IBEK

0
73

Foto: Aamir Mohd Khan – Pixabay 

IBEK

 

Ivo Ibek Ivaković živio je u selu Ljepunice. U brdovitom kraju, desetak kilometara udaljenom od Tuzle. Za dobru šetnju daleko od Lipnice. Uskim šumskim putem. Kroz grabove i bukve. I tek poneki hrastić. Te  rijetku zimzelen.

Bio je čudak po naravi. Nesličan drugim ljudima, osim površnog izgleda i genetske pripadnosti. Poseban, u svemu drugome.

Živio je svojim životom. Tuđi ga se životi nisu ticali. Imao je vlastiti svijet. Od drugih svjetova je bježao.

Ljude nije volio. Izbjegavao ih je kad god je mogao. Muškarce, osobito.

Postojalo je nešto što ga je dijelilo od bića muškoga roda. Nešto što je u njemu proizvodilo strah i potrebu skrivanja. U šumu. Iza osamljenoga stabla. Uz ogradu od pruća. U Kukuruzište. Izđikalu travu. Uzvišenu među. Ili bilo što drugo gdje se mogao sakriti od tuđih pogleda. I riječi.

Ibeka Ivakovića upoznao sam u ljeto pedesetdevete. Posve slučajno, kada je došao pred našu riglovanu kućicu u Lipnici. Da iskamče hranu za podnevni obrok.

Vidio sam ga kroz mali prozorčić smješten na zidu do ceste. Približao se vratima oprezno i na prstima. Zvjerkajući očima, čas lijevo, čas desno. Kao da ga netko prati i progoni. A nikoga nije bilo u blizini, osim horoza i pet-šest kokoški koje je mati prije podne nahranila žitom iskrunjenim sa klipa žutog kukuruza sačuvanog od prošlogodišnje berbe.

Ibekova pojava djelovala je na mene zastrašujuće. U jedanaest godina života koliko sam tada imao, nikada nisam vidio nešto slično. Osim na slikama u knjizi iz povijesti. U lekciji o Krapinskom pračovjeku. Tako je izgledao Ivo Ivaković.

Prvo što sam opazio na njegovoj zarasloj glavi bila ja gusta čekinjasta brada. Riđa, mjestimično prošarana sijedim vlasima. Neuredna u svakom pogledu. Stapala se sa dugom zamršenom kosom u nešto što je sličilo na rashodovanu trnku. Na pletenu pčelinju košnicu odbačenu sa postolja na kome je, izložena zubu vremena, čamila godinama. Služeći pčelama za odlaganje matične mliječi i punjenju saća gustim slatkastim medom. Sada je ta košnica, činilo mi se, bila preseljenom na Ibekov vrat. Takvu sam sliku vidio tog trena. A takvu sliku čuvam i danas u neokrnjenom sjećanju.

Iz zarasle Ibekove brade virio je prćast ali pravilan nos. Crven od izloženosti vrelim sunčevim zrakama. S bronzanom sjenom po rubovima i jedva vidljivim tragovima ljuštenja. Dvije tanke usnice jedva su se nazirale iz dlakavog gustiša izraslog na mjestu gdje stoje brkovi i bradice renesansnih umjetnika. Obrve su se naslanjale na zatravljeni dio jagodica i sličile su na krov kuće zarasle u bršljan. Baš onakve kakvu danas možemo vidjeti u starim zamkovima.

Ono što se posebno izdvajalo u toj prastaroj čovjekolikoj kući od pojave bile su sitne grahoraste Ibekove oči. Kao dvije razigrane iskre, skakutale su nemirno između trepavica i korjena nosa, prijeteći da će svakoga trenutka skliznuti u travu. Ne onu kojom je gazio, već riđu što mu je skrivala duguljasti oblik lica.

Glava Ibeka Ivakovića bila je čudnija od svih koje sam kasnije vidio i upoznao. Za razliku od glava drugih ljudi, Ibekova je glava bila je urasla u dva čudno povijena ramena. Kao gljiva čiji je uski klobuk ostao priheftan uz zemlju. Bez stabla ili pačura, kako smo ga zvali. Na Ibekovom tijelu nije bilo vrata. Ili, ako ga je i bilo, istopio se u dubini poprsja kao suvišan i, u njegovom slučaju, nepotreban dio. Gotovo sam siguran da se tu nekada nalazio, ali da je s vremenom isčezao pod pritiskom Ibekove tjeskobe i straha od svega što ga okruživalo.

Ima ljudi koji, sticajem životnih okolnosti, prerastu u nešto neslično svojim istovrsnicima. Kod jednih je to karakter a kod drugih, kao u Ibekovom slučaju, i sam fizički izgled.

Na ramenima čudnoga došljaka pred našim vratima, visile su neprirodno dugačke ruke. Sezale su do ispod koljena. Valjda zbog pogrbljenog držanja. Ili, neka mi bog oprosti zbog takve usporedbe, neobične sličnosti sa ljudskim praocem, čovjekolikim majmunom. Tu sliku sam odranije znao, a takva se u svemu poklapala s povijenom Ibekovim likom. U istoj srazmjeri bile su i njegove zakrivljene noge. Imale su oblik nategnutog luka sa koga je netom otpuštena strijela. Donji potkoljenski dio sa zgrčenim stopalima, poprimio je boju sira izloženog višednevnom djelovanju dima sa starinskog ognjišta. Došljak je bio bez obuće pa sam lako mogao razaznati nijansu boje cikorija kave na njegovim bosim nogama.

Odjeća na Ibekovom pohabanom tijelu bila je usklađena s vanjštinom njegove neobične pojave. Na gornjem dijelu tijela nosio je izvečanu bijelu košulju. Bijelu u vrijeme krojenja i šivenja. A toga dana s bjelinom tek u tragovima. Na uvrnutom okovratniku vidjeli su se tragovi zatamnjenog žutila. Slični onima kakve ostavljavljaju bujice kada se otisnu niz na glineno tlo. Ili duhan između prstiju strastvenog pušača. Krajevi rukava podsjećali su na kukuruzne stabljike nakon iznenadne ljetne tuče. Iskrzmani od lakata nadole, lepršali su na ljetnoj vrućini, stvarajući slabašni propuh koji je godio koži. Ispod raskopčane košulje na kojoj su se nazirala dva-tri načeta dugmeta provirivale su guste malje izrasle na prsima i stomaku. Za razliku od četkaste brade, više su sličile na otavu izraslu nakon obilnih kasnoljetnih kiša.

Pantole na donjem dijelu Ibekova trupla imale su na sebi više zakrpa od bilo koje mreže alaskih ribara. Protezale su se od bedra do završetka nejednakih nogavica. U današnje vrijeme bile bi ogledalo nadrealne moderne umjetnosti. A tih su godina bile slika i prilika poratnog siromaštva i gladne neimaštine.

Tako je izgledao Ivo Ibek Ivaković, promatran očima jedanaestogodišnjaka kroz uski prozor male riglovane kućice rudarske obitelji iz Lipnice. Toga ljetnog dana gospodnje pedesetdevete godine.

Kad je moja mati, nakon poduljeg kucanja na otvorena vrata, izašla iz druge sobe u kojoj je preslagala odjeću donesenu u miraz mom ocu, Ibek se skrušeno povio u struku, pomjerio osmijeh u suspregnut smiješak i pružio desnu ruku. Pred mojim očima zabljesnuo je dlan okićen dugim prstima. Slične prste vidio sam mnogo godina kasnije u jednog pijaniste koji u zanosu svirao klasiku na sjajnom starinskom klaviru.

Otkud mu takvi prsti mislio sam tada? To sam si pitanje postavljao i mnogo godina poslije. I ostajao bez odgovora. Kao i dan-danas.

Možda je Ibek nekada bio plemenitoga roda. Možda se kosti njegovih predaka nalaze ispod golemih kamenih stećaka. Ili u grobnicama zaraslim u zelenilo srednjovjekovnih dvoraca. To samo Bog zna. Ili prirodni duh. Ljudi o tome, sigurno, nemaju pojma.

Majka je s čuđenjem pogledala ispruženu ruku, a zatim se bez riječi okrenula i otišla prema kredencu. Tamo je dugo nešto prebirala i tražila, uzdišući brzo i isprekidano. Nakon nekog vremena prišla je vratima i u ispruženu ruku spustila komad pogače, ulomak suhoga sira i glavicu crvenog luka. Oguljenog za ručak koji je čekao oca iz prve smjene. Došljak je primio dar, poklopivši ga dlanom druge ruke. Da ne ispadne. Pritom je učinio naklon u znak zahvalnosti. Ponovio jedva vidljiv osmijeh ispod zaraslih usana i okrenuo se u smjeru iz kojeg je došao. Nije kazao ni riječ, a u svemu je bio jasan. Znatno više od priče dosadnog govornika.

Tako je završena prva Ibekova posjeta našoj kući u lipničkom naselju Kovačevac. Na kome je tada bilo tek nekoliko omanjih kuća nedavno doseljenih rudara i njihovih porodica.

Kasnije će se posjete ponavljati u nejednakim razmacima Sa sličnim povodima i istim namjerama. Bez iznenađenja i čuđenja.

Ibek Ivaković najčešće je dolazio pred našu kuću. Druge je zaobilazio ili se pred njima kraće zadržavao. Zbog grubih riječi domaćica ili zbog praznog dlana.

Moja je mati imala drukčiju dušu. Mekšu i širu od drugih. Nikad ga nije prekorila zbog traženja hrane.

– Glad je od boga data. Ima je na sve strane. Svatko je mora poštovat, – govorila je iznoseći dar. Na Ibekovu ispruženu ruku uvijek bi stavljala kruh. Uz njega komad sira. Ponekad česam bijeloga luka. Drugi put glavicu crvenog. A oko Božića meso i slaninu. Pri kraju zime suhu kobasicu. Isječenu na kolutiće. Ukusnu i za teške bolesnike. Kao i one na umoru.

Još kad nam je otac ispričao djelić Ibekove životne sudbine, počeli smo se prema njemu odnositi kao prema članu šire obitelji. Nismo ga primali na konak, jer noć nikada nije provodio izvan vlastitog doma. Ali smo mu, uz hranu, davali ponešto od odjeće i obuće. Nekada iznošenu okračalu košulju. Rjeđe poderane pa, unutarnjom gumom od bicikla, zalijepljene rudarske čizme. Za zimskog nevremena prosjenjenu radničku bluzu. Iznošene hlače. Pulover. Oprane čarape sa zakrpljenim rupama na prstima i petama.

Mati je sve to davala Ibeku na svoju ruku. Kad oca nije bilo kući. On se zbog toga nije ljutio. Govorio je kako sirotinju treba pomoći u svemu ‘što nije tebi na štetu’. I danas pamtim te njegove riječi. Moj pokojni otac bio je čovjek iz naroda. Za narod je živio. Zato su ga svi voljeli i poštovali. U tome ga neću prestići. Ma koliko dugo živio i ma kako dobar bio.

Njegova priča o Ibeku nije se poklapala s pričama drugih ljudi. U mnogim detaljima nije im bila ni slična.

– Nije Ivo Ivaković ono što za njega kažu. Ni ono kako izgleda. On je u mladosti bio kao i svi drugi. Normalan. Naočit. I pristojan mladić. Imao je familiju. Mater, oca, brata i sestru, čini mi se. Skromno su živjeli na svom komadu zemlje. Sa svima se pazili. Tako mi je pričala moja pokojna mati Ruža koja je bila rodom iz Ljepunica. A i sestra Ljuba koja se udala u Ljepunice. Bilo je, istina, nekih razlika u njihovim pričama, ali su se one odnosile na jučer i danas. Mati je bolje znala Ivino jučer, a sestra Ibekovo danas. Što je i normalno. Jer mati više nije živa.

Rat je donio nesreću u Ivakovića kuću. Najprije smrt, a onda i sve drugo. Kada su njemački vojnici, zajedno s ustašama i domobranima došli u naš kraj, Ivi se izgubio svaki trag. Kao da je nestao s lica zemlje. Svi koji su ga znali, već su ga bili prežalili. I njegovi najbliži digli su ruke od traženja. Sve dok se nije pojavio u selu kao duh. Zarastao u bradu i ninašto nalik. Tek onda su počela nagađanja  o tome gdje je bio i šta je radio. Svako je imao svoju priču. Izmišljenu. Zasnovanu na poluistinama. Obojenu šarenilom rekla-kazala.

Samo je Ivo šutio kao zaliven. Niti je potvrđivao, niti nijekao ono što su drugi pričali. Prepustio se sudbini vremena i ljudskim ćudima. Svoju je istinu čuvao za sebe.

A priče su ga razapinjale na križ ko samog Isusa.

Po jednima je bio u njemačkoj vojsci. Nosio mitraljez i kosio sve živo pred sobom. Pa se onda preobukao i zamaskirao kada je Hitler kapitulirao. I vratio u svoje Ljepunice. Kao i mnogi drugi koje strefio poraz. Preoblikujući se u obično ništa. U nulu od čovjeka. Svjesno i proračunato. Da zavara vlasti.

Drugima je bila bliža teorija po kojoj su ga uvojačili domobrani i odveli na front daleko od rodnog kraja. Ta teorija je držala vodu, iako nije imala logičan kraj. Domobrani su bili umjerena vojska i, sve i da jesu htjeli, nisu od Ibeka mogli proizvesti osobu kakvom je kasnije bio.

Rijetki su pouzdano tvrdili da su ga odvele ustaše. Da je u toj vojsci prošao sve ofanzive tjerajući partizane i ubijajući goloruki narod. Takve su priče bile iz malog mozga. Iskonstrirane u glavama onih koji nisu dobro poznavali prijeratnog umjerenog mladića Ivu Ivakovića niti poratnog Ibeka, zastrašenog i pticom na grani.

Bilo je i onih koji su govorili kako je Ivo kriomice pomagao  partizanima. Pokazivao im put kroz šumu koju je dobro poznavao. I prenosio poruke od jedne jedinice do druge. Te priče su bile sa ruba pameti. Nisu imale ni „i“ od istine. Da jesu, Ibek bi danas bio priznat i poznat čovjek. Kitio bi se odličjem i imao stalan posao. Možda i sa činom. Partizani su se o svojim ljudima znali brinuti i nisu nikome dali da skrene s pravoga puta. Ne bi ni Ivi Ivakoviću. Časne mi partizanske.

Možda su istini najbliže bili oni koji su ispotiha pričali kako je rat otjerao mladog Ivakovića u šumu i od njega proizveo progonjenu zvijer koja je bježala od svega i svačega. Od krvi i oružja, najviše. Toga se svatko boji.

Tako je o Ibeku govorio moj pokojni otac Mijo. Bivši partizan. Skojevac. Kasnije rudar u lipničkom ugljenokopu. Vozač, pa pomoćni kopač, potom kopač, pa lagumaš i na kraju izdavač eksploziva za jamu Glavni sloj. Sve to bez dana redovne škole. Opismenjen uz rad, obrazovan na rudarskim kursevima. Priznat zbog poštenja, dobrote i privrženosti radu. Premda nikada nije bio u članstvu partije. Zbog vjere i svega drugoga što je uz nju išlo.

Ivo Ivaković zvani Ibek bio je sušta suprotnost. I čovjek drugoga puta.

No i pored toga, moj otac je vjerovao da se on za drugoga rata skrivao u šumi te da je tu, družeći se sa zvjerima različitih vrsta, i sam podivljao.

I meni je ta teorija bila bliža od drugih. Možda i zato što sam neizmjerno vjerovao ocu.

Zato sam se prema Ibeku odnosio drukčije od ostale djece. Dok su ga drugi provocirali, izvikujući njegov neobičan nadimak i gađajući ga kamenjem i komadima otvrdnule zemlje, ja sam se povlačio iz mase, okrećući leđa da to sve ne gledam. Nisam mu htio pristajati na muku koju je nosio kamo god se kretao. Pognuto, ali dostojanstveno. Djeci je ponekad vraćao odaslano kamenje i zemlju, trudeći se da nikoga ne pogodi. Time je pokazivao kako nikog ne mrzi i kako nije dobro drugome činiti zlo.

Za školskog raspusta, kad bih odlazio kod tetke Ljube i tetka Mije Pejića u Ljepunice radi pomaganja oko kopanja vrta i sječenja drva, iz njihovog dvorišta promatrao sam Ibekovu kućicu smještenu na osojnoj strani brdašca okrenutog prema Dobrnji i Mramoru. Činila mi se toliko malom i slabašnom da sam pomišljao kako je pravo čudo da je već nije otpuhao snažni sjeverac. No, ona se držala čvrsto uz kosu stranu zemlje koju nitko nije obrađivao. Ibeku nije bilo do vrta niti do ograde koju je vrijeme davno srušilo u travu.

                                               ………..

Mnogo godina kasnije, kada je križ na Ibekovom grobu, pod najezdom vlage i vjetra pao na vlažnu zemlju, pitao sam mater zašto su Ivu Ivakovića zvali nadimkom Ibek a ne, kao druge Ive, Ivek. Nije mi znala reći pravi odgovor. Nisam ga, doduše, ni očekivao. Znao sam da se nadimci dijele logikom koja nije važna nikome osim onoga na kog se odnose.

A Ivo Ivaković bio je Ibek, u pravom smislu te riječi.

Drugi mu nadimak ne bi pristajao.

Ivo Mijo Andrić

 

O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here