao kreativce i sposobne, nitko ih se neće niti sjetiti.

 

Sjećam se tako jedne situacije, kada smo davnih godina (kao volonteri) tražili pristupačnost i fakulteta za osobe u invalidskim kolicima, jedan rektor je posve ozbiljno rekao: – pa mi i nemamo studente u kolicima! Naravno da ih nisu imali, jer je bilo normalno da takve osobe ne upisuju visoke škole u koje ne mogu doći. Danas pak imamo i prilagođene sobe u studentskim domovima i osobe u kolicima s visokim obrazovanjem, što je postalo posve normalno, prihvatljivo i poželjno. Jednako tako, nekada nije bilo zamislivo da paraplegičar skija, danas se natječu na para olimpijadi i o njihovim uspjesima se pod normalno izvještava u medijima. Da bi i druge aktivnosti kojima se bave ranjive skupine (u ovom slučaju fizički nemoćne) bile kao normalneprihvaćene u društvu moramo se pobrinuti kroz informiranje i ukazivanje na problem.

Oni koji sa strane gledaju problem socijalne isključenosti ranjivih, trebali bi bez predrasuda i etiketiranja pristupiti onima kojima je pomoć potrebna. Socijalna isključenost je višedimenzionalni pojama koji globalno opisuje stanje trajne višestruko uvjetovane deprimiranosti pojedinca. Socijalna isključenost je višedimenzionalna uskraćenost pojedinca (npr. u obrazovanju, sudjelovanju u društvenim događanjima, kretanju javnim površinama, korištenju javnih objekata, otežanom korištenju zdravstvenih i drugih usluga).

Siromaštvo, loši uvjeti i manjak obrazovanja, nedostatak autonomije u kretanja i nedostatak pristupačnosti te isključenost  iz društvenih odnosa ranjivu osobu mogu skrenuti u ogorčenje, malodušnost pa i poremećaj mentalnog zdravlja.

S druge strane, isključene i ranjive osobe svakodnevno su izložene samodopadnosti uspješnih i popularizaciji krivih vrijednosti preko masovnih medija i društvenih mreža. Praiskonska je čovjekova želja i potreba da bude u društvu na što višem položaju i sudjeluje u društvenim aktivnostima. Tako se osjeća sigurnije i ispunjenije.Kao pojedinci najčešće se uspoređujemo s drugima sličnih karakteristika. Svaki pojedinac traži način da definira sebe, da se uključi svojim doprinosom zajednici u kojoj živi. Kada je to onemogućeno zato što mu društvo ne daje prostora niti prilike, dio isključenih/ranjivih će se braniti tako da se povuče u pasivnost i depresiju, dio će se okrenuti destruktivnom ponašanju prema onima koji su mu oduzeli to pravo. Pojedinci postaju i autodestruktivni jer su izgubili vjeru u svoju sposobnost i vrijednost. Osjećaju razočarenje i beznađe da će ikada moći ostvariti svoje potencijale. Osjećaju se također nevidljivima i nevrijednim članovima društva, jer vanjske okolnosti u vidu manjih i većih prepreka priječe njihove napore a nemaju dovoljno podrške ni od strane države.

Društvu je još uvijek malo poznato što znači biti ranjiv, odnosno biti potpuno isključen zbog fizičke nemoći u bilo kojoj životnoj dobi. Mediji značajno utječu na mišljenje – pa je stoga važno i nužno pisati o problemima kao što je društvena isključenost dijela naših sugrađana iz života zajednice, u ovom primjeru zbog fizičke nemoći. Nužno je znati širu sliku o stanjima beznađa u kojima se čovjek može naći ili nalazi čitav život. Informirajući javnost o tim problemima, barem djelomično ćemo pomoći, a ne odmoći.

 

Luca Cetinić

Split, listopad 2022.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here