Kontra „Pravu na rad“ – KREATIVNA DOKOLICA KAO TEMELJ HUMANIJEG DRUŠTVA

0
448

Ovogodišnji izdavački program zaključujemo glasovitim manifestom „Pravo na lijenost“ francuskog revolucionarnog socijalista Paula Lafarguea, u prijevodu Đurđice Ercegovac

Kao 23. ovogodišnji naslov, i ujedno zadnji u tekućem izdavačkom programu, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima [DPKM] objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige [BEK] (elektronickeknjige.com) glasoviti manifest prve polovice 19. stoljeća – „Pravo na lijenost“ francuskog revolucionarnog socijalista Paula Lafarguea, u prijevodu Đurđice Ercegovac. Kao i prethodni ovogodišnji naslovi, i ovaj je objavljen uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

 

Napisan je tijekom Lafargueova progonstva u Londonu 1880. godine, a konačni oblik je zadobio 1883. tijekom njegova utamničenja u pariškom zatvoru Sainte-Pélagie. Lafargue polemizira s tadašnjim suvremenim liberalnim, konzervativnim, kršćanskim, pa čak i socijalističkim idejama o radu. Lafargueova kritika navedene ideje raskrinkava kao dogmatske i samim tim lažne, oslikavajući propadanje i porobljavanje ljudske egzistencije kad je se podredi „pravu na rad“, te dokazuje kako je lijenost, kao temelj dokolice, u kombinaciji s kreativnošću, važan izvor ljudskog napretka.

 

Današnji čitatelj svakako može biti fasciniran činjenicom koliko današnji radnici na razvijenom Zapadu uživaju u boljim radnim i životnim uvjetima, ali isto tako i zaprepašten i zgrožen nevjerojatnim sličnostima u radnim i životnim uvjetima današnjih radnika u zemljama Trećeg svijeta i onih europskih s početka 19. stoljeća.

 

Svakako vrijedi i spomenuti činjenicu da je Lafargue u zaključku svoje analize kapitalizma ranog 19. stoljeća istaknuo kako će se kapitalizam urušiti pod teretom vlastitih kontradikcija (prije svega: masovne proizvodnje i istodobno masovnog siromaštva, čija je kombinacija stvarala velike robne viškove i posljedično krize i recesije) ako ne stvori društvo temeljeno na potrošnji, upravo ono koje danas imamo i koje polako ali nezaustavljivo gura svijet preko ruba održivosti, prijeteći da ozbiljno naruši nastanjivost samog planeta.

 

Paul Lafargue rođen je na Kubi 1842. godine. Od njegovih četvoro djedova i baka samo je jedan bio Francuz kršćanin – jedna baka je bila Indijanka s Jamajke, a druga mulatkinja izbjegla sa Haitija, dok je majčin otac bio francuski Židov. Lafargue je volio govoriti: “Krv triju potlačenih rasa teče mojim venama.”

Kao student medicine u Parizu bio je pod utjecajem Pierre Josepha Proudhona, patrijarha francuskog anarhizma, no nije mu trebalo dugo da odbaci prudonizam u korist uzbudljivijih i radikalnijih ideja Karla Marxa.

1865. godine nakon sudjelovanja na Internacionalnom kongresu studenata, Lafargueu je bio zabranjen pristup na sve fakultete u Francuskoj pa je otišao u London. Kao čest posjetitelj Marxovog doma upoznao je njegovu drugu kćer Lauru s kojom se oženio 1868. godine.

Kao član Vrhovnog vijeća Prve Internacionale postavljen je za dopisnog sekretara za Španjolsku. U Španjolskoj nije ostvario značajne rezultate zbog jakog utjecaja anarhizma, dok je Lafargue predstavljao marksističku struju. Lafargueovo protivljenje anarhizmu postalo je opće poznato nakon što je napisao nekoliko kritika Bakunjina. Serijom tih članaka započela je njegova karijera političkog novinara.

Između 1873. i 1882. Lafargue je živio u Londonu. Izbjegavao je baviti se medicinom u koju je izgubio vjeru. Otvorio je fotolitografsku radionicu, no oskudan prihod prisilio ga je da traži novčanu pomoć od Engelsa čija je obitelj imala suvlasništvo u tekstilnoj kompaniji Baumwollspinnerei Ermen&Engels. Zahvaljujući Engelsu stupa u kontakt s francuskim radničkim pokretom.

Od 1880. godine ponovo radi kao urednik časopisa L’Egalité i iste godine u toj publikaciji počinje objavljivati prvu verziju Prava na lijenost. 1882. godine počinje raditi za osiguravajuću tvrtku koja mu je omogućila da se preseli u Pariz i više se uključi u francuski socijalistički pokret. Zajedno s Julesom Guesdeom i Gabrielom Devilleom počinje upravljati aktivnostima novoosnovane Francuske radničke partije (Parti Ouvrier Français; POF). Od tada do svoje smrti Lafargue je ostao najcjenjeniji teoretičar POF-a, ne samo šireći marksističku doktrinu, već također dodajući svoje vlastite ideje. Također je sudjelovao u javnim aktivnostima poput štrajkova i izbora i bio zatvaran nekoliko puta. 1891. godine, unatoč tome što je bio u policijskom pritvoru, izabran je u Francuski parlament za grad Lille, postavši tako prvi francuski socijalist na tom položaju.

1911. godine u dobi od sedamdeset godina, Lafargue i njegova supruga Laura zajedno su izvršili samoubojstvo. U poruci koju je ostavio Lafargue je to objasnio ovako:

„Zdrava uma i tijela, ubijam se prije no što nastupi neumoljiva starost koja me postepeno lišava jednog po jednog zadovoljstva i radosti postojanja i crpi moju fizičku i intelektualnu snagu, paralizira moju energiju, slama moju volju i pretvara me u teret sebi i drugima.“

Njihovom pogrebu prisustvovalo je dvadeset tisuća ljudi, a revolucionari diljem svijeta odali su im počast. Najpoznatiji socijalisti osuđivali su njegovu odluku javno i privatno; samo njih nekoliko, među kojima i Anselmo Lorenzo, njegov glavni politički suparnik u vrijeme španjolskog razdoblja, prihvatili su njegovu odluku s razumijevanjem.

 

Novi su naslovi dostupni u četiri najraširenija formata za e-knjige (HTML, ePub, PDF i MOBI), omogućujući online čitanje i/ili preuzimanje na vlastite uređaje, čime je zajamčeno optimalno čitateljsko iskustvo na svim trenutno postojećim računalnim uređajima, nezavisno od dijagonale zaslona na kojima se e-knjige čitaju, kao i mogućnost ispisa na kućnim pisačima.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here