Denis Kožljan: Esej o pjesništvu Mary Oliver

1
187

Piše: Denis Kožljan

Mary Jane Oliver (10. rujna 1935. – 17. siječnja 2019.) bila je američka pjesnikinja koja je osvojila Nacional Book Award i Pulitzerovu nagradu. Njeno stvaralaštvo inspirirano prirodom proisteklo je iz njene cjeloživotne naklonosti prema usamljenim šetnjama u šumi. Rođena je u Maple Heightsu, u Ohiju u obitelji Edwarda Williama i Helene M. Oliver. Njen je otac bio predavač sociologije i trener atletike u javnim školama u Clevelandu. Dok je odrastala provodila je puno vremena vani uživajući u šetnji ili čitanju. Imala je teško djetinjstvo, svoju je obitelj opisala kao nefunkcionalnu a pisanje joj je pomoglo da stvori vlastiti svijet. Također je otkrila da je bila seksualno zlostavljana kao dijete zbog čega je doživljavala noćne more koje su se ponavljale. Počela je pisati poeziju u dobi od četrnaest godina. Završila je srednju školi u Maple Heightsu. S petnaest je godina pohađala National Music Camp u Interlochenu u Michiganu.

Radila je kao tajnica Millayine sestre na imanju Steepletopu u Austerlitzu. Oliverina prva zbirka pjesama No Voyage and Other Poems objavljena je 1963. godine, kad je pjesnikinji bilo dvadeset i osam godina. Tijekom ranih 1980-ih predavala je na sveučilištu Case Western Reserve. Njena peta zbirka American Primitive dobila je 1984. godine Pulitzerovu nagradu. Bila je Poet in Residence na Bucknell Universityju (1986.) i Margaret Banister Writer u rezidenciji na Sweet Briar Collegeu (1991.). Potom se preselila u Bennington. Vermont gdje je do 2001. godine vodila katedru Catherine Osgood Chair za Distinguished Teaching na Bennington Collegeu. Osvojila je brojne nagrade i priznanja za svoje književne uratke.

“Još se uvijek ponekad sjetiš, stare staje na farmi svoga djeda, mjesta kojega si jednom posjetila, i ušla unutra, sasvim sama, dok su odrasli sjedili i razgovarali u kući.”

Njena je poezija utemeljena na sjećanjima na Ohio i njen usvojeni dom iz Nove Engleske te je većina smještena u i oko grada Provincetowna nakon što se onamo doselila šezdesetih godina. Nadahnuće je crpila i pronalazila u prirodi i osjećaju čuđenja koji je ista izazivala u njoj. Oliverine su pjesme ispunjene slikama iz njenih svakodnevnih šetnji u blizini njena doma:

“Kad stvari počnu dobro, znate, šetnja ne ide brzo i nigdje ne vodi: u konačnici samo stanem i pišem. To je uspjela šetnja!”

Neki od njenih najdražih pjesnika su bili Walt Whitman, Rumi, P.B.Shelley, John Keats… a primjetno je da s njima dijeli slični pjesnički senzibilitet.

“Bacila sam jedan pogled (na Cookinu) i pala, zakvačila se i prevrnula.”

U uzvratnom posjetu Austerlitzu, krajem, 1950-ih upoznala je fotografkinju Molly Malone Cook koja joj je postala partnerica za više od četrdeset godina i koja joj je ujedno bila i književni agent. Živjele su u Provincetownu, u Massachusettsu do Cookine smrti 2005. godine, a Oliver je nastavila tamo živjeti sve do preseljenja na Floridu. 2012. godine dijagnosticiran joj je rak pluća a preminula je 17. siječnja 2019. godine u svom domu na Floridi u dobi od osamdeset i tri godine.

“Kad moram umrijeti, željela bih umrijeti na dan kiše – duge kiše, spore kiše, onakve za koju mislite da nikada neće završiti.”

Oliver progovara o širini svojih nazora i vjerovanja koja se kose sa standardom, ali upravo je to ono što je čini posebnom, upravo je to ono što je čini pjesnikinjom.

“Odbila sam živjeti zaključana u urednoj kući razloga i dokazivanja. Svijet u kojem živim i u koji vjerujem Širi je od toga. I svejedno, što nije u redu s Možda.” “Putovanje” govori o pronalasku same sebe, hrabroj odluci da se krene na bolni ali prijeko potrebni put samootkrivenja unatoč tome što okolina savjetuje i usprkos vlastitim okovima, jer kao što Oliver govori u “Hladnoj pjesmi”: “mi rastemo okrutno, ali iskreno; održavamo se na životu”. “Putovanje” govori o pronalasku svog glasa. “Ali malo po malo, dok sam ostavljala njihove glasove iza sebe, zvijezde su počele sjati kroz plahte oblaka, i začuo se jedan novi glas kojeg sam polako prepoznala poput svoga, koji mi je pravio društvo dok sam koračala sve dublje i dublje u svijet, odlučna učiniti jedino što sam mogla učiniti – odlučna spasiti jedini život koji sam mogla spasiti.” “Divlje guske” pjesma je u kojoj Oliver obgrljuje čovječanstvo i poziva usamljene ljude natrag u svijet, poziva ih da pustu “meku životinju svog tijela voljeti ono što voli” i budu ono što jesu – dio “obitelji stvari”. “Jesenja pjesma” ima pastoralni prizvuk karakterističan za Oliver i progovara o neuništivosti bitka i trenutcima na zemlji koji se prelijevaju iz jednog u drugi, poput duša iz života u život.

” – kako sve živi, prelazeći iz jedne svijetle vizije u drugu, zauvijek na tim trenutnim pašnjacima.” “Čaplja izlazi iz mračnoga, ljetnog ribnjaka” nastavlja se na tu spoznaju o beskonačnosti postojanja dok Oliver lamentira o tome kako smrt nije kraj, “rupa u zemlji” te da je uspon u novi život moguć premda se na zemlji sve čini tako fiksno.

“kako je malo vjerojatno da je smrt rupa u zemlji, koliko je nevjerojatno da uspon nije moguć, iako se sve čini tako inertno, tako prikovano” “Vodomar” nosi u sebi predivne stihove poput: “Mislim da je ovo/najljepši svijet – sve dok vam ne smeta/malo umiranja”. “Snježne guske” poema je koja se probija kroz krinke i velove ovog svijeta, ravno do središta.

“zadržavala svoj dah kao što i činimo ponekad da zaustavimo vrijeme kada nas nešto divno dotakne kao sa žigicom, koja je upaljena i svijetli, ali ne boli na zajedničkom putu, ali ugodno, kao da je užitak najozbiljnija stvar koju sam ikad osjetila.

Guske su

letjele dalje,

nikada ih više nisam vidjela.

Možda hoću, jednog dana, negdje.

Možda i neću.

Nije važno.

Ono što je važno jest da sam ih, kad sam ih vidjela, vidjela sam ih kroz veo, potajno, radosno, jasno.”

Oliver dodjeljuje pojavama i bićima u prirodnom svijetu mistično značenje, dublje od onog poznatog, fantastičnije od svakodnevnog a takav je i slučaj u poemama “Snježna noć” i “Mala sova koja živi u voćnjaku”.

“Volim ovaj svijet, ali ne zbog njegovih odgovora. I želim puno sreće sovi, bez obzira na njeno ime – i želim veliku dobrodošlicu snijegu bez obzira na njegovo teško i neugodno i lijepo značenje.” “Negdje u svemiru, u galeriji važnih stvari, na postolju sjedi bebasta sova, ogoljena i prodorna sjeda na svoje postolje. Draga, tamna mrljo od pliša! Poruka, koja glasi na etiketi, s tog misterioznog konglomerata: Oblivion and Co. Zakačena glava gleda iz kuće tame, pernate čipke. To bi moglo biti ljubavno pismo. Pjesma graditelja.

Ljetnog jutra

sjela sam na brežuljak

da razmišljam o Bogu –

vrijednom provodu.

U blizini sam vidjela

jednog cvrčka;

pomicao je zrnca brežuljka na

ovaj i onaj način.

Koliko je bila velika njegova energija,

koliko ponizan trud.

Nadajmo se

da će tako uvijek biti, svatko od nas nastavlja na svoje neobjašnjive načine graditi svemir.”

 

“Kost” govori o znanju koje ljudskoj vrsti uporno izmiče a pred kraj pjesme Oliver otkriva da je sve zapravo uređeno kako treba biti i da ljudima nije suđeno da znaju u potpunosti, već da osjećaju i doživljavaju, tapkaju u mraku i ljepoti neznanja te odgodi finalne spoznaje.

“Iako se igram po rubovima znanja, istinski znam naš dio nije znanje, već gledanje i dodirivanje i ljubav,”

Oliver u samoći i kontemplaciji te stapanju s prirodom pronalazi odgovore i saznanja o čemu progovara u pjesmi “Na rijeci Clarion”. Pjesnikinja dolazi do spoznaje da je Bog prirodni svijet koji je okružuje, šuma, pustinja ali ujedno i geto, muzej, umjetnik poput van Gogha, pjesnik poput Ginsberga, sve i svatko zapravo jer u svemu što postoji obitava djelić Boga.

“Ako Bog postoji on nije samo Crkva i matematika. On je šuma, on je pustinja. On je ledena kapa, koja umire. On je geto i Muzej likovnih umjetnosti. On je van Gogh, i Allen Ginsberg i Robert Motherwell. On je mnogo očajnih ruku, čisti i priprema njihovo oružje. On je svatko od nas, potencijalno. List trave, genijalac, političar, pjesnik. I ako je to istina, nije li to nešto vrlo važno? Da, to bi moglo biti da sam ja mali komadić Boga, i svatko od vas također,” “Kad dođe smrt” dirljiva je i odvažna pjesma u kojoj Oliver izražava svoju nakanu da prigrli kraj s istom hrabrošću i znatiželjom kojom je prigrlila život. Pjesma govori o Oliverinoj želji da u potpunosti iskoristi svoje vrijeme na zemlji i napravi nešto posebno, jer pjesnikinja ne želi samo posjetiti ovaj svijet, ona želi ostaviti svoj trag.

“Kad je gotovo, ne želim se pitati jesam li od svoga života napravila nešto posebno i stvarno. Ne želim da se nađem uzdišući ili uplašenom, ili punom argumenata. Ne želim završiti jednostavnim posjećivanjem ovog svijeta.”

Mary Oliver u svojim je pjesmama brisala granice između prirode i sebstva te su njeno biće i pjesnički identitet jačali kroz povezanost s prirodnim svijetom. Njen znatiželjni um, otvorenost prema naizgled nemogućem i sposobnost da uvidi i spozna ono što rijetki mogu, učinila je njenu poeziju istančanom i upečatljivom, kao i sve ono što je odlučila prešutjeti no neizbježno je isplivalo između redaka njenih pjesama. Jer premda je Oliver birala slaviti život i postojanje u svom stvaralaštvu, ispod te pitoreskne površine leži određena tama i tuga, zatočene na rubovima njenog pastoralnog svijeta, pod slojevima metafora počivaju sve one neizgovorene istine o boli, strahovima i ograničenjima. No unatoč “prikovanosti”, Oliver je učinkovito iskoristila svoje vrijeme na zemlji i napravila nešto sa svojim dragocjenim životom, hrabro se uputila na to divlje putovanje, postala graditeljem svog svemira i ostavila trag.

“I jeste li promijenili svoj život?”

DIVLJE GUSKE

Ne moraš biti dobra.
Ne moraš prehodati na koljenima
stotinu milja kroz pustinju da bi se iskupila.
Samo dopusti mekoj životinji svoga tijela
da voli to što voli.
Ispričaj mi o očaju, svojem, a ja ću ti o mome.
U međuvremenu svijet ide dalje.
U međuvremenu sunce i bistri obluci kiše
promiču krajolicima,
preko prerija i dubokih stabala,
planina i rijeka.
U međuvremenu divlje se guske, visoko u čistom plavom zraku,
opet vraćaju kući.
Tko god da jesi, koliko god usamljena,
svijet se nudi tvojem zamišljaju,
zove te poput divljih gusaka, oštro i uzbudljivo —
uvijek i iznova objavljujući tvoje mjesto
u poretku stvari.

***

PRILIKA DA SE SVE VOLI

Čitavog ljeta pretvarala sam u prijatelje
obližnja stvorenja —
tekla su poljima
i ispod šatorskih krila,
ili tapkala kroz vrata,
kesila se kroz svoje brojne zube,
tražila sjemenje,
loj, šećer; mrmljala i zujala,
otvarala kutiju za kruh, najsretnija kad bi bilo
mlijeka i muzike. No jednom sam
u noći začula zvuk
onkraj vrata, jedra su se
blago napela — nešto se
utiskivalo u razini očiju.
Gledala sam, drhteći, uvjerena da sam čula
škljocaj kandži, coktanje usana
izvan moje koprenaste kuće —
Zamislila sam crvene oči,
širok jezik, golem skut.
Hoće li mi biti i naklonjeno?
Strah me porazio. A ipak,
ne u vjeri i ne iz ludosti
već s hrabrošću koju je vjerujem
moj san zaslužio,
iskoračila sam. Nestalo je.
Zavrtjeh se na zvuk nekog
klecajućeg tereta.
Jesam li vidjela tamno bedro što zamiče
natrag među stabla? Jesam li vidjela
mjesečinu što ga obasjava?
Jesam li doista ispružila ruke
prema tome, prema raju što se ruši, poput
iščeznuća najdraže, najdivljije nade  —
tamnom srcu priče, jedinom
razlogu za njezino pripovijedanje?

***

PUTOVANJE

Jednog si dana konačno shvatila
što trebaš učiniti, i krenula,
premda su glasovi oko tebe
uporno izvikivali
loše savjete —
premda se cijela kuća
počela tresti
i osjetila si stari trzaj
oko gležnjeva.
“Popravi mi život!”
svaki je glas jauknuo.
Ali nisi stala.
Znala si što trebaš učiniti,
makar je vjetar vrebao
svojim ukočenim prstima
u samim temeljima —
premda je njihova melankolija
bila strašna.
Već je bilo dovoljno
kasno, a noć divlja,
i cesta puna palog
granja i kamenja.
No malo pomalo,
kako si ostavljala njihove glasove,
zvijezde su počele gorjeti
kroz plahte oblaka
i tamo je bio novi glas,
koji si polako
prepoznala kao vlastiti,
on ti je pravio društvo
dok si grabila sve dublje i dublje
u svijet,
odlučna da učiniš
jedino što možeš —
odlučna da izbaviš
jedini život koji možeš spasiti.

***

SVANUĆE

Možeš za to
umrijeti —
ideju,
ili svijet. Ljudi

su to već činili,
blistajući,
dopuštajući
da se njihova mala tijela vežu

uz lomaču,
preobraze
u nezaboravnu
srdžbu svjetla. Ali

jutros,
penjući se uz poznate brežuljke
u poznatom
tkanju zore, pomislila sam

na Kinu,
i Indiju,
i Europu, i pade mi napamet
kako sunce

plamti
za svakoga podjednako
radosno
kao što izranja
ispod trepavica
mojih očiju, i pomislila sam
Ja sam toliko toga!
Što je moje ime?

Što je ime
dubokog udaha koji ću povući
uvijek i iznova
za sve nas? Zovi to

kako god hoćeš, to je
sreća, i to je drugi
način da se uđe
u vatru.

***

KAD SMRT DOĐE

Kad smrt dođe
poput gladna medvjeda u jesen;
kad smrt dođe i uzme sve sjajne novčiće iz njegove novčarke

da me kupi, i uz škljocaj zatvori novčarku;
kad smrt dođe
kao velike boginje;

kad smrt dođe
kao ledenjak među lopaticama,

Želim proći kroz vrata puna znatiželje, zadivljena:
kakva će biti, koliba tame?

I zato na sve gledam
kao na bratstvo i sestrinstvo,
i na vrijeme gledam kao na ništa više od ideje,
a vječnost smatram još jednom mogućnošću,

i svaki mi je život jedan cvijet, običan
poput poljske tratinčice, i jedinstven,

i svako je ime udobna glazba u ustima,
što smjera, kao i svaka glazba, prema tišini,

i svako je tijelo lav srčanosti, nešto
skupocjeno Zemlji.

Kad bude gotovo, želim reći: cijelog sam života
bila nevjesta vjenčana za ushit.
Bila sam mladoženja, svijet u mojem zagrljaju.

Kad bude gotovo, ne želim se pitati
jesam li od svojeg života načinila nešto osobito, i stvarno.
Ne želim se zateći kako čeznem ili se bojim,
ili sam spremna na raspravu.

Ne želim završiti tek kao posjetitelj ovome svijetu.

Mariji Shriver je priznala kako je i sama šokirana time što je napisala u zbirci “Dream Work”. “Uvijek sam bila tajnovita oko svojeg života, a pjesme iz zbirke ‘Dream Work’ nisu tajnovite kao što sam mislila. Drago mi je što sam ih napisala, činim to sad nešto češće – koristim osobni materijal. Želim biti hrabrija i iskrenija u vezi svojeg života. Kad doživite seksualno nasilje, ostane mnogo štete – ovo je prvi put da sam to izgovorila naglas.” Nasilje je, nastavila je, doživjela kao vrlo mala djevojčica. No stalno su joj se vraćala noćne more – to je šteta koja je ostala. “Zato sam htjela biti nevidljiva, sigurna sam. I teško mi je bilo vjerovati drugima. No uz pomoć nekoliko zbilja dobrih ljudi napokon sam zacijelila – pomalo kasno u životu. Radim s divnim čovjekom zadnjih pet godina, terapeutom iz Provincetowna. Sada mogu razumjeti, prvo, da se to dogodilo, čemu se dijete odupire i ne želi to priznati; i drugo, da je utjecalo na neke stvari u mojem ponašanju. Vjerojatno sam zato napustila dom dan nakon što sam maturirala – nisam mogla više čekati ni minute. I zato sam bila potrebita veliki dio svojeg života, nisam dobila dovoljno majčinske ljubavi i zaštite. To može ljude učiniti… dobro, milijuni ljudi koji nisu imali zadovoljavajuće djetinjstvo hodaju svijetom, a ja sam tek jedna od njih.”

PJESME OVE RENOMIRANE PJESNIKINJE:

 Pjesme “Divlje guske” (Wild Geese), “Prilika da se sve voli” (The Chance to Love Everything), “Putovanje” (The Journey) i “Svanuće” (Sunrise) objavljene su u zbirci “Dream Work”, Grove Press, New York, 1986. Pjesma “Kad smrt dođe” (When Death Comes) objavljena je u zbirci “New and Selected Pomes: Volume One”, Beacon Press, 1992.

“Ne znaš ništa ako to ne znaš”

“Godine su mi trebale da razumijem”

Meditativna poezija Mary Oliver (1935. – 2019.), građena na lokalitetima obale Atlantika, rodnog Ohia i Nove Engleske, nastajala je doista iz ‘’prakse’’ redovitih svakodnevnih lutanja prirodom u zoru, boravaka u šumi, uspinjanja planinama. Tematski je usmjerena na događanje u prirodi prevedeno u tekstualno iskustvo, impulsom njegova svjedočenja, često u mističkom stapanju s prirodnim okolišem

Upotreba tuge
(sanjala sam ovu pesmu)

Neko koga sam volela dao mi je jednom
kutiju punu tame

Godine su mi trebale da razumem
da je i to, takođe, bio poklon.

Prevela Ana Arp

Svakoga jutra

Čitam novine,
Otvaram ih i proučavam na sunčevoj svetlosti.
Kako se granate, na fotografijama,
u luku spuštaju na krajeve grada
kao zvezde, kako smrt
pročešlja sve u sivi krš pre
no što se kamera pomeri. Koji
mračni deo moje duše
drhti: ne želiš da znaš više
o ovome. A onda opet: ne znaš ništa
ako to ne znaš. Kako se spavači
probude i trče u podrume,
kako deca vrište, kako im jezici

pokušavaju da otplivaju –
kako se jutro pojavljuje
kao spora bela ruža
dok se likovi penju preko nabubrelih pragova,
kreću između smrskanih kola, ulice
gde zvečanje ambulantnih kola neće
prestati celoga dana – smrt i smrt, krvava smrt –
smrt kao istorija, smrt kao navika –
kako ponekad kamera zastane dok se porodica
prebrojava, i svi su živi,
usta su im suve pećine bez reči
na zamrljanim mesecima lica,
mahnitost za koju još nemamo ime –
sve to čitam u novinama,
na suncu,
čitam hladnim, oštrim očima.

Prevela Divna Popov

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here