INTERVJU – KAZALIŠTE SLIJEPIH I SLABOVIDNIH NOVI ŽIVOT

0
602

Centar kulture predstavlja intervju s kazalištem slijepih i slabovidnih Novi život i Vojinom Perićem.

 

Za početak molimo vas da se predstavite našim čitateljima. Recite nam nešto o Kazalištu slijepih i slabovidnih osoba „Novi život“.

Mi smo zapravo Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život, udruga u civilnom društvu, no prije 10-ak godina sami smo se proglasili Kazalištem slijepih, pa neka nas netko u ovom besprijekornom društvu tuži, jer se krivo predstavljamo, pa ćemo negdje tamo, dokazivati svoj identitet.

Inače smo najstarije kazalište slijepih na svijetu, osnovano daleke 1948. Od kada smo odigrali preko 1400 predstava, odnosno pripremili 120 premijera. Svake godine uprizorimo jednu do dvije premijere, te obnovimo stari repertoar. Treunto na sceni imamo 7 predstava, a dvije pripremamo.

Naši glumci su slijepe i slabovidne osobe, no nije rijetkost da angažiramo i glumce koji vide, pa su tako kod nas igrali, Goran Bogdan, Judita Franković, Živko Anušić, Oto Levaj, Franjo Kuhar i drugi. Od samih početaka sa našim glumcima rade profi redatelji, scenografi, kostimografi i koreografi.

Kako nismo mogli pohađati glukmačku akademiju, sami smo organizirali škole scenskog pokreta i govora, te kampove, na kojima smo učili različite teehnike glume.

Od 1999. Organizatori smo jedinog festivala kazališta slijepih, BIT (Blind in theatre), a jedanaesto izdanje istoga dogodit će se u Zagrebu, od 27. 09. do 04. 10. Na kojemu će nastupiti grupe iz Australije, Velike Britanije, SAD-a, Crne Gore, Srbije, Slovenije, Rumunske i Hrvatske.

Vrlo solidno nas financiraju, Ministarstvo kulture, Grad Zagreb i Ministarstvo za demografiju, mlade, socijalnu politiku…

Naravno da smo stalno na rubu opstojnosti, jer su financije vrlo ograničene, no u vrijeme kada mnoge udruge jedva spajaju kraj sa krajem, moramo biti zadovoljni.

MI SMO MALA TVORNICA ILUZIJA, no koga briga, iluzije su danas prezrelo voće od kojega se prave loši pekmezi.

Vi ste ravnatelj kazališta „Novi život“. Recite nam nešto o sebi i kako vas je životni put odveo do kazališnih daski?

 Ravnatelj? I ovo je samo uvjetno, jer udruga ne bi mogla imati ravnatelja, iako ga službeno može baš tako nazvati i upisati mu u ugovor o radu. Dakle, ja vodim ovo kazalište, brinem o svim aspektima njegova djelovanja, a jesam li ravnatelj, voditelj, Predsjednik ili… baš me briga.

Volim kazalište, volim umjetnost i to mi je jedino bitno. Radim nešto što me ispunjava, a to si danas čovjek može teško priuštiti.

Još u osnovnoj školi bavio sam se glumom, onako, kroz sekcije, pisao, glumio i uživao u životu.

Kada sam iz Sarajeva došao u Zagreb, u srednjoj školi nastavljam sa umjetničkim aktivnostima, a 1980. dolazim u Novi život i ostajem nov i živahan do danas.

Godine 1980. upisao sam Komparativnu književnost i povijest, na Filozofskom faksu u Zagrebu, no nakon pet godina odustajem od studija, ali moram reći da mi je književnost ostala u interesu, pa cijelo vrijeme pišem i glumim. Davne 1990. izdao sam zbirku pjesama, Kako miriše nebo, a nakon 2000. pišem 5 komedija koje su postavljene na scenu u našem kazalištu. Trenutno se igraju moje dvije predstave za djecu, Čovječja ribica i Kako se pravi pjesma.

Eto, glavno opredjeljenje mi je biti običan, pa ne volim titule Ravnatelj, voditelj i slično.

Kako je reagirala okolina na početku rada kazališta, a kako danas?

U početku smo bili čudo, a danas smo paradoks! Naime, mi smo razbijači predrasuda i stereotipa, mi smo sportski borci protiv skeptika, mi smo sve ono što treba jednom društvu kome treba ozdravljenje, dapače, usudio bih se reći, mi smo mala ekologija duha.

Okolina je u početku bila zadivljena, ali smo mi bili vrlo bojažljivi, odnosno na rubu radio drame, sa premalo pokreta i mimike.

Tek nakon 90-ih, mi se budimo, dovodimo pokret do perfekcije i plešemo! Tako smo godine 2007. na 8. Festivalu komornog teatra Zlatni lav u Labinu, osvojili Grand Prix, sa plesnim projektom, Nos vamos a ver.

Mislim da smo u mnogome promijenili poglede ljudi na one koji ih ne vide, mislim da danas znaju za kazalište, te da sa respektom dolaze na naše predstave.

Ipak, još uvijek imamo problema sa publikom, jer su predrasude pre tvrde, pa su nam besplatne predstave pune, ali ako ih želimo simbolično naplatiti, nema baš puno ljubitelja.

Ipak imamo recentan repertoar, što nam katkad dovodi lektirnu publiku, odnosno kazališne sladokusce.

Probuditi senzibilitet prema slijepima, odnosno osobama sa invaliditetom jest dug proces ii proteći će puno vode ispod puno mostova, dok stvari ne budu koliko-toliko sjele na svoje mjesto.

Kod nas je još uvijek Homer Slijepi pjesnik, Ray Charles Slijepi pjevač ??? Kad sljepoća bude sekundarni atribut, a sve drugo primarno, onda će društvo biti na jednom višem nivou, no to ćemo još dugo čekati, jer erozija je kao povijest, prečesto se ponavlja i umuljuje „bistre glave“

Gdje nalazite glumce i kako se oni u početku nose s zadacima i odgovornostima koje donosi gluma?

 Bavljenje glumom je ljubav, ali i muka, te je vrlo teško naći ljude koji su spremni uložiti sebe u umjetničku kreaciju. Imamo ansambl od desetak glumaca, no zabrinjava me ne-interes mladih ljudi da se bave ovim divnim, ali teškim poslom. Nadam se da ćemo iz škole uskoro selektirati određen broj talentirane djece, no valja pričekati predstavu u kojoj će proglumiti neki mladi ljudi.

Destimulativno je možda i to, što im mi možemo priuštiti tek simbolične nagrade po izvedbi i pripremi predstava, ali za sada je tako… Do prije desetak godina nismo dobivali ništa, pa smo ipak radili.

Kako se glumci snalaze u predstavama i od kuda crpe hrabrost i snagu da se suoče sa kazališnim daskama unatoč oštećenju vida?

Oštećenje vida nije prepreka! Bitno je samo adaptirati neke stvari, markirati scenu !!!

Čovjek se mora usuditi, a sve drugo je stvar talenta, odnosno smjelosti da se uroni u vlastitu imaginaciju. Dapače, ja mislim da sljepoću treba iskoristiti kao medij, odnosno način izričaja. Naime, u jednom filmu koji smo snimali u Velikoj Britaniji, Mario Kovač i ja, ja sam bio kamerman, odnosno snimao sam po zvukovima. Bio je zanimljiv taj otklon od realne slike, bilo je zanimljivo!!!

U poznatom prostoru slijepa osoba se snalazi potpuno suvereno, što znači da se na sceni kreće i ponaša isto, jer je scena mali, poznati prostor, uvijek isti.

Opišite nam kako uopće izgleda priprema glumaca za predstavu? Postoji li razlike između pripreme za predstavu klasičnog kazališta i vašeg?

 Ako vam kažem da mi prije nekog gostovanja najčešće nemamo probu, bit će vam sve jasno. Ono što je bitno, da glumac prođe scenu, sam razmjesti svoju rekvizitu, upozna se sa specifičnostima, čuje dvoranu !!!

Mislim da nema nekih velikih razlika između nas i teatra čiji glumci vide, osim što mi imamo markacije u podu, odnosno neke svoje načine snalaženja. Te markacije moraju biti dio univerzalnog dizajna, dakle publika ih ne smije čitati kao markacije.

Postoje li određene predrasude prema nastupu vaših glumaca i samog kazališta? Ako ima, da li su one manje (ili ih više nema) nakon predstave odnosno da li su ljudi senzibilniji?

O tome sam već nešto napisao, no, predrasuda će uvijek biti. Vrlo bitno je što ljudi očekuju kad sjednu u dvoranu. Mi smo kazalište, što znači da nakon početka predstave prestajemo biti slijepi, odnosno, da se gledateelj mora opustiti i gledati predstavu bez stalne pomisli – gle, gledam slijepe. Nakon jedne preemijerek ne sjećam se koje, došli su nam sa HTV-a, pripremiti prilog za središnji dnevnik. Nakon par snimaka same predstave, snimili su i mišljenja publike, a pored 10-ak vrlo zanimljivih impresija, prenijeli su slijedeću: Pita novinar jednu stariju gospođu, što misli o odgledanoj predstavi, a ista veli: „Pa, dobra predstava, nitko nije pao sa scene“ Mislim da je komentar suvišan… Ne čudim se gospođi, ali uredniku, da!

TKO VOLI UMJETNOST, MORA ZABORAVITI PREDRASUDE, MORA BITI OTVORENA SRCA I NE SAMO GLEDATI, NEGO VIDJETI!

Koje teme za predstave najčešće imate? Jesu li one i edukativnog karaktera? Odnosno, što gledatelji mogu naučiti od vas?

Kazalište je literatura! Što čitatelji mogu naučiti iz knjiga? Dakle, mi igramo literaturu, mi tkamo iluzije od finih, suptilnih niti.

Naravno da radimo i edukativne predstave, pogotovo za djecu. Gledatelji od nas mogu naučiti VIDJETI, odnosno mogu ponirati u bit, shvatiti da smo svi mi jedno veliko Mi, jer dok se dijelimo na nas i vas, uvijek će jedni biti down, a drugi up!

Jedna od vaših predstava je i „A, kako vi vodite ljubav“. Kako je nastala ta predstava i na koje predrasude i prepreke ste naišli zbog te predstave?

Eh! To je moj tekst koji jako volim… a tek plakatić sa ježevima!!! Predstava je nastala sa namjerom da razbijemo predrasude o slijepim osobama kao partnerima, kao ljubavnicima. Ima ljudi koji se pitaju: Uh, slijepi, pa…pa… kako oni vode… ljubav??? E pa, takvima smo htijeli reći da je Ljubav nešto što je dano svima, nešto što svi žele, jer nema čovjeka koji ne želi biti voljen i voljeti.

No, naslov je bio malo nespretan, pa su u školama reagirali, kao – hmmmm. A plakati…. Kao, malo sablllllasnoooo! Uglavnom, licemjerno i dvolično.

Bitno mi je da su mladi tu predstavu prihvatili vrlo dobro, da je na nastupima bilo veselo, čak urnebesno.

Inače, volim provokacije, volim poškakljati temu, pa vidjeti reakcije. Mislim da smo jedno učmalo društvo koje treba pod hitno razbuditi, jer ćemo se naći u mulju iz kojega nema brzog povratka.

Kakve su povratne informacije od strane gledatelja?

Gledatelji su oduševljeni… ne samo našim izvedbama, nego i porukama koje zrače iz predstava. Svi misle da živimo nekim monotonim životima u koje rijetko zaviri sunce, a mi zapravo… Da, puno putujemo, družimo se, obiteljujemo, volimo se i volimo sve oko sebe.

Da li su ostale institucije prepoznale vašu vrijednost? Imate li njihovu podršku i jeste li zadovoljni kako se odnose prema vama? Postoji li tu mjesta za napredak?

Na žalost, ovisimo o ljudima, a ne o sustavu. Neki dobri ljudi na pozicijama su naš prosperitet, no svaka promjena vlasti je muka, odnosno u najmanju ruku neizvjesnost.

Trenutno smo zadovoljni, jer je ministrica Nina Obuljen-Koržinek, jer je Milan Bandić gradonačelnik i jer je Nada Murganić ministrica resornog ministarstva socijale. Svi su nam naklonjeni. No, u prošlosti nije bilo baš tako, pa smo se prije sedam godina skoro ugasili.

Trenutno je dobro, no fali sustav, fali status i fali više razumijevanja za neke kampanje koje bi doprinijele našoj vidljivosti u društvu.

Koje ste sve uspjehe do sada imali?

Već sam spomenuo plesni Grand Prix, Zlatnog lava, no uz to smo dobili čitav niz priznanja sa SKAZ-a, te povelju Republike Hrvatske, koju nam je dodijelio tadašnji Predsjednik Ivo Josipović. Dva naša člana primljena su u Društvo dramskih umjetnika Hrvatske, a neki glumci nastupali su u profesionalnim kazalištima odnosno igrali u filmovima i serijama.

Provodimo čitav niz projekata, a prije nepuna tri mjeseca krenuli smo u realizaciju i prvog europskog projekta.

No, naš najveći uspjeh je naša publika, ljudi koji dolaze na premijere, ljudi koji nas prate, odnosno oni koji vole Novi život i daske koje Novi život znače.

Gdje i kada možemo uskoro očekivati vaš idući nastup?

Scena Vidra je naša matična scena, pa nas tamo možete često očekivati. Nedavno smo se vratili iz Dubrovnika, gdje smo bili gosti festivala Ana u Gradu, pa se ovom prilikom želim zahvaliti velikoj umjetnici Ani Rucner koja nas je pozvala na svoj festival, na kojemu smo zajedno pozdravili izlazak sunca koje je obasjalo najduži dan u godini.

Očekujte nas svugdje, a ponajviše i ponajprije tamo gdje nas pozovete.

Imate li neku predstavu koju biste mogli izdvojiti? Koju vaši glumci najviše vole izvoditi ili im je najdraža?

Ovom prilikom bih spomenuo predstavu Jučer sam se sjetio plave, koju je napisala i režirala Petra Radin, a kroz koju progovaramo o sebi, o sljepoći i feniksu koji se nakon rušenja svijeta digao iz pepela i obletio život.

Naravno da su i druge predstave dojmljive i u svakom glumcu imaju svoje mjesto, ali meni je osobno srcu prirasla Prokleta avlija, I. Andrića, koju je režirao Mario Kovač.

Kakav je generalno stav prema osobama oštećena vida? Kako to izgleda iz vaše pozicije u svakodnevnim situacijama, ali i u odnosu prema društvu i institucijama?

Stav je prilično jasan čim smo mi oni, a vi Vi! Naime, o nama se uvijek govori kao o njima, kao o nekome koga treba inkluzivno pratiti, dakle uključiti. Ja se ipak pitam, ako me treba uključiti, tko me je i kada isključio? Dakle, jesam li zbog svoje sljepoće bio isključen iz ljudskog roda, iz normalna života, iz…??? I još jednom, tko me je isključio.

Isključio me isti onaj koji me sad tako humano uključuje, pa je dobrostiv, uvažavan, human i…

Ima ljudi koji zaborave da sam slijep, pa kad trčimo, zapiće me u stup. E, to je bolno i savršeno, jer!!! Jer smo frendovi, jer se družimo bez granica, jer se smijemo bum u stup, jer smo ludi i vidimo.

VI GLEDATE, MI VIDIMO – PRIDRUŽITE NAM SE!

 

Imate li neku poruku za kraj koju biste htjeli poslati našim čitateljima?

Dragi čit-atelji, sluš-atelji, gled-atelji, prij-atelji i drugi atelji!

Svoje kazalište slijepih možete očekivati u CENTRU KULTURE! Jer mi smo od danas simbioza, znaš ono, kao rak samac i vlasulja!

OČI GLEDAJU, MOZAK VIDI, A SRCE VOLI!

Svakako posjetite web stranicu kazališta: https://www.novizivot.hr/

Fotografije: Jasenko Rasol

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here