ROZETA

0
702
Foto: Falco - Pixabay

 

ROZETA

 

Ovdje sve počinje i završava, na hrapavom tlu ulice koja se gubi u svakom svom odvojku i tako nastavlja put koji vodi prema nekom imaginarnom beskraju. Potrebno je dugo hodati da bi se osjetila povezanost stopala s hrapavim tlom, da bi se ta vrelina koja dolazi iz podzemlja uvukla u meso i kosti i nastavila kolati sve do nejasnog pojma svijesti. U staklu izloga odražava se svijet koji nastanjuje i ono čega nema. Od jedne do druge obmane dijeli nas samo par koraka. Luka Santini sjeo je na prvu terasu i ostao tako spokojan i miran dugo vremena. Barem mu se tako činilo. Pokušao je baciti svoj pogled na drugu stranu i otuda promatrati sebe. Nije mogao pronaći točku, osamljenu točku koja bi se izdvajala iz ostale zbilje. Ona je ipak samo presjecište tolikih pojava da se ni sama kao takva ne prepoznaje. Gotovo sve smo imenovali, ali to je samo početak poimanja onoga što vidimo ili osjećamo. Ljudi koji prolaze nastoje ostati neprimijećeni, u zadnjim trakama sunca vide neki znak života, kakav-takav smisao, poticaj da se napravi još par koraka, da se obavi još samo jedan posao i onda uđe u svoju jazbinu. Vrata su tako tanka i krhka, gotovo prozirna, pa ipak njihova je simbolika jaka. Ovdje na otvorenom svijet skriva nelagodu, u blizini mora može se ostati i priseban i sjetan. Nakon kave treba se ipak dići i krenuti, bilo gdje. Već se spušta sumrak, zvukovi postaju mekani, obli i naizgled plahi. To je prvi nagovještaj mraka, zatim i one mlake vreve koja živi u polutami, da bi se na kraju otkrio čisti prostor. Grad koji je nastao iz sasvim praktičnih razloga. Sama spoznaja da je nadrastao one koji su ga gradili može ga činiti tajanstvenim i tvrdim, pa ipak on se runi, žuti, gubi svoju prvotnu svrhu i pretvara se polako u spomenik. Luka Santini, kao usputni prolaznik, svjestan je da svaki dvor, zid, prozor, stepenice mogu govoriti svojim tajnim jezikom. Ali oni šute i ta šutnja pojačava napetost, no istovremeno i smiruje. Pokazuje da je sve doslovno takvo kakvo jest, ali da je to tek početak priče. I propadanje je dio takovog oblika postojanja. Sada već nedostaju riječi, ali i smisao se rastače u laganoj izmaglici koja lebdi između zemlje i neba. Ne treba odmah tražiti znakove i velika otkrića. Još nas ponešto može iznenaditi, ali oblik katedrale koja se odjednom pojavila pred njim natkriljuje pogled. Ona je zaštićena, ona je obuzeta svojom ljepotom, ali ponekad dopušta da joj se tijelo omeđuje, prodaje i postane obični kič. Tako to valjda mora biti.

        Luka Santini uzalud traži radnju, bilo kakav sukob ili čak nagovještaj događaja. Ponavljanje zamara, otupljuje um i udove. Bijeg je uzaludan, čak i smiješan. Bježe djeca i lopovi. Preostaje dakle da se taj ciklus nastavi i da se pođe naprijed, tim drevnim stepenicama, do još jedne crkve, ispod volta pa još više. Odatle se vidi grad koji svoju prošlost projicira u budućnost. Sada se tek vidi ta neobična, gotovo nekontrolirana ljepota prostora, kamena koji je rastao iz drugog kamena, prelio se u kale i skale, sve do tvrđava i krovova odakle se vidi horizont dalekih obala. Uske i strme stepenice vode tko zna gdje. Pa ipak nije sam. Negdje iz prikrajka promatra ga sjena. U prvi mah obuzme ga strah, ali onda pomisli, zašto ne, poželjna je ta sjena, onaj drugi izvan mene, ono što je neizrečeno, ostatak, trag, drugi oblik stvarnosti, koji čak pokušava nešto reći. Negdje na kraju tog uspona okrene se i sjedne. Da, bila je to ipak sjena koja se penjala prema njemu. Sasvim nenametljivo pokaže mu prstom na nešto što do tada nije primijetio. Kao da je netko osvijetlio pročelje katedrale, ili samo jedan njen dio koji se zrakasto širio na sve strane. Vjerojatno, neki svjetlosni trik, nekakvi laseri šaraju zrakom. Na pomolu je novi spektakl za furešte. Spusti se prema dolje i pokuša naći neki kut s kojega bi bolje vidio pročelje. Sjena se pomakne i preskoči zid, popne se na krov jedne kuće i podigne ruke u zrak. Bilo je sasvim tiho, mjesečina se bljeskala na površini mora, odnos svjetla i sjene postao je sve naglašeniji, bridovi su sjekli zrak i polako izjednačavali prostor i vrijeme. Luka Santini odjednom osjeti kako se vjekovi izjednačavaju u nekoj viziji koja ga je obuzela i učinila lakim i gotovo prozirnim. Pogledao je sjenu i prvi put čuo njen glas: Pogledaj rozetu! I doista rozeta se sad počela izdvajati iz cijelog pročelja. Potpuno ista kao što je bila vjekovima, odjednom se počela širiti na sve strane i otvarati unutrašnjost katedrale. Lukovi, stupovi, kupola, zaobljeni oblici građevine počeli su se stapati i preplitati tvoreći sasvim nešto novo. Ali, Luki se tada otkrije ono što je tražio godinama. Vidio je sve to, svu jedinstvenu ljepotu, zidove, vrata, glave, stotinu puta, ali mu se činilo da se nešto još dublje i više krije iza svega toga. Da, to je samo kamen, i jedino kamen, koji se spojio s tlom po kojem je hodao od rođenja. Kako je uvijek izbjegavao velike riječi i tajanstvena značenja, tako ni sada ovoj neobičnoj viziji nije htio dati neko mistično određenje. Pred njim i u njemu bilo je nešto isto tako stvarno kao što je oduvijek bilo. Vrijeme, prostor i oblik spojili su se baš na ovom mjestu. Postoje one veličanstvene katedrale pred kojima zastaje dah, ali u ovoj građevini bilo je nečega što je moralo nastati u ovakvom jednom gradu, nešto istovremeno jednostavno skladno i savršeno, obično i duboko, skromno i raskošno.

Znao je da se u toj harmoniji rozete krije ključ koji otvara oblik, vrijeme i prostor. Na trenutak pomisli kako se na neki čudan način ovdje očituje neobjašnjivo načelo neodređenosti. Oko njega više nije bilo nikog, čak ni sjene. Kao da se raspršila i počela lebdjeti iznad mora koje je tada počelo rasti. Ugledao je šetače na rivi koji to uopće nisu primijetili. Međutim, more se dizalo i prekrilo stari dio grada. Nastao je prizor koji nikoga nije zabrinuo. Zapravo, tek je sada taj čudni splet ulica i kuća, zidova i pročelja, krovova i vrata mijenjao svoje oblike i mjesto u nekom začudnom kaleidoskopu. Tko zna koliko je to zapravo trajalo, možda cijelu noć. Luka Santini našao se negdje pred svitanje u podnožju obližnjeg spomenika i kada je otvorio oči pomislio je da je to bio samo san. No, nešto od tog sna ostalo je i dalje u njemu. Čekao je sunce. Pogledao je još jednom u rozetu i čekao da se spoji s njegovim zrakama. Kako se budio grad, tako je rastao žamor. Miris prve kave, miris kruha, kristalni pjev ptica koje ne mare za sve to, iznad svega daleko i sasvim obično nebo. Bijelo plavetnilo i crveni i zeleni odsjaj krovova i prozora. Prvi glasovi, prvi koraci, ljudi i njihove sjene, kao prije pet stoljeća. Luka Santini sklopio je oči i čekao da ga netko konačno probudi. Do tada će gledati svijet koji se prvi put nekom ljudskom biću pojavio u svojem načelu neodređenosti. Upravo na ovom mjestu. Rozeta – rekao je tiho i ponovno utonuo u san.

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here