Ferdinand Zovko: U cvrkutu ptica, pronašao životni poziv

1
156

 

Osvrt: Denis Kožljan

Danas, nedjelja, dan odmora po Božjoj nakani. Glazba i općenito lijepa umjetnost predmet su mog obzora, pa tako klikajući po youtubeu, naiđem na video u kojem moj fb prijatelj Zovko, pjeva Ave Mariju, molitvu Zdravo Marijo. Istog trena prođe me jeza ali ne onakvog intenziteta kao i inače dok slušam tu molitvu na latinskom. Jednostavno me dotakla emocija, jaka i dirnula u svaku žicu moga tijela. A nije baš uvijek tako.

Ovog puta, slušah opernog virtuoza, slavnog baritona, bosansko hercegovačkog porijekla, Ferdinanda Zovke. Priznajem, čula sam za njega još tamo osamdesetih, u školi naravno, na satovima glazbenog i slušanja izvadaka iz opernih djela. Danas, pak, godinama poslije, eto slučajnosti, da u napretku tehnologije upoznam čovjeka koji se u zasluženoj mirovini, vratio rodnom kraju, no, glazba je ostala njegov život u potpunosti jer tu i tamo zapjeva neku svoju ariju iz Aide, Figara, Dalmaroa i Stranca, Jakova Gotovca, Ere s onog svijeta, Ekvinocij, Zlatka, Nikola Šubić Zrinjski kojega je kako kaže u jednom intervjuu, otpjevao sigurno 30 puta.

 

Zdravo Marijo – Ave Maria

 

AVE MARIA,
gratia plena,
Dominus tecum.
Benedicta tu in mulieribus,
et benedictus fructus
ventris tui,
Iesus.
Sancta Maria,
Mater Dei,
ora pro nobis peccatoribus,
nunc,
et in hora mortis nostrae.
Amen.

 

Dakle vraćam se ponovno na preslušavanje Ave Marije u njegovoj majstorskoj izvedbi. Kako samo iz ovog čovjeka pršti ta neka čudnovata energija, istovremeno praćena životnom srećom i optimizmom. Očito je Ferdinand kako su ga vidjeli njegovi vršnjaci u ranom djetinjstvu, dijete različitije od drugih, zapravo čovjek, osoba u kojoj su pohranjeni atomi prirode, notne izvedbe cvrkuta ptica koje je obožavao slušati kao klinac i za koje smatra da su bili od velike , presudne važnosti za njegov životni poziv. Na pozornici suvereno vlada i poput virtuoza svjetskog kalibra upravlja rijekom tonova sročenih u glazbenom formatu dajući svojim slušateljima potpuni dojam sadržaja pojedine operne izvedbe da bi mu povratna informacija bila gromoglasan pljesak pa i mnoge osvojene nagrade od kojih mu je kako kaže, ipak najdraža “Mimar mira”.

I ono što nas, poznavatelje ovog vrsnog umjetnika, najviše tjera na razmišljanje, jeste činjenica kako je u cijelom tom vremenu i svjetskom prostoru gdje se školovao i nastupao, uspio zadržati onu humanu, ljudsku notu, mnogo učinio za napredak svog rodnog kraja pa i šire i može se pohvaliti kako je jedan od rijetkih od mnogih u njegovoj umjetničkoj branši kojemu je ego ostao na razini i granici između velikih i malih i to je ono što treba podvući i istaknuti budući živimo u svijetu pokvarenih vrijednosti.

Ferdinand Zovko, rođen u Čalićima, znao je sam šetati šumom i pjevati zajedno sa njenim stanovnicima dok bi ga otac ukoravao neka čuva glas jer će jednog dana postati operni pjevač. Tako je i bilo, iako se Zovko nije zadovoljio biti samo operni pjevač, već i prvakom Opere tj. pjevati naslovne uloge. Koja je to samo hrabrost i odvažnost, iz siromašne hercegovačke zemlje otisnuti se u svijet, raditi paralelno sve i svašta za prehraniti sebe i obitelj, a onda plaćati satove pjevanja, klavira i najzad postati slavan među najslavnijima, a skroman u duši. To mogu samo najveći, među kojima su i njegovi učitelj Vladimir Ružđak te Marija Callas koja mu je i veliki uzor u radu.

 

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here