KADA SVE OSTALO IZNEVJERI

0
620
Foto: Composing - Pixabay

Foto: pixabay

KADA SVE OSTALO IZNEVJERI

 

Posjekotina u šaci boljela je manje od prizora koji je gledao zadnjih nekoliko mjeseci.

Zato je sklopio oči i prislonio krvavi dlan na glatku, bijelu koru svetog drveta. Izgovarao je riječi u svojoj glavi. Iznova i iznova. Osjetio je peckanje na koži, titraj nade u grlu, ali ništa se nije dogodilo. Otvorio je oči i odmakao ruku, gledajući u svježi trag svoje jedva postojeće vjere.

„I?“ pitala je majka. „Kojem si se bogu molio?“

Odugovlačio je spremajući nož u korice. Skupio je snage i okrenuo se prema njoj. Sjedila je na jednom od kamenova što su bili razasuti među korijenjem, gledajući tupo u crno lišće obješene krošnje. Kosa joj je bila zapuštena, oči upale. Svakim je danom sve više kopnjela.

„Bogu Vremena“, odgovorio je dječak, svrnuvši pogled prema krvi koja mu se skupljala u dlanu.

„Ammu?“ Majka je podigla obrve. „Kako to?“

„Zamolio sam ga da vrati vrijeme.“

Pokušala mu se osmjehnuti, ali nije uspjela. „Ne ide to tako, sine…“

„Znam“, kazao je. „Ali htio sam svejedno pokušati.“

„Nedostaje ti otac?“

„Jako“, slagao je. „Ali ne više nego tebi.“

„Zato bi htio vratiti vrijeme?“

Kimnuo je. „Pokušao bih ga spriječiti da ode u rat. Da ne umre kao zadnja…“ Zaustavio se kad je vidio da mu majka plače. Nije ispuštala ni zvuka, već se slamala, kidala iznutra. Znao je to jer je kupio njezine krhotine svakog jutra i pokušavao ih ponovo pripojiti. Baš kao što je i ona skupljala njegove i činila ih svojima, ne znajući zbog čega se uopće i rasuo. „A i htio bih da si ti opet sretna.“

Obrisala je suze i otvorila oči. Činilo mu se da gleda kroz njega. „Napravio bi to za mene?“

Ponovo je kimnuo, prešutjevši sve one dane lova kada ga je otac mlatio. Uvijek je to radio tajno. Kada nitko ne gleda. Kada nitko ne čuje.

Ti si sramota za naš narod, govorio je dok ga je udarao. Iznova i iznova.

„Ti si moja majka. Za tebe bih sve učinio.“

Te su riječi opet potjerale suze. Ustala je i poljubila ga u tjeme. Osjetio je njezinu krhkost u mršavom zagrljaju.

„Sine, moj“, rekla je. „Hajde, idemo kući.“

Spustio je glavu prema dlanu. U njemu je sada bilo malo crveno jezero. „Evo, samo da probam još jednom.“

Okrenuo se prema svetom drvetu, došepao do njega i prislonio ruku na isto mjesto. Stisnuo je oči još jače, izgovorio riječi još glasnije u glavi, osjetio isti titraj oko rane. Ali… ništa se nije promijenilo. Podigao je glavu prema crnoj krošnji, uočio dva-tri krvavo crvena lista, pa uzdahnuo.

„I?“ pitala je majka. „Kojem si se bogu molio?“

Vedran Mavrović

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here