Bijela noć Sankt Peterburga

0
87

 Bijela noć Sankt Peterburga

Stvarno ćeš se ukrcati i otići? – začuđeno je upitao.

Odavno sam to učinila. – brzo je izustila.

Zar nisi nikad pomislila na naš ponovni susret? Kad me ugledaš, osjetiš li isisani zrak oko nas, opet samo ti i ja? Znaš što ja osjećam? Najradije bih platio bilo kome, nekome da bude ti! Tvoja ljubav je stvarno prestala? – suze su mu napunile oči.

Ne budi smiješan. Nikada ti nisam bila dovoljno dobra i neprestano si pokušavao izbrisati sve što me čini. – klimala je glavom s blagim osmijehom.

Ali ne mogu pojmiti da smo od onakve ljubavi na ovome sada… – digao je ruku u zrak i dlanom prolazio kroz kosu.

Život ide dalje. Nismo ni prvi ni zadnji. Da, sretna sam. I da, kakve ljubavi? One u kojoj si volio samo sebe? Mili moj, sve ima svoje granice. Što prije zakoračiš iz svog idealnog svijeta, to bolje po tebe. Umorila sam se od igranja uloge robota iz tvojih snova. Silno sam se trudila, ali to jednostavno nisam ja. Voliš me samo kada poželim otići. Prije negoli zakoračim preko praga, tada potrčiš, a do tog trena se vrtiš sam na svom planetu. – spojila je cipele, gledala u njih dok govori i naginjala se naprijed – nazad.

Znam, oprosti! Žao mi je! Sada znam da sve bez tebe znači jedno veliko ništa. Stajao sam protiv tebe, a mi smo trebali biti nasuprot svih i svega. A daj…– stisnuo je usne i strpao dlanove u traperice.

Umorila sam se od toga da te molim da otvoriš oči. Nemam vremena više. Žalim, stvarno sam ti davala previše prilika, a nikada se ništa nije micalo s mrtve točke. – slegnula je ramenima.

Svih ovih mjeseci sam te stalno čekao. Mislio sam, čekat ću te na Whatsappu, večeras, sutra, uvijek… Vrata nisam zaključavao i svaki put kada sam ulazio, zatvorio sam oči i zaželio da si unutra. Čekao sam te…Mogu li te zagrliti? – izgovarao je i koračao kao da hoda po žici.

Kako god želiš, ali to ništa ne znači. – odgovarala je potpuno hladno s pogledom u daljinu.

Čuo sam… Čuo sam da izlaziš s njim? Mislim, nije mi bitno. – čvrsto ju je zagrlio i poljubio u čelo. Istrgnula se iz zagrljaja i okrznula ga ramenom.

Izlazim. I? Što bi htio čuti? Kako se s njim osjećam? Ma daj me pusti… Napokon sam sretna! Sjećaš li se kada sam trebala ići na kontrolni ultrazvuk? Ti si se dan prije nalijao i spavao kao krme, a on? On je, u jebenih pola šest ujutro, stigao po najvećoj snježnoj mećavi i skakao kao kokoš da me nasmije jer zna koliko me strah! Četiri sata je sjedio sa mnom u čekaonici i nije me ostavljao. Nećemo dalje nabrajati jer te treba biti sramota tvojih postupaka. – povisila je ton i ubrzano disala.

Znam, oprosti, zasrao sam sve! Ja nisam ja bez tebe… – zacvilio je.

Ali ja sam bez tebe super i nikada te nisam povrijedila, a ti nisi prestajao. Ne može biti sve kako si ti zacrtao. Povratka nam više nema. Da, možda ti čuješ i dalje u pozadini „Angel baby“, ali nema onog para koji nasmiješeno pleše. Odrasti više. Ja više nisam ona koja će krpati i popravljati sve što namjerno uništiš, a uz to skupljati dijelove sebe koje razbacaš. – primila ga je za ruku.

Stvarno odlaziš? Ne znam kako ću ovo preživjeti. Nitko nije ti i nikad neće biti. – zatvorio je oči i duboko udahnuo.

Preživjet ćeš. Ako sam ja preživjela tvoje…Bože ne želim se ni prisjećati! Uostalom, ja tebe nikada nisam pokušavala prevariti. Nikada ti ništa nije bilo sveto. Poštuj me barem mrvicu i poštedi me nepotrebne količine sebičnosti. – raširila je usne u osmijeh.

Ne mogu vjerovati… – spustio je glavu.

Počni. – okrenula se i počela polako koračati.

Onda je to stvarno to? Ovdje sve prestaje? – pita šireći ruke.

Shvati, prestalo je odavno. Neće nas više nikada biti što god osjećali. Nemoj više nikada uraditi ono što si nama i sve će biti u redu. Nemoj ono što ne želiš da tebi drugi. – okrenula je glavu još jednom unazad, nasmiješila se i dobacila zbogom.

Gledao je za njom dok odlazi. Gurao kamenčiće nogom u vodu i strugao cipelom po tvrdom asfaltu. Onom koji je bio hladan, grub i bezosjećajan poput njega prije. Znao je da ona odlazi onom koji se neće kockati s njenom ljubavlju. Njemu je dovoljno da svaki dan sjedne za šank, naruči piće, nazdravi za nju i povremeno je sretne nasmijanu kraj drugog. Gledao je dok plovi u daljinu Mojkom i nestaje.

Njoj su na tren zasuzile oči i morala se čvrsto primiti za ogradu. Okrenula se još jednom da ga vidi i nezasitno je zatražila zrak. Upalila je ekran mobitela i ugledala poruku: Kuham tvoj omiljeni čaj i jedva čekam da stigneš

 

Marta Bačić (IzgubljenaUGalaksiji😊)

 

O autorici: Marta Bačić rođena je u Bjelovaru u rujnu 1996. godine. Nakon završene Jezične gimnazije, postala je magistra povijesti u srpnju 2020. godine. Životna čarolija je odnijela njen potok u Njemačku u kojoj sada živi. Njene radove je moguće pročitati na stranici http://izgubljenaugalaksiji.blogspot.com/.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here